Lipanjski broj časopisa „Da život imaju“

Glavni urednik dr. fra Tomislav Pervan opisuje kako je prebolio koronavirus: „Čovjek se sprema na najgore. Prebireš misli, dane, i na kraju sagledaš: Sve su to fragmenti života. Kušaš obuhvatiti jednu cjelinu, zaokružiti svoj život, dati ga Gospodinu u ruke, prepustiti se njegovoj volji“.

U ovom broju još govore i pišu: biskup Mile Bogović o događajima iz svoga djetinjstva, biskup Ratko Perić o sjemenišnim danima, dr. Ante Čuvalo o bijegu u emigraciju, Michael O’Brien o susretu s anđelima, don Danko Litrić o misionarskim doživljajima, Marijan Jelenić o kupovini prvog automobila, Anton Kliman o Istri i zaslugama katoličkog klera, Ivan Tolj i drugi. List je dostupan u mnogim  našim crkvama.

Iz novog broja izdvajamo: Kako je general Ivan Tolj otišao u rat?

*********

ODLAZAK U RAT

Piše: Ivan Tolj

Za Uskrs, 1990. god. – nas nekolicina na čelu s Tuđmanom – putovali smo u Dubrovnik. Zračna luka je bila sablasno prazna. Samo mi. U zrakoplovu sam sjedio do njega. Razgovarali smo, dakle već tada, o mogućnosti rata i agresije na Hrvatsku. “Lako je bilo Mačeku, on je imao pod puškom 250 000 ljudi, a mi smo posve razoružani” – rekao je i gledao kroz prozorčić oblake, kroz koje smo letjeli prema Dubrovniku. Nakon nekoliko minuta upitao me je, pišem li dnevnik i bilježim li podatke i razmišljanja o pojedinim događajima. “Sve se brzo zaboravlja. Nezapisano, povijesno ne postoji. Jedino papiri ostaju. Pa da i padne ovaj zrakoplov, jedino bi papiri…” Ne mogavši sačekati da izrekne rečenicu, nadodah : “Izgorjeli bi skupa s nama! “. “Ti, fakin jedan!” reče, pogladivši me po obrazu. Pišući ovaj tekst, tek sada uviđam da je bio u pravu. Da, sve blijedi i puno se toga zaboravlja.

Blijedi i siječanjska noć 1991. kada smo, nas nekolicina, u Hrvatskom državnom saboru, očekivali desant specijalaca JNA. Napad smo smatrali realnim, tim više što su nam tu mogućnost najavile naše novopečene obavještajne službe. Predsjednik je bio otišao u Beograd, na zasjedanju Predsjedništva raspadajuće tvorevine, zvane SFRJ. Bio sam jedan od onih koji su bili protiv, da Tuđman ide na tu sjednicu. U našim glavama i saborskim hodnicima lebdjelo je pitanje: “Što će biti s Hrvatskom ukoliko se ne vrati iz Beograda i ako ga, ne daj Bože, uhite, ili, još gore od toga, ubiju?” Sjetili smo se sudbine Radića i atentata na njega i hrvatske zastupnike u beogradskome parlamentu, ubojstva Andrije Hebranga… Nas dvadesetak, sa saborskom stražom, odlučili smo braniti Hrvatski sabor. U toj maglovitoj i teškoj noći raspoloženje nam je popravljao stari “gerilac” Šime Đodan, držeći nam motivacijske govore sve dotle dok nije zadrijemao i dok ga nismo poslali kući. Ivan Vekić nam je, po običaju, recitirao pjesme. Sve je nadgledao, u maskirnoj odori, s revolverom oko pasa, Velibor Kikerec, zapovjednik saborske straže, koji mi, s obzirom na njegove godine, nije ulijevao neku sigurnost. I, on je, navodno, bio u partizanima, kao i Đodan, pa je ta činjenica sama po sebi predpostavljavala nekakvo borbeno iskustvo.

Ja sam razmišljao o bombama koje sam zadužio, a nikad ni jednu nisam bacio i nisam znao kako se upotrebljavaju. Gledao sam s prozora Markov trg obavijen mrakom i razmišljao da, ako nas napadnu, što “skuplje” prodam život i da za sobom povučem barem dva, tri “niška” specijalca. Realno gledajući, nitko od nas ne bi preživio. Činjenica je da smo se bili rasporedili po uglovima i prozorima Sabora i da smo u toj noći, zatreba li, bili spremni položiti živote za Hrvatsku. Ne mislim da smo bili puno hrabriji od većine koja je donijela “racionalniju” odluku i odlučila prespavati na sigurnijem mjestu. Bili smo “luđi”! Ako je Zrinski 1566. sa svojim junacima položio život braneći Siget, ako su u siječnju 1578. god. branitelji Gvozdanskog – Hrvatski Alamo – umrli, smrznuli se na bedemima ne puštajući Turcima da uđu u utvrdu, onda i mi u siječnju 1991. moramo isto učiniti; braniti Sabor, a to znači Hrvatsku, po cijenu vlastitih života. Isto tako u sitnim i neizvjesnim satima te noći, sjetio sam se i Villefranchea, gradića nedaleko Lyona, gdje su, 16. rujna 1943. hrvatski vojnici – stotinu i pedeset vitezova, junaka – u njemačkome garnizonu digli pobunu i dvadeset se sati opirali nadmoćnim njemačkim snagama. Bio je to prvi jači otpor, obračun s okupatorom u Francuskoj. Dvadeset sati slobode za francuski gradić Villefranche, značio je i junačku smrt svih hrvatskih vojnika. Je li dopušteno, a da te odmah jednoumnici i to u slobodnoj Hrvatskoj ne etiketiraju, kazati istinu i reći da su ti vojnici bili pripadnici oružanih snaga NDH i da su s hrvatskim grbom na kapama i rukavima svojih odora časno položili svoje živote? Smije li se, a da te se ne proglasi ustašom i fašistom i u Hrvatskoj, kad to već desetljećima čini Francuska, odati priznanje i komemorirati javno ove naše vojnike i antifašiste? Jedan je list u Francuskoj, na prvu obljetnicu njihove pogibije, napisao: “Učinimo da krv Hrvatâ, heroja i mučenika za našu stvar, ne bude prolivena uzalud”. Ulica u Villefranchu nosi hrvatsko ime, podignut je u njihovu čast velebni spomenik… U Hrvatskoj šutnja, muk i glupost! Eto, o tome sam razmišljao te siječanjske noći i hrabrio se – krijepio samoga sebe – povijesnim događajima, kojima se malo koji narod može pohvaliti. Kad se razdanilo nad Zagrebom i kad je bilo razvidno da do desanta neće doći, krenuo sam prema Trgu, nakratko zastavši kod Kamenitih vrata. Pozdravivši Zaštitnicu Grada i najvjerniju Odvjetnicu Hrvatske, donio sam odluku da se više neću “motati” po Saboru i u toploj, ugodnoj sobi razmišljati gdje sve krvari i gori Hrvatska, kakvo je stanje na bojištima… Obavijestio sam, petnaestak dana kasnije, o toj odluci predsjednika Sabora i moga prijatelja Žarka Domljana, koji me je odvraćao od mojih namjera i tumačio da bi Hrvatskoj bio korisniji ako ostanem… Stavio sam se na raspolaganje Vrhovniku Oružanih snaga – vojske u nastajanju, povojima – Franji Tuđmanu i tako službeno započeo svoj ratni put.