DVA PRIJELOMNA LOMA U POVIJESTI CRKVE – SV. IGNACIJE I LUTHER

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Godina je 1521. Na saboru u Wormsu, komu je predsjedao car Karlo V., Martin Luther je definitivno napravio lom s Crkvom i rimskim Papom. Krenuo putem raskola. Trebao je opozvati svoje teološke zablude ili slijedi objava bule izopćenja. Kako se nije pokorio crkvenoj mjerodavnosti, uručena mu je pečatnica izopćenja koju je on spalio. Time je načinio lom sa svojim prošlim životom. Uslijedili dramatični događaji po njega i cijelu sjevernu Europu. Njegov je nauk prihvatio europski sjever prema načelu “Cuius regio – illius religio”, tj. “Čija zemlja – njegova i vjera”. Namjesto jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, nastalo je tisuće raznih kršćanskih subjekata  i denominacija nakon reformacije. Prema vlastitim riječima Luther nije htio novu Crkvu, ali su se stvari odvijale takvim tempom da je na saboru u Wormsu 1521. svečano izjavio kako prema svojoj savjesti ne može odstupiti od svojih teoloških zasada. Uslijedio je lom sa svime to ga je vezalo uz Crkvu. Tim činom razbijen je zapadni katolički univerzum. Upravo ‘universum’ kao ‘uni-versum’, okrenutost prema Jednome, Bogu, Isusu Kristu, Crkvi. Otada imamo pluriverzum – pluralitet na svakom polju. Prije pet godina slavilo se diljem svijeta pet stoljeća Lutherove reformacije. Pitamo se, što se imalo slaviti? Što je slijedilo iz Lutherove reformacije?

Nakon reformacije imamo nezapamćeni povijesni ikonoklazam na sjeveru Europe. Raspuštanje katoličkih redova i kongregacija, rušenje i pustošenje opatija i samostana, oltara, crkava, uništavanje svetih kipova i slika, svetačkih relikvija, dokidanje redova i redovničkih zajednica, kulturocid na europskom sjeveru. Spaljivanje slika i kipova te oltara iz crkava. Nitko ne zna koliko je umjetnina u tome ikonoborstvu uništeno. Umjetnost u protestantizmu ubuduće i ne postoji, osim crkvene glazbe, jer je Luther  sam spjevao i skladao neke napjeve koji se i danas pjevaju Svi katolički obredi njemu su magijski ritual. Sakramenti dokinuti, osim krštenja, brak mu je „weltlich Ding“, svjetovna stvar. Slijedi subjektivizam, individualizam, potom racionalizam, Pismo kao svetinja nije ostalo nedodirljivo. Danas je ono secirano i iskomadano u historijsko-kritičkoj metodi. Nema crkvenog učiteljstva, profesorske su katedre mjesta učiteljstva. Duh svijeta zavladao je protestantizmom, u vjeri etici, na europskom sjeveru. Danas pogotovo.

Nešto Lutherovih pristaša danas je okupljeno u Luteranskom svjetskom savezu, kojih sedamdesetak milijuna, a norma vjerovanja je Confessio augustana,  vjeroispovijed iz Augsburga 1530.,  sve druge razne zajednice proistekle iz protestantske reformacije rascjepkane su i usitnjene do neprepoznatljivosti. Danas im ima na tisuće. Od većih treba istaknuti američke baptiste, pentekostalni pokret nastao početkom dvadesetog stoljeća koji je snažno zahvatio i dijelove  Katoličke Crkve, napose u Južnoj Americi, te reformirane zajednice iz kalvinizma u frankofonskoj Švicarskoj te Nizozemskoj. Doskora je Luther raskinuo s Thomasom Müntzerom, sa švicarskim Zwinglijem, tako da je ostao usamljen.

Engleska je otpala od Rima s drugih razloga i stvorila svoju vlastitu „Crkvu“. Luther je u naravi bio žestok, radikalan, od događaja kad je u oluji učinio zavjet da će ako preživi stupiti u strogi red, što je i učinio. Mučio se kako steći milosrdnog Boga. Nije ga to puštalo i dok je bio profesor, kako naime spasiti svoju dušu. Odgovor je dobio iz Poslanice Efežanima, gdje stoji: “Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji” (Ef 2,13). Nikakva djela, nego samo Isus, samo Pismo, samo milost i  samo vjera. Jakovljeva mu je poslanica zbog naglašavanja djela „slamnata“. Nikakva vanjska pojavna Crkva, pogotovo ne rimska, prema njemu ona je prijestolje Antikrista protiv koga se treba boriti, nikakva hijerarhija ni svećeništvo. Svi smo “kraljevstvo svećenika“.  U svojim nastupima, napose tzv. Tischreden, Govorima za stolom te spisima bio je žestoki antisemit i islamofob.

Nije nakana prikazivati njegovu teologiju te polazne točke, ali mu je ishodište pogrješno. Načelo sola scriptura može vrijediti samo u Crkvi, jer Crkva i predaja prethode Pismu. Pismo se rodilo u krilu Crkve i njezine predaje, Crkva je tijekom vremena odredila kanon svetih spisa, a predaja je dio objave. Upravo ono čega se držao cijeloga života veliki Guardini. Naime, prava kršćanska odluka pada ne pred pojmom Boga niti osobom Isusa Krista, nego pred Crkvom i u Crkvi. Istinska i prava vjernička djelatnost može se odvijati samo u Crkvi. Kršćanin sam ukoliko sam član i ud Crkve te ukoliko je Crkva živa u meni. Na kraju moramo Crkvu uzljubiti, a u njoj Isusa Krista. Isusa nema bez Crkve, Crkve nema bez euharistije, a euharistije bez posvećenih osoba i svećenika. To je egzistencijalno kršćanstvo u zajedništvu molitve, bogoslužja, vjere i života.

Protestantski princip  „sola scriptura“ danas gotovo više i ne vrijedi. Danas je Pismo u rukama znanstvenika koji Sveto pismo razvlače i tumače kako koga volja. Svatko tumači na svoj način, svatko ima nadahnuće Duha Svetoga, Bog govori po Pismu svakom pojedinom vjerniku. Calvin je u Ženevi uzeo princip kako je „Ecclesia reformata et semper reformanda“. Međutim, uzmemo li povijest Crkve kao cjelinu, ona je u trajnom procesu obnove, reforme, u svakom naraštaju, u svakom stoljeću.

Semper reformari  ne znači ići ukorak s duhom vremena i ne dopustiti da duh vremena ovlada i određuje što je istinito a što lažno, nego u svakom vremenu u srazu s duhom vremena propitivati što je u Duhu Isusa Krista te se nikada ne zamarati ići na izvore. Ad fontes! Činili su to kroz cijelu povijest svi redovi koji su nastajali u vremenima teških i prijelomnih epoha, od propasti Rimskoga carstva za rađanja benediktinaca do vremena cistercita, franjevaca i dominikanaca zatim isusovaca i reformiranih karmelićana te mnogih koji su nastali upravo u vremenu katoličke „protureformacije“. Sama Crkva je uvijek pod žestokom „paljbom“ i „baražnom vatrom“ svoga Gospodina, još od Knjige Otkrivenja te uvodnih poglavlja gdje sam Gospodin poziva maloazijske Crkve na temeljit zaokret i obraćenje. Crkva ne treba onih koji će Isusovu nešivanu haljinu cijepati, nego onih koji će u samoispitivanju i samoispravljanju slijediti Isusove zahtjeve, uvijek prema mjerilu Isusa Krista. U tome smislu Crkva može egzistirati samo kao ecclesia semper reformanda  jer ovo blago „nosimo u glinenim posudama“. Crkva se sama ne može obnoviti, obnoviti je može Gospodin čije je djelo, Bog koji izvodi reforme preko svetaca. Ali ne i raskolnika. To je taj fatalni lom i brodolom M. Luthera g. 1521.

Drugi lom i prijelom dogodio se baskijskom vitezu Ignaciju Lojolskom u bitci kod Pamplone iste 1521. Nalik Pavlovu Damasku. Bio je časnik, ratnik, vitez, predvodio je svoju bojnu protiv nadmoćnih francuskih trupa. Htio se pokazati vitezom, sokolio je suborce. Na početku bitke bio je ranjen u noge, jedna mu je polomljena, u drugu je ranjen. Uslijedio je dugi oporavak na roditeljskom imanju. Tu je počeo njegov duhovni proces sazrijevanja koji je naskroz i radikalno promijenio njegov život, ali i povijest Katoličke Crkve. Slobodno možemo reći, Ignacijev Damask pred Pamplonom! Danas jedna mesingana ploča u Pamploni svjedoči o tome prijelomnom trenutku u Ignacijevu životu, o njegovu Damasku. I to bijaše početak europske protureformacije.

Brutalnim zahvatom u njegovo zdravlje njegov je dotadanji život doživio lom. Prije toga događaja Ignacije se odavao ispraznostima svijeta, bio častohlepan, ponosan, dodvarao se damama, htio se dokazivati kao vitez. Pretpostavka bijaše zdravlje, dobar izgled, dokazivanje u borbama. Topovsko zrno raznijelo mu je sve snove. Prikovan uz bolesničku postelju započeo je proces nutarnjega obraćenja. Izbačen iz uhodane kolotečine u njemu se pojavila i nutarnja i vanjska praznina. I pitao se, čemu sve? Čemu taj lom?  Je li to volja Božja? Što od toga učiniti? Čime ispuniti život i vrijeme?

Dao se na čitanje viteških romana. Ali ga to nije ispunjalo, sve mu se činilo ispraznim. Maštao je o povratku staroj slavi, ali kako to postići, kljast, hrom? A onda mu je došla misao: Pa možda bih mogao poći i drugim putem, putem svetaca. Živjeti kao svetci, kao pokornici i prosjaci. Čitao je Legenda aurea dominikanca Jakova de Voragine te jedan Isusov životopis. To ga je ispunjalo radošću i mirom, dok je za čitanja svjetovnih spisa osjećao suhoću i nezadovoljstvo. To bijaše za njega prijelomno.

Na bolesničkoj postelji postao je časnik Ignacije vojnik Isusa Krista te vojnik Crkve. Duhovni genije koji je i u svojim spisima ostavio biljeg vojničke stege, viteškoga duha, vojne strategije. Onaj pogodak u nogu od viteza je učinio hodočasnika, genija duha za Isusa Krista. Isusovci, njegovi prvi drugovi, kao Franjo Ksaverski, doprijeli su do samoga Japana s njegovim spisima u naprtnjači.

Slijedio je nakon ozdravljenja boravak u benediktinskom samostanu gdje je kroz više dana obavljao životnu ispovijed, potom boravak u Manresi  gdje je stekao jasnu viziju svoja života i budućnosti, napisao Duhovne vježbe zatim Dnevnik hodočasnika. Putovao u Svetu zemlju. Slijedi studij teologije na raznim učilištima, prvi drugovi u Parizu te priznanje sa strane Pape. Tako je počela istinska katolička reformacija.

S njegovim redom, Družbom Isusovom, započinje u Europi vrijeme baroka, graditeljstva, bez isusovaca Europa bi posve drukčije izgledala i na planu školstva, teologije. Onaj posljednji crescendo u Europi i samome Rimu u doba baroka nezamisliv je bez isusovaca. Njima Zapad duguje svoje vanjsko lice. To je lijepo, ‘umiveno’ lice Europe na svakom polju umjetnosti i djelovanja.

U Južnoj Americi započeli su stvarati teokratsko društvo u tzv. redukcijama među domorodačkim plemenima. Ivan Pavao II. poručio je isusovcima 1983. „Dok je prvi cilj njihove misije bio priopćivanje vjere i Kristove milosti, svi su se oni zajedno potrudili podignuti ljudsku i kulturnu razinu stanovništva među kojim su djelovali te promicati pravedniji društveni život koji će bolje odgovoriti Božjim planovima; i stoga se povijest još uvijek sjeća glasovitih Paragvajskih redukcija.« Te isusovačke redukcije imale su za cilj „reducere ad Ecclesiam et vitam civilem“, tj., dovesti Indijance u Crkvu te ih civilizirati. Naučiti kulturi i civilizaciji. Htjeli su stvoriti Novi Jeruzalem u Americi.

Ignacije nije htio da se red zove po njemu, kao benediktinci, dominikanci ili franjevci, nego da budu Isusova družba, a na samrtnoj postelji značajno reče subraći da mu od svih svetaca bijaše najveći uzor tankoćutni i gorljivi Franjo Asiški. Vjerojatno je zbog toga današnji papa kao isusovac uzeo ime Franjo.

Danas nam treba reformacija kakva se dogodila u Španjolskoj u 16. stoljeću s misticima Terezijom Avilskom, Ivanom od Križa i Ignacijem Lojolskim a u Italiji s Karlom Boromejskim. U svojim Duhovnim vježbama Ignacije se na putu obraćenja vodi načelima deformata reformare, popraviti deformirano, pogrješno; reformata conformare, suobličiti se na putu nasljedovanja Kristu, te nadahnuće na Isusu Kristu. Zatim conformata confirmare, crpsti naime snagu iz Kristova križa u patnjama i nevoljama života te confirmata transformare, ono što je utvrđeno preobraziti u svjetlu Uskrsloga te otkrivati i nalaziti Boga u svim stvarima.

Prava istinska reforma ne zaustavlja se kao u suvremenim pokušajima na prvome stadiju, promjeni struktura („deformata reformare“), nego u istinskom nasljedovanju Isusa Krista, prema primjeru svetaca. Samo tako može i danas zasjati Crkva Kristova. Upravo slijedeći duhovne uzore – velike svetce. Dakle, dva prijelomna loma prije pet stoljeća s posve oprječnim učincima  za Kristovo djelo u svijetu.

Fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 31. srpnja, na spomen Ignacija Lojolskoga