ČETIRI BRDA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!  Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Sredina je tjedna, okrenuti smo Svetoj Obitelji – srijeda je uglavnom posvećena sv. Josipu, zaštitniku Svete Obitelji, Isusovu hranitelju i branitelju, koji se skrbio za Isusa dok nije odrastao, komu su za prijelaza s ovoga svijeta u vječni život bili prisutni Marija, zaručnica i Isus, koji se prema Josipu vodi da je iz loze Davidove, potomak kraljevske krvi. – Preporučimo sv. Josipu svoje obitelji, svoje kuće, sav svoj posao, da nam bude zagovornik. Preporučimo i Crkvu Božju kojoj je zaštitnik kao i svoju domovinu. Josip je moćan zagovornik, toliki su iskusili njegovu pomoć i zagovor. Imamo pravo utjecati mu se – njemu koji je u svemu bio Gospodinu poslušan te je bez pogovora i prigovora činio što je od njega preko Anđela Nebo tražilo. Vršio je do kraja Božju volju, u savršenom posluhu, kako to bijaše slučaj i s Marijom a i s Isusom. “Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju” veli se u psalmu, “Zakon tvoj – riječ tvoju – duboko u srcu ja nosim”. Duboko u srce zasadimo Božju riječ i neka nam ona bude “svjetlo na našim stazama”, luč koja nam svijetli.

Zahvalimo Gospodinu za proteklu noć. Ovdje je već prohladno, prava jesen, oštar zrak vani, ali i vrijeme je. Možda malo preuranjeno, temperatura je nešto iznad ništice, ali su dani prekrasni, sunčani tako da čovjek može još uvijek uživati u jesenskom suncu i obavljati poslove, pospremati zimnicu itd. Gospodina molimo da nam svaki naš posao od njega započne, po njemu se obavlja i da on na kraju blagoslovi naša nastojanja. Neka ukloni sve što nije njegovo iz naših srdaca, neka on uništi zlo i grijeh, sve što se u nama nataložilo. Da, svakodnevno se može upravo to iskusiti ovdje u Međugorju iz razgovora s ljudima. Unatoč restrikcijama hodočasnici dolaze, privatno, u vozilima, traže mir i smirenje duši i srcu. Upravo ovdje u Međugorju, traže razgovor, traže mir i oprost grijeha. Sjetimo se svih koji dolaze, koji imaju najrazličitije potrebe, napose sada u vremenu pandemije, ili pak kod onih kod kojih liječnici otkriju kakvu bolest pa moraju ići na kirurške zahvate, u strahu za svoje obitelji i svoje sutra. Stavimo ih sve u svoje molitve i Srce Isusovo te zaštitu Majke Marije i sv. Josipa.

Postoji jedna zanimljivost kad čitamo Novi zavjet. Filozofi su se oduvijek trudili dokučiti bit stvari. Zašto nešto jest, zašto je čovjek stvoren, promišljali su ljudski život, tražili Boga. Već od najstarijih vremena, od grčkih filozofa koji su promišljali svijet oko sebe. Ne kaže se uzalud da naš zapadni svijet, misao i kultura počivaju na četiri brda. Sinaj, gdje je Gospodin dao Mojsiju ploče Saveza i Zapovijedi – Dekalog, zatim Golgota, gdje je Isus Krist umro za spas svijeta, jer smo otkupljeni krvlju njegova križa, zatim Akropola u Ateni, grčka misao koja bitno utječe na sve potonje filozofe i promišljanja, jer je netko rekao da je nakon Platona i Aristotela sva potonja filozofska misao samo tumač njihovih promišljanja, i rimski Kapitol – rimski pravni sustav. I danas se studenti prava straše upravo tih ispita iz Rimskoga prava, to im je gotovo bauk. Dakle, na tome počiva sva naša uljudba, ali i vjerovanje.

Zanimljivo je da u Novom zavjetu nigdje nemamo pokušaja dokazivanja Božje opstojnosti. Bog se nigdje ne dokazuje. On je datost. “Bezumnik reče u srcu: Nema Boga” veli se već u Starom zavjetu. Samo bezuman čovjek može nijekati Božju opstojnost. Ovih dana čitamo Poslanicu Efežanima pod misnim slavljima. Na jednom mjestu, čitali smo jučer, govori Apostol o poganima kao “neznabošcima” – u izvorniku stoji doslovce “atheoi” – ateisti. Bili su bez Boga. Ali u Novom zavjetu imamo upravo Isusa koji je Božje lice, objava samoga Boga. “Tko vidi mene, vidi Oca”. Boga nikada nitko nije vidio, ali je Isus Krist njegov tumač. Bog u ljudskom obliku. To je nepojmljivo za židovstvo, za islam. To je za njih ravno bogohuli. A za nas je temelj naše vjere. I sve što je Isus govorio, činio, kako je postupao, u svemu je očitava Boga, Božje djelovanje. Bog djeluje onako kako Isus djeluje. On Boga gestikulira. Svojim životom, djelovanjem, riječima, ali i mukom i smrću pokazao nam je put. Sve nas to čeka. Na kraju ne grob, nego uskrsnuće i vječni život. To bi morao biti smisao našega života. Slijediti one koji su Krista slijedili, prihvatiti svoju vjeru u Isusa Krista Boga i čovjeka cijelim bićem. Čitati Božju riječ, zavoljeti je jer nam iz nje sam Gospodin progovara. Kao što je progovarao Franji, Antunu Pustinjaku, kao što je progovorio Augustinu koji je čuo glas djeteta: “Uzmi, čitaj!” Neka nam Božja riječ, kako veli Poslanica, prosvijetli oči srca – da spoznamo nadspoznatljivu ljubav Božju. A Pavao danas veli da je njemu manjemu od najmanjega dano upoznati tajne Božje. Budimo svjesni vjernici kojima je vjera u srcu, a ne samo na površini kože.

I danas Gospodin svoje – i nas – poziva na krajnju budnost. Bdijte i molite. Budite odgovorni za ovaj svijet. Povjereni su nam talenti s kojima moramo raditi. Mnogo nam je povjereno s Božje strane. S čime ćemo stati pred Gospodina? Praznih ruku i još praznijega srca? Neka nas Duh zahvati do kraja da djelujemo u svijetu kao oni koji znaju komu su povjerovali.