KORIZMA – PUT PREMA GOLGOTI I USKRSU

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Čemu su nas naučile dvije godine pandemije i ovaj mjesec dana rata protiv naroda i države Ukrajine? Čini se jednomu:  Nesigurnosti! Kao što smo mogli vidjeti, i u pandemiji, a napose u ovim ratnim zbivanjima, rat je kraj, završetak svih čovjekovih sigurnosti i jamstava. Žrtve rata u jednom trenutku, kao  posljedice ruske agresije, gube sve u što su se u svagdanu pouzdavale. I kuće i stanove, pitku vodu, struju i grijanje u zimskim danima. Gube posao i plaću, vozila i bankovne račune. Milijuni su ostavili svoju zemlju te s malom djecom i starcima bježe od smrti u susjedne države sa zavežljajem ili torbom na leđima. Mnogi su izgubili živote pod ruševinama, tisuće su poginule u besmislenom ratu. Obje strane zbrajaju mrtve i ranjene. Nemjeriva patnja i razaranje. Nema ih tko pokupiti ni pokopati.

U jednom se trenutku kao mjehur od sapunice rasplinuo san i iluzija o dugotrajnom miru u Europi koji je trajao od kraja Drugoga svjetskog rata. Uzdrmani su temelji na kojima je počivao standard i napredak. Što desetljećima bijaše nezamislivo, najednom postaje europska i svjetska stvarnost. Probudilo sve iz uspavanosti. Na kojim se sigurnostima smije još graditi ili u njih pouzdavati? I vlade a i obični građani morat će premisliti svoje stavove i promišljanja, jer za mnoge je Ukrajina terra incognita, tek sad se donekle upoznajemo s narodom i bogatom kulturnom baštinom tog naroda. Sad i europski državnici moraju premišljati sukobe i ratove kod nas, na ruševinama bivše državne tvorevine. Suočeni smo s nezapamćenim barbarstvom kojim se uništavaju povijest, kultura, gradovi, spomenici kulture, cijela jedna nacija. Jahači Apokalipse na djelu…?

Rat kao plod Ništavila

Rekli bismo, ništa nova pod suncem, kako zbori Knjiga Propovjednikova (1,9). U prvih jedanaest poglavlja Knjige Postanka imamo na dlanu pradavnu povijest čovječanstva, predavanu iz naraštaja u naraštaj. Susrećemo se s pitanjima i odgovorima. U potrazi za sigurnim mjestom i obitavalištem, nakon izgubljena Edena, čovjek trajno kuša stvoriti umjetne “rajeve“. Izvorni grijeh neposluha i nepovjerenja, izgon iz Edena. Pokušaj mirna suživota u novom „edenu“ svršava u bratoubojstvu. Kajin gradi prvi grad, začetak civilizacije. Njegov daleki potomak Jubal pravi glazbala i stvara umjetnost, ni to ne traje dugo. Drugi potomak Tubal-Kajin kuje željezo i kovine, pravi oružje. Za ratovanje. Lamek se osvećuje ne sedam, nego sedamdeset i sedam puta. Pokušaj stvaranja „raja“ oko zajedničkog jezika u Babilonskoj kuli svršava u pomutnji jezika. U takvu bipolarnu surječju sagledava Biblija cjelokupnu civilizaciju stvaranja umjetnih rajeva. Danas to nalazimo u virtualnoj digitalnoj sceni ili drogama koje stvaraju iluziju raja i zadovoljstva. Čovjek vlastitom krivnjom i grijehom ruši što je sagradio.

Odgovor na Božje pitanje, „Čovječe, gdje si?“ pokušao je sažeto dati filozof ljudske egzistencije S. Kierkegaard: „Moj je život dospio do krajnjih granica. Nema nikakva ukusa, nema soli ni smisla. Zabadam prst u zemlju da bih primirisao u kojoj se to zemlji nalazim. Guram prst u bitak: Miriše na – Ništavilo. Gdje sam to ja? Što će reći: Svijet? Što ta riječ znači? Tko me to u sve to sludio i ostavo? Tko sam ja?“ Takvim pitanjima želi suvremena filozofija odgovoriti na biblijsko prapitanje. Pascal je rekao kako čovjek beskonačno nadvisuje samoga sebe, dok suvremeni tirani žele čovjeka obezvrijediti i učiniti sredstvom svojih ciljeva. Čovjek trajno otpada od samoga sebe ispusti li iz zrenika Boga kao Stvoritelja. Nema li Boga, sve svršava u Ništavilu.

Rana prapovijest čovječanstva nešto je kao arhetip općeljudskog ponašanja i stanja. Čitamo li Knjigu Postanka, prvi povijesni lik s kojim se susrećemo, osoba koju se može smjestiti u određeno povijesno surječje i prostor jest Abraham.

Ustani – kreni

Prva riječ koju upućuje Bog Abrahamu, praocu, na koga se pozivlju tri abrahamske religije, prema Bibliji jest: “Ustani! Kreni! Zaputi se iz svog zavičaja! Kreni iz svoje zemlje, svoje baštine, svoje očevine, iz svog plemena i naroda u zemlju koju ću ti ja pokazati. Ja ću te blagosloviti i učiniti te blagoslovom drugima!” (usp. Post 12,1 sl.). U Božjem nalogu Abrahamu možemo odčitati temeljnu odrednicu cjelokupnosti svoje vjere. Izlazak, hod, kretanje, biti-na-putu, putovati, biti hodočasnik na zemlji –  sadržaj  je i potka gotovo svih biblijskih pripovijesti. To je ujedno i sadržaj korizmenog vremena: Na putu prema Golgoti, prema Uskrsu. Izrael je stalno u pokretu, izlasku, pa i kad je unišao u Obećanu zemlju. Trajno na putu, proroci mu ne daju mira, jednako ni okolni narodi koji ga često nasilno vode u progonstvo, egzil, dijasporu. Tako i Crkva. Svaka je domovina tuđina, svaka je tuđina domovina, lijepo se izrazio ranokršćanski spis Poslanica Diognetu.

Biblijska je poruka jednoznačno jasna: Čovjek se ne smije fiksirati niti dati zarobiti bilo čime u životu. Ne smije ničemu na svijetu do kraja prikloniti svoje srce, da ne bi bilo mjesta za Boga. Čovjek je na svijetu trajni putnik, on je na svijetu, kako kaže sv. Franjo, pridošlica i hodočasnik. Sve dokle god čovjek živi, na putu je, nije na cilju.

Kad danas ljudi kreću na put, redovito unaprijed osiguraju povratnu kartu jer je tako putovanje jeftinije. I vraćaju se u stare odnose i okolnosti. I nakon najljepšega odmora, na kome je možda načas uspio zaboraviti brige i probleme, vraća se u svagdanju žabokrečinu nevolja i muka vezanih uz obitelj, posao, novac, budućnost, zdravlje.

Bog traži pojedince koji se osmjeljuju na putovanje bez povratne karte. Koji ne misle na povratak u stare odnose i okolnosti. Koji idu prema novim i nepoznatim obalama. Malo je učinjeno zaputimo li se nekamo. Ljudi su danas u pravilu na kotačima, voze se, vraćaju se i na kraju se pitaju, zašto su se uopće nekamo zapućivali. Jer put nije cilj, put je samo smjer kojim doći do konačnog cilja. Španjolski osvajač H. Cortes na obalama Meksika, u Vera Cruz, spalio je svoje lađe. Zaputio se osvojiti kraljevstvo Azteka, na put bez povratka. Upravo kao Spartanci –sa štitom, ili na štitu.

Kreni! Zaputi se! Kršćani su osobe novoga Puta, oni su su u tuđini, stranci i pridošlice, kako ih oslovljava Prva Petrova (2,11). Oni su ljudi koji u svome obitavalištu žude za domovinom, puni nostalgije, o čemu govori Pavao u Drugoj Korinćanima (usp. 5,2 sl.). Na putu su jer su primili jasne signale s druge strane, jer su namirisali nešto novo, prosvijetljeni su i okusili dar nebeski, postali dionici Duha Svetoga, okusili lijepu riječ Božju i snagu budućega svijeta (usp. Heb 6,5), svijet u kome slijepi vide i gluhi čuju, gdje nitko nije plijen ni rob drugoga, u kome nema nasilja ni terorizma, osvete ni mržnje. Dakle, na takvu smo putu, onamo se zapućujemo, ne kao solisti, nego u zajednici vjernika, zagledanih u Isusa Krista, Početnika i Dovršitelja svoje vjere (Heb 12), pastira i čuvara naših duša (1 Pt 2,25).

Božji silazak nama

Ne možemo govoriti o putu, zapućivanju, a pritom ispustiti iz zrenika što je Bog učinio nama ljudima. U Vjerovanju ispovijedamo kako je Isus Krist radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa. Dakle, sami se Bog zapućuje, ima silaznu putanju prema čovjeku. Bog jest velik, svesilan, svemoćan, on jest nad kerubima i serafima, nad svom nebeskom vojskom, ali nam Novi zavjet jasno veli: Isus Krist premostio je taj put između Boga i čovjeka. Trebali bismo upravo u korizmenom vremenu pokušati uživjeti se u taj put, pokušati ćutjeti, što je taj put značio za Isusa, kad kušamo donekle u korizmenom dobu to promišljati.

Isus je postao jednim od nas, ne formalno, nego zbiljski, stvarno. Čovjek kao i svi drugi ljudi, nama u svemu jednak osim u grijehu. Imao je sve što se zamisliti može, bijaše u božanskom obličju. Nije došao među ljude u liku zanosna grčkoga božanstva, idealne ljepote i oblika. Nije šetao svijetom nezainteresiran. Nije se kao plijena držao svoga božanskog položaja, nego se svega do kraja lišio (usp. Fil 2,6 sl.). Nije branio pod svaku cijenu svoj posjed. Lišio se svega što je imao u Trojstvu. To nije samo nešto. To bijaše sve. Bog od Boga! Nije se poigravao svojom moći kako to čine svjetski silnici. Nisu ga se doimali sitni silnici ni nazovikraljevi poput Pilata ili Heroda te njima slični. Na udarce nije uzvraćao, na prijetnje nije prijetio (usp. 1 Pt 2,21 sl.). Nije gazio po mrtvim tijelima. Zlotvoru i napasniku odupro se svom silom kad ga je htio odvratiti sa zacrtana puta.

Opro se napasti dovesti silom red i poredak u svijet, stvoriti tzv. jasne odnose. On koji je htio i žudio samo za mirom postao je žrtvom ljudske mržnje i nasilja. On koji se suprotstavio ustroju smrti, sam je dospio u njezin žrvanj. On koji je sve do kraja ljubio, svršio je na križu. A križ jasno iznosi na vidjelo što u se u svakome od nas krije: Nagomilana agresija, nezatomljiva silovitost, osvetoljubivost, nesnošljivost. Masa projicira svoju krivnju u nedužnoga koji mora na križ!

Bog ne bježi od gnojnih rana čovječanstva, nego ih povija i liječi. Nosi u sebi. Njegovim se modricama izliječismo. Imao je snagu preobraziti sve u novo stvorenje u svome uskrsnuću. To je Bog u koga vjerujemo, koga ljubimo, za kim smo pošli, koga slijedimo. Ne, naš Bog nije u nebeskim visinama da ne bi imao s nama sućuti. Svoga ćemo Boga pronaći u Isusovu liku kao Samaritanca, kod žrtava, poniženih, siromašnih, razapinjanih, krivo i nevino optuženih, u ratu raščovječenih.

To je Božji silazak dolje. Katabasis. Čovjek bi htio trans-cendirati, nad-ići, dok naš Bog des-cendira, silazi. Dok ljudi čeznu za gornjim mjestima, ne birajući sredstva za karijeru prema gore, dotle Bog u Isusu izabire karijeru prema dolje. Gdje je mjesto našega Boga? Uvijek na strani malenih i žrtava, ugroženih i potlačenih, siromaha i prezrenika. Isusu nitko ne može oteti ono njegovo – posljednje mjesto. Nitko mu ga zapravo i ne osporava, svi od njega bježe! Isus – manji od najmanjega!

Na – križnom – putu

Isusov nam križ zorno očituje dokle je kadro ići ljudsko nasilje. Čovjekovo zlosilje i Božje nenasilje. Božja nemoć zaustavlja se pred čovjekovom slobodom. Bog se zavija u nemoć Djeteta u Betlehemu, putujućeg propovjednika mira i dobrotvora kroz Galileju, u nemoć Raspetoga. Čovječanstvo nije otkupljeno silom, moći, oružjem ni snagom iz okova i zarobljenosti, nego Bogom koji je uzeo našu nemoć, koji je čovjekov supatnik i suputnik, koji je ostao do križa vjeran čovjeku. To je put našega Boga radi našega spasenja.

Što nam to želi reći? Korizma je uvježbavanje hoda za Isusom Kristom. Korizma je pokušaj pre-tvorbe spasenjskog indikativa u životni, egzistencijalni imperativ, tj. nalog osobnoga suživljavanja s Isusom. To je ono što Pavao u svojim spisima daje kao uputnik vjernicima: Ne uzvraćajte zlom na zlo, mržnjom na mržnju, osvetom na osvetu. Ne dajte se pobijediti zlom, nego pobijedite zlo dobrim. Ne izučiti slovnicu ni udžbenik nasilnika, niti od njih učiti kako se ponašati u svijetu. Svi redovito vodimo vruće ili hladne ratove unutar svoga kruga u kome se krećemo, radimo, živimo, u obiteljima, na radnim mjestima. Vrijeme je za zaokret. Pobijediti strah povjerenjem, ljubavlju. Pavao poručuje Timoteju: „Bog nam nije dao duha straha ni plašljivosti, nego Duha snage, ljubavi i razbora“ (2 Tim 1,7), i u ovim vremenima pandemije i ratnih zbivanja u susjedstvima.

Bog je pozivao Abrahama, Jakova, Josipa, Mojsija, Davida, proroke. Ivana Krstitelja. Mariju. Marija se zaputi u gorje, u grad Judin. Jednako i prvi apostoli: Dođite i vidjet ćete! I zaputiše se za njim te ostadoše kod njega onu večer. I tako redom, kroz cijeli Novi zavjet. Učenici su na putu za Isusom. U Getsemaniju će im odlučno reći: Ustanite! Krenimo! Prema križu! Oni što se zaputiše u Emaus pokopali su svoje nade, dok im Isus nije zagrijao srce, iznenada otvorio oči (Lk 24,13 sl.).

Svi smo na putu, pokušavamo razumjeti svoga Boga koji je pred nama, u znaku križa. Mnogi će reći kako im je nemoguće vjerovati spram toliko nevolje, bolesti, patnje u svijetu. Odgovoriti možemo kako je upravo spram Raspetoga i Uskrsloga moguće shvatiti i izdržati svu patnju koja se sručuje na čovječanstvo, vjerujući da nas Raspeti nosi. Naše je boli na sebe uzeo! On nam ulijeva snagu. Ne pouzdajemo se u svoje snage, inače bismo brzo došli do kraja svojih mogućnosti. Uzdamo se u Onoga čija je ljubav razlivena u srcima našim, snagom Duha Svetoga. Jer nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada ne postiđuje. Tà ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (usp. Rim 5,5).

Isusove nastupne riječi u Galileji ujedno su i uvodne riječi i misli za cijelu korizmu: Obratiti se, vjerovati Radosnoj vijesti. Staviti Boga na prvo mjesto. Posvijestiti prvu i temeljnu zapovijed kako je Bog jedan i ne trpi drugih bogova uz sebe. Od pada praroditelja u Edenu čovjek je idolopoklonik. Stalno si pravi božanstava kojima se klanja. Iskrivljena slika Boga redovito rađa krivom slikom čovjeka. Guardini se izrazio: „Samo onaj tko poznaje Boga, poznaje i čovjeka.“ Susljedno se može reći: „Tko ne poznaje Boga, ne pozna ni čovjeka!“

Krive slike o Bogu nastavljaju živjeti u krivim slikama o čovjeku. A krivo poimanje i kriva slika o čovjeku vodi svijet u totalni kaos i rat. Ne smijemo praviti ni o sebi ni o drugima krive slike kako ne bi čovjekov život na svijetu svršio u kaosu.