NEDJELJA CVJETNICA – ZAŠTO JE ISUS MORAO UMRIJETI?

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Zašto je Isus morao umrijeti? Zašto je otišao onako mlad u smrt? Nemojmo misliti da mu bijaše lako prihvatiti sve ono što se oko njega plelo za svega njegova djelovanja. Neprestane smicalice, zamke, urote, mržnja, nataložene agresije. Omča mu se oko vrata neumoljivo sve više stezala i bivala sve uža. Jedan se naš suvremenik ovako izrazio: “Dvije je tisuće godina proteklo otkako je jedno naskroz pokvareno društvo raspelo Isusa iz Nazareta jer se ovaj usudio reći mu u brk da je pokvareno. Razapelo ga je jer je propovijedao ‘Radosnu vijest’, koja može postati opasnošću za opstanak svakoga društvenog ustroja koji živi na račun čovjekova raščovječivanja. Od straha pred ‘novim čovjekom’, koga je Isus svojim životom primjereno živio, usmrtilo je židovsko društvo Isusa, jer je dobro shvatilo kako je ‘novi čovjek’ sposoban poput dinamita raznijeti svaki društveni ustroj koji stoji na putu čovjekovu počovječivanju” (D. Savramis).

Isus je izvodio ljude iz propalosti, zablude, korjenito je mijenjao pojedince i svijet s kojim se susretao. Humanizirao je čovjeka, ako riječ u sebi nije obična tautologija.

Ne proglašava on vječne istine, zakone ili odredbe, ne naviješta dogme o Bogu, već nam dolazi reći kako je Bog tu, s nama, naš životni partner. Bog se zaputio k nama i zna što nam treba. Vode života, a ne mrtve i hladne tehnike i mehanike. Isus nije htio dodvoravanja ni povlađivanja ni s koje strane, već susret s čovjekom u svakoj njegovoj životnoj situaciji. To je tajna Novog zavjeta, tajna Isusova poslanja i boravka na ovoj zemlji. Divno čudo vječnosti koja dolazi i spušta se u naše ljudsko stanje.

Došao je i dolazi pokazati nam put. Nije to put samo za junake, heroje, duhovnu elitu ili odvažne. Kršćanstvo nije za silnije, jače, inteligentnije, nego za one gladne i žedne Boga kojima se ogadila ustajala zabokrečina zemaljske baruštine. Nije stavljao pred čovjeka nemoguće zahtjeve, nadljudske imperative, već je od svakoga molio da mu dopusti samo jedno: Skinuti s nas terete našeg života, skinuti grijehe i nepovjerenje prema Bogu, osloboditi nas prošlosti i vlastite sjene.

Došao je pozivati nas na nasljedovanje, a ono se očituje kroz misaone i duhovne kategorije koje se mogu svesti na pojmove iz organskog života: sijati, rasti, razvijati se, bivati, postajati, sazrijevati. Isus rabi organski rječnik života, a ne mehanički rječnik strojeva, automata ili robota. Za njega svatko u sebi nosi značajke razvoja prema boljemu, a ne mehaničku statiku hoda u mjestu. Zato je od ljudi tražio organski rast, pretvaranje, pre-tvorbu, promjenu, a ne samozavarno statiranje, očekivanje nekakva znaka s neba, apokaliptičke kataklizme i katastrofe.

Ovaj život nije čekaonica budućnosti, nego ustrajni hod. I neprestana borba protiv zla u nama i oko nas. Zato jer nije imao nikakva straha ni pred kime, jer je bio sposoban svakome reći što ga slijedi, izazvao je protiv sebe uhodane mehanizme vlasti, čuvare istine i ćudoređa. Zato jer je razobličivao nečovječno društvo, koje je priječilo bijednicima pristup k Bogu, društvo koje je stvaralo kaste, morao je otići u smrt. Kušao je spustiti na zemlju komadić neba, otvoriti prostor Svetinje nad svetinjama svakome, pa i tobož nevrijednima. Odbačen je i osuđen kao onaj koji za sebe svojata božanske atribute. Stoga je morao biti uklonjen kao bogohulnik.

Znakovito je jedno: U izvještajima o Isusovu suđenju i muci gotovo se sva lica ponašaju drukčije nego bi to ona htjela. Apostoli se kunu na vjernost, a u odlučnom času bježe, Petar bi i u smrt, a pred sluškinjom ga obuzima strah i niječe poznanstvo s Isusom, Juda za bijedne novce izdaje Učitelja, a na kraju se kaje i vješa zbog krvi nevine. Petar se u vrtu laća mača, a Gospodin kaže da se od mača gine. Pilatu ne može nitko pozavidjeti na njegovoj ulozi, obična je igračka razjarene mase koja hoće krv i linč, makar bi on Isusa i pustio jer ga ne smatra krivim. Kako samo vlastodršci uzmiču pred podložnicima kad je u pitanju trunak njihove vlasti!

Nitko u cijelom prizorištu ne čini u konačnici ono što misli, nego upravo protivno, suprotno. Vječiti raskorak između htijenja i činjenja dobra! Osim Pilatove žene i onih žena koje prate Isusa pod križ. Završna pak scena jest tama, pomrčina sunca, potres. Kao da i Nebo želi reći: Ako je ovaj Isus zaslužio smrt, onda neka nestane sunca i svjetla, neka se otvori zemlja i proguta sve u sebe zbog takva nedjela učinjena ovomu Jednome koji bijaše Život i Svjetlo ljudima.

Isusov se grob može osigurati kako god mi to željeli, on će se u datom trenutku raspuknuti, iz njega će uskrsnuti novi život, s nezaustavljivom snagom, novim proljećem, novom nadom. Na nama je obujmiti ga i upiti u svoj život i uživati plodove Isusova života, muke i smrti. (Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56)