TKO SAM JA ZA TEBE, TOMISLAVE?
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
Otkako se družim s tobom, Isuse – radnikom, tesarom, obrtničkim naučnikom, rabinom iz Nazareta, putujućim propovjednikom, krštenikom iz Jordana, uzvanikom na svadbi u Kani Galilejskoj, pripovjedaču nezaboravnih usporedaba i slika, onome koji je izgonio iz Hrama trgovce, nakupce i prekupce, tebi koji si jedno s Bogom živim i živih, koji si na križu umro, i uskrsnuo, otkako se naviješta Evanđelje svemu stvorenju, Evanđelje koje je postalo i meni osobno radosna poruka, vijest spasenja, otada me prati misao i pokrećeš moju osobu, ti Isuse. I pitam se, pitam i tebe: Jesi li ti pravi ili da čekamo drugoga?
I stojim pred tobom i ne mogu ne ponoviti riječima vjere i vjerovanja: Makar su sve one riječi za mene uzvišene, nekada neshvatljive, za moj razum nedokučive – ipak ne mogu misliti manje o tebi nego su mislili oni koji su to stvarali i koji su u tebe polagali sve svoje nadanje i želje, svoj život i budućnost. Pitam se, i pokrećeš svu budućnost. Vjerujem Ocu, vjerujem Tebi Isuse, vjerujem da si posve od Boga, da si Ti sam Bog i Božji Sin. Do kraja na Očevoj strani, do kraja i s nama ljudima.
Ni izdaleka nisam došao do kraja sa svojim pitanjem, tko si ti, Isuse. Ni u razumu, a pogotovo ne u srcu. Isuse, molim te, zadrži dobro to pitanje za sebe i uvijek me iznova na to podsjećaj i pitaj me. Uvijek iznova me pitaj: Tko sam ja za tebe, Tomislave? Za koga me ti, Tomislave, držiš? Jednom ću ti moći odgovoriti, stvarno ja, osobno, a da ne padnem u zbunjenost, zajedno sa svima s kojima sam još na putu s tobom, dragi moj Učitelju iz Nazareta.
A dotle ćemo pokušavati mi, kao što se izrazio Pavao u Poslanici Kološanima (2,2), koliko nam bude bolje moguće „ukorijenjeni u ljubavi pokušavati dosegnuti dubinu i bogatstvo spoznaje te božanske tajne, koja je Krist Isus. U njemu su sva blaga mudrosti i spoznaje skrivena“. „U ljubavi okupljeni, sabrani, uzdržani”, u ljubavi u koju nas trajno uvodi sve više Duh Sveti. On uvodi u puninu istine i ljubavi, puninu spoznaje. On nas poučava, upravo prema Tvojoj riječi, Isuse, i podsjeća na sve što si nam imao ti reći. Vjerujem kako nas i danas uvodi u puninu spoznaje tebe i tvoje osobe upravo kao što je činio i u samim početcima Crkve. Vjerujemo da nam ni danas ne nedostaje njegove pomoći i snage. Te jasnoće spoznaje kojom nas uvodi u puno stanje spoznavanja tebe, Isuse.
Veliki Švicarac, jedan od najvećih umova 20. stoljeća – Hans Urs von Balthasar (+1988.) reče jednom za sv. Ivana od Križa kako on čitatelje svojih spisa, vodeći ih k Isusu vodi u posvemašnju avanturu. Da Isuse, ti si postao i ti jesi najsnažnija avantura našega, moga života i svih mojih nastojanja. Po tebi moj život i život drugih ljudi ne ide svomu kraju, nego ide prema svomu velikom cilju….
I u sve je utkana ljubav. Tvoja ljubav prema nama, Isuse, i naša prema tebi. I ljubav nije nikakva romantika, nego dar praktične solidarnosti, blago, rukovet cvijeća, nebeski dar. Ona ja uzajamnost u pustinji života, uzajamnost između mene i tebe, Isuse.
Kad se govori o ljubavi, radikalnoj biblijskoj ljubavi, prečesto podvlačimo voljnu protegu u ljubavi te time i stanovitu prisilu, moranje, napor, pritisak, muku. Međutim, pogledamo li povijest Crkve veliki ljubitelji u Crkvi bili su ljudi kojima predanje u Božju volju i Božjoj ljubavi bijaše ne muka, nego ugoda. Nisu bili zgrčeni, nisu bili otporni, nisu se opirali, nego presretni da mogu učiniti nešto za svog Gospodina. I njihova je ljubav bila uvijek ‘zarazna’, prelazila je na ljude. Nisu se oni morali s mukom radovati ni veseliti, nego je bilo zorno vidljivo kako žive iz samoga Božjeg dara. Oni nisu Božje darove u sebi blokirali, ništa u njima nije stajalo na putu Božjem zahvatu u njihovu životu i stoga su bili zapaljivi. Bijahu svijeće koje su do kraja svijetlile, davale toplinu i svjetlost, nisu bili nikakvi samoubojice.
Danas smo suočeni s problemom burnt-out-syndrom. Sindrom sagorjelosti, kratkoga spoja u životu; toliki se žale na muke i probleme u svome zvanju. Ne vide ni kraja ni konca, ne vide smisla svomu djelovanju, došli su do toga da mehanički izgovaraju riječi pretvorbe ili odrješuju od grijeha. Međutim, kad se uzme Pavlov život, otkrit ćemo upravo suprotnu sliku od onoga kakvu nude današnji svećenici.
Način na koji on shvaća svoj apostolat, svoju misiju u svijetu, svoju službu za sve je svećenike primjer i poduka. Njegovo poimanje apostolske službe, njegovo shvaćanje vlastitoga poziva jest ujedno i ključ za njegovo poimanje evanđelja. Danas imamo srozavanje svećeničkoga poziva i uloge u svijetu. Ljudi su siti toga da ih se tješi ili sažalijeva. Pavao nigdje nema ni trunka samosažaljenja ili pak da se žali na svoj život i svoj apostolat, svoju službu. Što Pavao navodi u odnosu na svoje protivnike? Čime se on hvali i ponosi? Što mu je na srcu? Ni trunka samosažaljenja, nigdje ni trunka plakanja nad vlastitom sudbinom.
On se hvali svojim mukama i trpljenju koje podnosi za Isusa Krista. Ponosi se bičevima, batinama, izloženošću smrti, kamenovanjima, brodolomima, danonoćno na otvorenu moru. Nebrojeno puta u opasnostima na putovanjima od ljudi, zvijeri, razbojnika, u tisućama opasnosti od rijeka, izložen hirovima kopna i mora, toliko puta zalutao, u pustinji, toliko puta izložen bijesu svojih židovskih sunarodnjaka, smicalicama i hirovima lažne braće. Podnosio toliko teških poslova, toliko puta bez sna, u gladi i postovima, u žeđi i nevoljama. A da i ne spominje svakodnevne brige i muke, danonoćno salijetan od ljudi, od zajednica za koje se morao brinuti i izvoditi na pravi put spasenja.
Je li tko slab i bolestan, onda sam i ja. Prijeti li komu opasnost da otpadne od ovoga Puta, gori mu pod noktima. Želim li se nečim ponositi, onda se mogu ponositi samo svojim slabostima, svojom bijedom. Sve to pronaći ćemo u 2. Korinćanima, jedanaesto poglavlje. Pavao ne tješi samoga sebe, nitko ga ne može utješiti. Nema uza se gremij, kolegij biskupa. Zavirimo li malo u povijest ranoga kršćanstva, vidjet ćemo kako je bio sam samcat, usamljenik, bez igdje ikoga, s dvojicom-trojicom najvjernijih učenika. I stalno u životnoj opasnosti. Usporedimo li Drugu Korinćanima i Prvu, trinaesto poglavlje, vidjet ćemo kako ljubav računa sa svime u životu. Nije to romantika, nego patnja i križ. Iluzija je kako je ljubav lizanje šećera ili čokolade. Nije ni u medenom mjesecu.
Kad nije bilo Crkvi u povijesti Crkve teško? Koja epoha nije bila presudno teška? Uvijek, u svim vremenima i razdobljima, uvijek ista potreba i postulat: Trebamo svetaca. Svetih ljudi. Situacija suvremenoga svećenika ništa drugo ne dopušta nego jedno: Biti svet. Postati svetcem. Jedini izlaz iz krize jest svetost.
Vremena u kojima je Crkvi išlo loše bila su usmjerena na jedno, na krajnost, povođenje za duhom vremena. Svi drugi moraju ispaštati u Crkvi to slobodarstvo, libertinizam i permisivnost koju su sebi dopustili svećenici lišavajući svoje zvanje poziva na svetost života. Preostali moraju ispaštati i na svome tijelu iskusiti u obliku pokore i odricanja što su drugi potrošili u luksuzu.
Svećenička je egzistencija konkretna mučenička egzistencija, trajno životno uvježbavanje u umiranje i odricanje. Zbori i svjedoči o tome zorno Dnevnik seoskoga župnika od G. Bernanosa, romana godine u Francuskoj, u ratnom periodu. Na to je Isus pozivao apostole, to je i danas značajka svećeničke egzistencije. Tko će platiti troškove rasipnosti? Gospodinu govorim, ti si moj Bog, sva moja sreća si ti. To je jedino rješenje…
Evanđelja nema po sniženim cijenama. Ono nije na rasprodaju, ono nema diskonta. Nitko nema pravo spuštati ideale niže, nitko nema pravo na popust u stvarima Evanđelja. Svećenik danas mora živjeti evanđeoske savjete, htio on to ili ne. Danas je triput teže biti svećenik nego prije pedeset godina. Budućnost pripada moliteljima, budućnost pripada svetim ljudima. Bez svetih svećenika Crkva je osuđena na propast. I teško prizemljivanje te posvjetovnjačenje svega njezina. Gospodine, sačuvaj nas od toga.
(Slike: Eugène Delacroix)