POLOŽITI RAČUN O SVOME ŽIVOTU…

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!  Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Ponedjeljak, četvrti tjedan došašća. Pet nas dana dijeli od Božića. Danas je 20. prosinca. Već se bliži vrijeme drago, vrijeme blago  već se bliži onaj čas – kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu Spas.

Mi smo tako usrdno molili za vrijeme komunizma – Svani, dane, i noć skrati – sini Sunce i povrati – Bogu čas na visini – ljudma mir i slobodu na nizini. Živjeli smo u doba mraka, tame, vapili smo za slobodom od te strahovlade, od bezbožnog komunizma koji je kao mora tlačio ovu zemlju više od četrdeset i pet godina, a u nekim dijelovima svijeta i sedamdeset, a u Kini do dana današnjega. S tom  razlikom u Kini što su se oni okrenuli državnom kapitalizmu pa svatko može imati posao, dosta novca, a na slobodu i ne misle. Napuniti želudac, novčarku, imati suvremenu tehnologiju, i ljudi se time zadovolje. S druge strane oni vapiju za Nebom, za Bogom, za smislom, i pročitah negdje da na svakoga koji u Europi okrene leđa Isusu, tko se ispiše iz Crkve, imamo u Kini pet novih krštenika koji stupaju u Crkvu. Silno polje rada, samo partija ne dopušta slobodu vjeroispovijedanja. Stoga molimo da i njima sine Sunce istine, Svjetlo  Istine u Isusu Kristu.

Da, mi smo odbacili komunizam, ali je on ostao u dušama mnogih koji danas nama vladaju, koji nam nameću svoje misli i ideje, koji potiru kršćanske vrijednosti i spomen kršćanskoga imena. Kao da se ponovno nadvija nad nama sumrak ili mrak, pa stoga treba uporno zazivati i moliti – da nam se Nebo smiluje, da Pakao ne odnese pobjedu nad Božjim djelom u svijetu. A on se zbilja trudi svim silama uništiti tragove onoga što je Isus Krist, što je kršćanstvo ostavilo u Europi. – Ako su se oni zbili u bojne redove i ruše Božje djelo u svijetu, ne smijemo mi sjediti skrštenih ruku i promatrati kao da se to nas ne tiče.

A jedan od načina da se sruši to carstvo grijeha, zla, Sotone jest sakrament ispovijedi. Jučer smo ovdje bili svjedoci – satima – o stotinama onih koji su čekali u dugim redovima na ispovijed. Više od dvadeset svećenika ispovijedalo je dopodne i popodne. Svijeta odasvud. Makar imaju u svojoj župi ili samostanskoj župi mogućnost za sakrament pomirenja, nešto ih vuče prema Međugorju. Gotovo svi svjedoče o posebnoj atmosferi, posebnom ozračju ovdje te o posebnom osjećaju koji čovjek ima kad se ispovjedi u Međugorju. I što je zanimljivo, mnogo je tu starijih osoba, baka i djedova, koji još jednom žele pred Bogom položiti račun o svome životu jer osjećaju kako se život bliži kraju. Lijepo iskustvo.  – A za nas svećenike jedna velika škola strpljivosti i pozornosti. Nije lako sjediti u zatvorenu prostoru, kao u kabini, i onda satima slušati jadikovke i grijehe. – Ali Gospodin daje milost. – I na kraju – čovjek želi samo mir, nikakvu buku nakon što se nasluša životnih priča i tragedija.

Moramo se prisjetiti – sveti Ivan Vianney – Arški župnik, došao je u župu od 230 “vjernika”. Bili su kršteni, ali to bijaše vrijeme pustoši nakon francuske revolucije i Napoleonovih ratova. Nisu imali župnika, ali su imali u selu četiri krčme gdje je Sotona obavljao svoje. I on je upornim radom i pokorom okrenuo sudbinu sela i cijeloga kraja. Ljudi su mu dolazili odasvud. Snaga ispovijedi –  onda a i danas, jer i danas je Isus Krist živ u svojoj Crkvi. Hvala mu za taj sakrament pomirenja i novoga života, novoga početka. Svatko može početi novi život, pa i onaj tko je već pred zalazom.