„SVI SU LJUDI ŠAKA BIJEDE I NEVOLJE, OBIČNI BIJEDNI SMRTNICI.”

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Veliki francuski pisac i akademik, ministar kulture, inače agnostik, Andre Malraux našao se u ratnom zarobljeništvu s nekim katoličkim svećenikom. Premda nevjernik, htio je od ovoga saznati nešto o njegovim osobnim iskustvima o ispovijedi. Na upit svećenik je samo odgovorio: “Ispovijed je samo Božje djelo, izvorna Božja stvar”. Zatim je, raširivši svoje velike ruke prema nebu, dodao: “Ali sam naučio jednu veliku lekciju: Nema zbilja velikih ljudi. Svi su ljudi šaka bijede i nevolje, obični bijedni smrtnici”.

Strašno je griješiti, ali je po čovjeka kobno ostati u grijehu: Od svega je najgore nijekati zbiljnost grijeha, što se danas uvelike čini. Grijeh je tajna koja nam se nameće, ali istodobno izmiče našemu umu i spoznaji. Otkriće grijeha – nekada čak i nakon dugih godina zanemarivanja ispovijedi – očituje jedno: Čovjek je upućen na Boga, čovjek se ne može sam osloboditi tereta svoje savjesti i života, čovjekov je život poput velikoga zasijana polja u kome je uz žito mnogo korova. Ne postoji polje sa samom pšenicom. Iskustvo grijeha nosili su u sebi svi veliki ljudi i o tome zborili. Poglavito snažno iskustvo grijeha ostavio nam je sveti Pavao pošto se životno susreo s Isusom Kristom i bio do kraja zahvaćen Njime. Isus je sam toliko puta naglašavao zbiljnost grijeha u čovjekovu životu. Nezaboravna je njegova prispodoba o izgubljenomu sinu. Prvi čin nakon uskrsnuća bijaše da je svojima udahnuo Duha Svetoga i dao im ovlast opraštati grijehe. Svi svećenici na našim prostorima upravo se u vremenu prije Uskrsa suočavaju s grijehom ispovijedajući satima i satima vjernike i pokajnike. Svi mogu samo potvrditi gornje navode onoga svećenika iz razgovora s velikim piscem…

Ma koliko se naši suvremenici trudili zamijeniti ispovijed i ispovjedaonicu odlaskom psihijatru, njihovi plodovi nikada se ne mogu mjeriti s onima iz ispovjedaonice, gdje sam Bog od raskajana grješnika i čovjeka stvara novo biće, preobražena čovjeka. Liječnici i psihijatri svojim riječima pokušavaju olakšati psihičke i fizičke, ili psihofizičke boli i patnje. Danas postoji primjerice više od 500 oblika psihoterapije. Nisu svi dokazano učinkoviti u svojim postupcima. Nema dvojbe, pokušaj je to čovjekova ovladavanja duhovnim, duševnim i fizičkim bolestima. Sam je Papa više puta naglašavao da Crkva visoko cijeni razum i znanost kao Božje darove. Sve treba služiti sveopćemu dobru, čovjekovu životu, onome na što misli Isus kad kaže daje došao da Njegovi imaju život u punini.

Što zna psihijatrija o grijehu? Ona ga niječe, a grijeh je svakodnevna strahovita zbiljnost čovjekova života! Upravo ovih dana i sam Papa u svojoj poruci svećenicima govori o mysterium iniquitatis, misteriju zloće, grijeha. Za sv. Pavla su u uskoj poveznici grijeh i smrt. Štoviše, oni se međusobno uvjetuju. Po grijehu je došla smrt na svijet, a zbog činjenice smrti mi bivamo grješnici. Apostol veli da je smrt plaća grijeha, a dar Božji život vječni u Isusu Kristu. Umrijeti moramo jer smo sagriješili. Međutim, na drugome mjestu isti apostol zanosno uzvikuje: Smrti, gdje je pobjeda tvoja? Smrti, gdje je žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh. Smrt nas podbada na grijeh. Čovjek postaje zao i griješi od očaja što mora umrijeti. I on se s time ne miri. Stoga pokušava sa sobom povući i druge u svoju smrt. Nakon poraza pred Staljingradom Hitler je imao samo jedno na umu: Kako povući cijeli njemački narod sa sobom u neminovno samoubojstvo, u kolektivnu smrt? Zlo sa sobom neminovno vuče u propast i smrt.

Uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih naša vjera ulijeva ljudima nadu da smrt nema zadnju riječ u čovjekovu životu i svemiru. Time je Isus uklonio žalac smrti, prokrčio i oslobodio čovjeku i čovječanstvu put za život bez mržnje, osvete, za život u miru i ljubavi. Ispovijed se i tu pokazala i još uvijek pokazuje najboljim čovjekovim lijekom.

Poglavito su pak u Međugorju od samih početaka ukazanja 1981. ispovijed i pokora vezani uz obraćenje života, čvrstu vjeru te novi procvat sakramentalne prakse. Međugorje je u cijelome svijetu poznato po ispovijedima, dokazalo se kao najbolje duševne i duhovne toplice, kao kupke duše i cijeloga čovjekova bića, gdje se ljudi preporađaju u kupelji Duha Svetoga, što ga na nas u izobilju izli sam Bog po Spasitelju našemu Isusu Kristu da bismo, po nadi, bili baštinici vječnoga života (usp. Tit 3,6.7).

Grijeh otupljuje svijest o Bogu. Danas je Bog pao u zaborav. Niječe ga se glasno ili prešutno. Međutim, što se više gubi Bog iz svijesti ljudi, to se više čovjek utječe nadomjescima, okreće se prirodi i očekuje od nje spas. Stvorena je cijela industrija koja pokušava omogućiti čovjeku ugodu, romantiku, doživljaj i blaženstvo stvorenja, napose u ovo proljetno doba. Alternativni načini života i liječenja se uvelike promiču. U biti se čovjek zaokuplja pretposljednjim, a ne posljednjim stvarima i zbiljnostima. Očekuje se spas od stvorenoga, a na čovjekovu čežnju za životom i spasenjem odgovor može zapravo dati samo Bog. Upravo pred grobom i grobovima gubi se čar prirode i njezinih ljepota. Tu prestaju sva ovozemna obećanja sreće i blaženstva. Ništa na svijetu ne može utažiti žudnju za Beskonačnim, što ju je sam Bog položio u naše srce. Isus Krist – uskrsli i proslavljeni – Prvorođenac i kruna svega stvorenja – daje nam se kao odgovor i pruža nam u ruke ključeve života i smrti. On unosi nadu u čovječanstvo svojim uskrsnućem, a vjera u Uskrsloga pomaže i nama da se suočimo i prihvatimo život i ubrizgamo u sve pore svoga žića nadu u konačnu proslavu svega prema onome tko je Alfa i Omega svega svemira. To je Isus Krist čije se djelovanje tako snažno doživljava na svakome koraku i danomice u Međugorju. Uvjereni smo da će i ovoga proljeća i ljeta ponovno krenuti snažne rijeke obnove svijeta prema Međugorju i iz Međugorja, privučene majčinskim srcem one koja je donijela svijetu Spasitelja i Otkupitelja.