DUHOVNA MISAO

TAKO JE GOVORIO IZRAELSKI PREDSJEDNIK EZER WEIZMAN…

IZVADCI IZ GOVORA ŠTO GA JE ODRŽAO IZRAELSKI PREDSJEDNIK EZER WEIZMAN U NJEMAČKOM PARLAMENTU 16. SIJEČNJA 1996.

Priredio: Dr. fra Tomislav Pervan

Izraelski predsjednik Ezer Weizman održao je 16. siječnja 1996., nezaboravni govor pred njemačkim parlamentom. Nezaboravan zbog toga što je to bilo prvi put da je jedan izraelski predsjednik posjetio Njemačku nego i zato što je taj predsjednik govorio kao onaj koji se svega sjeća. Govorio je biblijskim rječnikom i hebrejskim jezikom. Vrijedi navesti neke njegove riječi kako bismo mogli shvatiti što je bit Biblije i biblijske vjere, da bismo mogli shvatiti što znači i ona Isusova riječ, kako ostaje s nama do svršetka svijeta.

“Sudbina je tako uglavila da smo ja i pripadnici moga naraštaja rođeni u vremenu kad su se Židovi mogli vratiti u svoju zemlju te početi s njezinom ponovnom izgradnjom. Nisam više Židov koji luta svijetom, nisam više beskućnik, prognanik ni emigrant koji se potuca od zemlje do zemlje, od države do države, nisam više izbjeglica koji živi od egzila do egzila. Ali, svaki se pojedini Židov u svakome naraštaju mora tako osjećati i poimati kao da je on sam osobno bio ondje – ondje, kod svih onih naraštaja, na mjestima i događajima koji su daleko iza nas. Stoga sam trajno na putu, ali ne više na zabitnim putovima ovoga svijeta. Sad putujem kroz širinu vremena, putujem od naraštaja do naraštaja, hitam stazama sjećanja.

Sjećanje skraćuje razmake. Minulo je dvjesto naraštaja od povijesnih početaka moga naroda, a meni se to čini tek kao nekoliko dana. Dvjesto naraštaja je minulo otkako je jedan čovjek imenom Abraham krenuo ostavivši svoju zemlju i svoj zavičaj te se zaputio u zemlju koja je danas moja zemlja. Dvjesto naraštaja je minulo od trenutka kad je Abraham kupio u Hebronu onu špilju Mahpelu pa do današnjih teških sukoba koji se ondje odvijaju, u mome naraštaju.

Minulo je tek 150 naraštaja od ognjenoga stupa koji je pratio Izraelce za izlaska iz Egipta kroz pustinju pa do dimnih oblaka Šoaha u konclogorima. Ja, rođen iz Abrahamova potomstva, u zemlji Abrahamovoj, bijah posvuda nazočan.

I ja sam bio rob u Egiptu, i ja sam primio Zakon na Sinaju, i ja sam zajedno s Jošuom i Ilijom prešao Jordan. S Davidom kraljem unišao sam u Jeruzalem, a sa Sidkijom sam odveden u progonstvo u Babilon. Ni ja nisam na babilonskim vodama zaboravio Jeruzalem, a kad je Gospodin vraćao sužnjeve sionske, i ja sam bio među onim sanjarima koji su podizali jeruzalemske zidine.

I ja sam se borio protiv Rimljana, i ja bijah prognan iz Španjolske. I ja sam bio dovlačen na lomače u Magenzi, u Mainzu, i ja sam studirao Toru u Jemenu. Izgubio sam svoju obitelj u Kišnjevu, a u Treblinci sam bio spaljen. I ja sam se borio u Varšavskom ustanku, zaputio se u Erez Israel, svoju zemlju iz koje sam odvučen u progonstvo, u kome sam rođen, iz koga dolazim i u koje ću se vratiti.

I ja sam nemiran i nestalan idući, kročeći stopama svojih otaca. Kao što ih tamo i u njihovim danima slijedim, tako me i moji očevi slijede, i ovdje su uz mene i sa mnom. Vjerojatno ste među njima prepoznali sve one oštroumnike, veliku povorku proroka i ratara, kraljeva i rabina, znanstvenika i vojnika, obrtnika i učenika. Mnogi su, nasitivši se svojih dana, umrli u svojoj postelji, mnoge je vatra progutala, mnogi su pali kao žrtve mača.

Kao što se od nas iziskuje da snagom sjećanja sudjelujemo u svakome danu i svakom događaju svoje prošlosti, isto se tako od nas traži da se snagom nade pripremamo na svaki pojedini dan svoje budućnosti. Ali smo upravo u minulom stoljeću lebdjeli između života i smrti, između očaja i nade, između iskorjenuća i usađivanja. Bijaše to strašno stoljeće smrti kad su nacisti i njihovi pomagači veliki dio nas u doba holokausta poubijali, ali je to ujedno i vratolomno stoljeće povratka u život, ponovnoga rađanja, stoljeće nezavisnosti i konačno prilike za trajni mir…

Svemu unatoč, nije ovo nimalo lagan posjet. Tek je minulo 50 godina – to je samo jedan trenutak u dugoj povijesti moga naroda – od onoga strašnoga rata. Ne bijaše mi lako posjetiti koncentracijski logor Sachsenhausen. Nije mi lako biti u ovoj zemlji i slušati sjećanja i glasove koji do mene dopiru iz utrobe zemlje. Nije mi lako biti ovdje i govoriti vama, dragi moji prijatelji, u ovome domu. Više od tisuću godina živjeli su Židovi u Njemačkoj. Bijaše to najveća i najstarija židovska zajednica u Europi, do nacista. Došli su ovamo s Rimljanima, prvi trgovci i obrtnici, pa sve do znanstvenika 20. stoljeća… Rabenau Gershom, Walter Rathenau, Martin Buber, Franz Rosenzweig, Albert Einstein – to su samo neka imena koje je ova zemlja poznavala…

Među milijunima sinova moga naroda koje su nacisti odveli u smrt bilo je i drugih imena kojih bismo se danas s istom mjerom strahopočitanja i poštovanja mogli prisjećati. Ta imena, međutim, ne znamo. Koliko je nikada ispisanih knjiga otišlo s njima u smrt? Koliko je nikada skladanih simfonija zanijemjelo, zastalo u njihovim grlima? Koliko znanstvenih otkrića nije moglo sazrjeti u njihovim mozgovima? Svaki i svaka pojedina od njih ubijeni su dva puta: Jednom kao dijete koje su nacisti odvukli u logore, a drugi put kao odrasli ne mogavši pravo ni odrasti. Nacisti su ih oteli ne samo njima i njihovim obiteljima, nego cijelom čovječanstvu…

I ja sam ovdje nestalan, na proputovanju. S naprtnjačom punom sjećanja na svojim ramenima i sa štapom nade u svojim rukama idem prema velikom raskrižju ovoga stoljeća. Dobro znam odakle dolazim, ali s puno nade i strepnje htio bih znati kamo idem.

… Nismo se vraćali iz progonstva na pobjedničkim ratnim brodovima. Dolazili smo u Izrael u karavanama i u lađicama, napola mrtvi i izgladnjele izbjeglice. Vraćali smo se natrag u svoju zemlju – kao nekoć David na Sion, kao naš otac Abraham u Hebron. Dolazili smo, vraćali se, kupovali zemlju, zasijavali polja, sadili vinograde, podizali kuće, i prije nego smo utemeljili svoju državu, morali smo se laćati oružja kako bismo zaštitili svoj život.

Trajno smo pružali ruku mira, ali je ta ruka uvijek odbijana. Morali smo trajno ratovati, morali smo ubijati i biti ubijani. Morali smo trajno napuštati svoje kuće i urede, sveučilišta i nasade kako bismo išli na bojno polje. I trajno smo morali otkrivati kako se i onkraj najvećih pobjeda kriju samo krize i gubitci.

Žudimo za tim mirom, sanjamo o njemu i molimo za njega. Jer s tim se mirom susrećemo u svakom odsječku židovskoga mišljenja. I u Tori i Psalmima, u Talmudu i biblijskim tumačima, u molitvama i Midrašu….Na objema stranama rane su otvorene, a krv vapije iz zemlje, dopire do nas…

… U nas se govori o svetome tlu, o svetim mjestima, o svetim ratovima, imamo sjećanja iz vremena Jošue sina Nunova i iz vremena templara, iz vremena Poncija Pilata i jednoga Saladina. Sve se to nadvija nad naše pregovaračke stolove…. Glava bi htjela praktično i pragmatično djelovati i graditi budućnost… Iste ruke koje su nekoć nakon povratka iz progonstva obavljale jednom rukom poslove, a u drugoj držale oružje… I sve nas promatraju iz dubine povijesti i vremena predstavnici drugih epoha: Jošua sin Nunov i David sin Jišajev, prorok Muhamed i Isus iz Nazareta, i pomno nas motre. Ponekada je taj teret težak da bi se mogao nositi, ali unatoč poteškoćama i boli, treba to biti izvor naše snage i iskon naše nade… Uza sve ostalo mi smo oživjeli na novi život svoj jezik, hebrejski jezik. Jezik je to s kojim vam se sada obraćam, jezik koji je daleko više od svega ostaloga znamen i svjedočanstvo našega preporoda…

Živimo mi ali živi i naš jezik. Mi koji smo se podignuli iz pepela, te naš jezik koji je u bio pohranjen u povojima svitaka Tore i između stranica naših molitvenika. Živimo s njime. Jezik koji se samo u molitvi šaputao (mrmljao), koji se čitao samo u sinagogama i pjevao u vjerskim tekstovima, jezik kojim se vapilo u plinskim komorama, u molitvi “Shema Izrael” – oživio je na novi život. Znam da je njemački jezik na mnogim područjima bogatiji od hebrejskoga. Međutim, ni meni ne manjkaju pojmovi kako bih ovdje i sada izrekao svoje osjećaje, i zacijelo nikada nam nisu nedostajale riječi za vjeru, ljubav, snove, čežnju i nadu.

Razvili smo rječničko blago koje odgovara našim posebnim potrebama. Iščekujemo, nadamo se. Čeznemo i čekamo. Žudnja nas obuzima, iščekivanje nas ispunja, a naši su pratitelji nadanje i čekanje. Prepuni smo žudnje, molimo i prosimo…

Ta dva pokojnika koji su nakon toliko godina ponovno uskrsnuli na život – naime, židovska država i hebrejski jezik – to su glavne sastavnice našega bića u ovome stoljeću. Upravo u ovome stoljeću koje nas je promatralo kao satrte i mrtve, uskrsnuli smo na novi život. Jezikom, kojim smo u progonstvu razgovarali samo s Bogom, govorimo međusobno u svojoj zemlji. Još uvijek molimo hebrejski, ali tim jezikom govorimo u svagdanu; pišemo hebrejski i radimo na hebrejskom, studiramo na hebrejskom i svađamo se na hebrejskom, međusobno vrbujemo na hebrejskom a i pjevamo na hebrejskom. Ima li većega čuda?

Kad bi u ovom trenutku ovdje među nama bili prorok Izaija, kralj Salomon i Isus iz Nazareta – oni bi razumjeli ove moje riječi jednako kao što i ja, moja kćerka i moj unuk razumijemo njihove pradavne riječi, izgovorene prije više tisućljeća, zapisane i pohranjene, sačuvane kroz duga vremenska razdoblja.

… Dopustite mi da ovaj svoj govor zaključim slikom nade i mira. Moji su očevi opisivali mir hebrejskom poslovicom koju je svaki ratar i zemljoradnik na Bliskome istoku iskusio na svome tijelu: “Svatko će obitavati pod svojim trsom i smokvom”. Nije dovoljno sjediti u sjeni trsa ni pod granama smokve. Mir nas mora poticati, ne smije nas uspavljivati. Mir nas mora odnijeti u peto tisućljeće naše povijesti, u 21. stoljeće, u kome nas očekuju kulturološki, pedagoški, tehnološki, znanstveni i poljoprivredni izazovi.

Budućnost je pred nama… Predugo smo trošili svoja sredstva i svoja bogatstva, svoju psihičku snagu i fizičku jačinu na bojnome polju. Sad nas očekuje zadaća u školama i znanstvenim institutima, u radionici i laboratoriju. Naše su ambicije tu, a ne na bojnom polju. Naše je biće naskroz usidreno u školovanju, studiju i obrazovanju. Židovski je ethos uvijek davao prednost pedagozima, znanstvenicima i istraživačima pred pripadnicima vojske. Vjerujte da meni, kao bivšem pripadniku vojnih snaga, ovo nije nimalo ugodno reći.

Drage moje dame i gospodo, mi smo narod sjećanja i molitve. Mi smo narod riječi i nadanja. Nismo stvarali nikakva carstva ni kraljevstva, nismo podizali niti gradili dvorce ni palače. Mi smo samo nizali riječ za riječju, riječ na riječ. Mi smo samo slagali slojeve ideja, podizali smo domove sjećanja i tornjeve čežnje. – I neka se ponovno sagradi Jeruzalem, neka se u našim vremenima doskora uspostavi i pripremi mir. Amen. “

Mnoge je onodobno taj govor i način sjećanja potresao i pokrenuo. Weizmann govori o kolektivnom sjećanju svoga naroda, o trajnoj memoriji koja je prisutna u svijesti svih Židova. To je ono kulturološko sjećanje jednoga naroda koji se sjeća, koji ima događaja iz svoje povijesti koji se nikako ne mogu niti smiju zaboraviti. To sjećanje prenosi ne samo činjenice, nego smisao. To sjećanje stvara zajednicu i zajedništvo, posredujući zajednički smisaoni svijet. To sjećanje ne nabraja nego ono pripovijeda i stavlja, podijeva simbole. Pamti se samo prošlost od značenja, samo podsjećana prošlost postaje značajnom. Za židovsku svijest – a time i za kršćansku – bitno je sjećanje na Abrahama, na izlazak iz Egipta, na Sinaj. To utemeljuje židovsku svijest, to utemeljuje i našu kršćansku povijest. U židovstvu postoji svijest da je svaki naraštaj obvezan gledati na sebe i promatrati sebe kao da on upravo izlazi iz Egipta – napose kad se slavi Pasha. To je ta vremenska sin-kronija, istodobnost, istodobnost svih u događajima spasenja, to je oblikovni princip primjerice knjige Ponovljenoga zakona. U toj knjizi ni manje ni više nego 70 puta (!) čujemo riječ “danas”, odzvanja riječ “danas”.

 

 

12 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!