ZANIMLJIVO I POUČNO

SMRT U OGNJU NA LOMAČI: NEVJEROJATAN ŽIVOT (5)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Dana 29. svibnja skupio je biskup Cauchon četrdeset i dva teologa i učenjaka na novu sjednicu. Izvijestio ih je da je Ivana opozvala svoj opoziv ne spomenuvši kako je u tamnici zlostavljana, kako su je pokušavali više puta silovati, a protiv toga se mogla obraniti samo svojom muškom odjećom. Brzo se zaključilo kako je treba predati svjetovnoj vlasti da nad njom izvrše osudu – smrt u na lomači.

Prvoga ožujka isti je mons. Cauchon pitao Ivanu: „Jesu li vam vaši glasovi rekli da ćete biti oslobođeni iz tamnice u kojoj se sad nalazite?“ Ona mu je spremno odgovorila: „Pitajte me za tri mjeseca!“ Da, točno za tri mjeseca bila je oslobođena, slobodna od njega, u nebesima.

Rano ujutro, 30. svibnja, pristupa joj redovnik-dominikanac koji joj govori da će biti živa spaljena. Počinje plakati i govoriti: „O, kako me samo strašno i okrutno muče! I da na ovaj dan moje tijelo koje nikad u životu nisam obeščastila niti okaljala bude u vatri spaljeno i pretvoreno u pepeo! Ah, radije bih da mi sedam puta odrube glavu mačem nego da me živu spale! Pred Bogom, svojim vrhovnim sudcem, optužujem svoje čuvare i ljude koji su me strpali u tamnicu zbog nasrtaja i nasilja kojima sam bila izložena“.

Tridesetoga svibnja 1431. spaljena je Ivana Orelanska, devetnaestogodišnja djevica, na trgu u Rouenu, srijedom, uoči svetkovine Tijelova. Znakovito, prošli svi veliki blagdani korizmenoga i uskrsnoga vremena. U osam ujutro skinuli su joj lance, obukli je u dugu bijelu haljinu. Stavili su joj na glavu kapu nalik velikom turbanu i na njoj ispisana krivica, za što je sve optužuju, kao kod Gospodinova križa. Na glavi je nosila ispisanu svoju krivicu i svoja „zlodjela“, kako je krivovjerka, otpadnica od vjere, vještica, idolopoklonica, zavodnica puka, bogohulnica itd. Pripisali su joj sve najgore što bijaše zamislivo. Na putu do stratišta vozili su je na zaprežnim kolima, u dugoj pokorničkoj haljini, eskortiralo ju je 800 engleskih do zubi naoružanih vojnika.

Kad je ugledala biskupa Couchona, predbacila mu je kako je on krivac za njezinu osudu i smrt. Bile su podignute tri tribine, prema propisima inkvizicije. Srednja bijaše vrlo visoka lomača kako bi svi se svi uvjerili da u plamenu gori vještica, ali i s razloga da joj krvnik ne skrati muke „milosnim udarcem“, kopljem u srce. Makar je izopćena iz Crkve, prije smrti je zatražila ispovijed i svetu pričest. Neprestano je molila i zazivala: „Presveto Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj se meni! Bogorodice i Djevico Marijo, moli za mene! Svi sveci i svetice Božje, molite za mene. Sveti Mihovile, moli za mene! Sveta Katarino, sveta Margareto, pomozite mi!“

Zatim se okrenula prema puku riječima: „Sve vas što ovdje stojite, molim, oprostite mi sve zlo koje sam vam nanijela… I ja vama opraštam zlo koje ste meni nanijeli… i molim vas, molite za mene…“ Kad je vidjela suze u očima nekih svećenika, obratila im se: „A vi svećenici, koji stojite ovdje, molim vas: Slavite za mene po jednu svetu Misu…“ I tako je molila Ivana čekajući krvnika jedno pola sata. Prema svjedočanstvu nazočnih i biskup Cauchon i sudci također su plakali. A ona je pala na koljena i usrdno molila i zazivala Presveto Trojstvo, Djevicu Mariju, sve svece.

Potom je Ivana zatražila križ. Neki je engleski vojnik načinio od dva drveta križ i pružio joj. Ona ga je stisnula na grudi, molila i onda ga gurnula pod svoju haljinu, pripila uz svoje tijelo. Potom je one koji su stajali blizu nje zamolila: „Molim vas, pođite u crkvu i donesite veliki križ i držite ga pred mojim očima dok ne izdahnem. Dokle budem živjela, želim gledati križ na kome je Bog bio pribijen“.

Tu su joj želju ispunili. Zagrlila je križ i dugo ga držala na svojim usnama. Svećenici su je kušali utješiti. Englezi su postajali nestrpljivi. Dvojica su se vojnika uspela na pozornicu i doveli je pred gradske oce koji su samo rekli: „Vodite je na lomaču!“ Ivana se uspela na lomaču. Dvojica su je svećenika slijedila. Kad je s lomače ugledala mnoštvo, optužila je grad: „O, Rouen, grozim se pri pomisli što ćeš pretrpjeti zbog moje smrti“.

Zazivala je sve svete da joj budu u pomoći. Krvnik ju je svezao za stup lomače. Netremice je gledala u križ i dok ju je plamen zahvaćao još jednom je zahvaćena ognjem ponovila kako njezini glasovi bijahu od Boga. Posljednje joj riječi bijahu: „Isuse! Isuse! Isuse!…“ Netko je na trgu uzviknuo: „Jao nama, svi smo izgubljeni. Spalili smo sveticu!“

Krvnik koji je potpalio lomaču trebao je pokupiti pepeo i baciti ga u Seinu, kako Francuzi ne bi štovali njezine ostatke ni grob. Svjedočio je da je dodatno dodao sumpora i ulja da bi oganj bio učinkovitiji. Nakon što je sve obavljeno svjedočio je da je njezino srce nakon spaljivanja ostalo netaknuto, puno krvi, cijelo. Pepeo je prosuo u Seineu. Englezi su bili zadovoljeni. Nažalost, oni su se poslužili Crkvom i crkvenim ljudima, kardinalima i biskupima, da se riješe neprijatelja u osobi nevine djevojke, koja tek što je navršila devetnaest godina.

 

Revizija procesa Ivani Orleanskoj

Ivanu je prožimao beskrajni patriotizam, ljubav prema domovini te ljubav prema Gospodinu i Crkvi. „Za Boga i kralja!“ bijaše njezino geslo i poklik! Budući da je prizivala Boga i anđele te svece za svjedoke, bijaše to dovoljno za njezine tužitelje i sudce da je osude za herezu što ju je odvelo na lomaču. Navukla je na sebe gnjev duhovnih osoba, makar je dubini svoga bića i duše ostala do kraja vjerna Bogu i Crkvi.

Dvadeset godina poslije, 14. veljače 1450., kralj Karlo VII. naredio je reviziju procesa Ivani Orleanskoj. Htio je skinuti sa sebe ljagu kako je okrunjen voljom i na zahtjev spaljene vještice i krivovjerke. Njezina majka, stara udovica – otac je, naime, doskora nakon Ivanine smrti od boli svisnuo i preminuo – pisala je Papi u Rim pismo i tražila da se s njezine obitelji i kćeri skine ljaga i sramota kako joj je kćerka vještica i heretik. Papa Kalisto III. naredio je reviziju procesa.

Time je počeo proces njezine rehabilitacije. Ispitano je više od 150 svjedoka, u njezinu rodnom kraju, u Orelansu, Chinonu, Poitiersu, Reimsu, Rouenu. Na temelju njihovih svjedočanstava Ivana je u cijelosti rehabilitirana. Svi su govorili njoj u prilog svjedočeći o njezinoj nevinosti, pobožnosti. Sedmoga srpnja 1456. – dvadeset i pet godina nakon spaljivanja na lomači – Jeanne d’Arc je rehabilitirana. Presuda iz 1431. proglašena je lažnom i krivom te je postala nevaljanom.

U Rouenu, na trgu gdje je Ivana spaljena, podignut je veliki križ kao okajnica za nanesenu nepravdu Djevici Orleanskoj, a u cijeloj Francuskoj popraćeno je to velikim svečanostima, napose u Orelansu, koji i danas slavi 7. svibnja kao dan oslobođenja. Stogodišnji rat je okončan, Englezi su protjerani s cijeloga područja Francuske, kako je pretkazala Djevica Orleanska.

Ivana je bila odveć poznata, omiljena, u ratovanju uspješna. Kralj je mogao odahnuti jer je skinuo sa sebe ljagu da svoje kraljevsko dostojanstvo zahvaljuje vještici.

Totalna rehabilitacija ove jedinstvene pojave uslijedila je kad ju je Pio X. proglasio 1909. blaženom, a Benedikt XV. 1920. svetom. Puk vjerni ionako ju je držao već za njezina života svetom.

Protiv Jeanne d’Arc vođen je najnečuveniji pravni postupak u cijeloj povijesti. Nad njom je proveden prividno pravni postupak, naime, kao nepismena djevojka, s navršenih devetnaest godina, optužena je na smrt na lomači zbog krivovjerstva! Nije znala ništa – tako je priznala pred sudcima od vjere i teologije – osim onoga što je naučila od svoje majke, a to su temeljne kršćanske molitve i Vjerovanje. Sudsko vijeće sastavljeno od crkvenih ljudi izručilo ju je nakon procesa Englezima, od kojih se grstila, a spaljena je kao heretik i vještica. Njezina sudbina ne svršava na lomači.

(Sljedeći nastavak: Ivanino trajno značenje)

Zanima nas Tvoje mišljenje!