ZANIMLJIVO I POUČNO

LIK I IDEJE VJEKOSLAVA LUBURIĆA ZVANOG MAKS

Dopuštenjem autora nastavljamo donositi birane dijelove iz njegove knjige “Hrvatski pokret otpora: hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.) koju je 2018. izdao AGM – ZAGREB.

Još dalje u prošlosti stoji lik Vjekoslava Luburića zvanog Maks, člana Ustaškog pokreta iz međuraća, koji je u NDH postao jedna od ikona zločinačke naravi njezina režima s obzirom na svoju čelnu ulogu u vođenju njezina logorskog sustava. Luburić je preživio raspad NDH te kratkotrajnu epizodu sudjelovanja u poslijeratnom otporu komunističkim vlastima. Pobjegavši u emigraciju, i dalje je ostao jedan od najbližih suradnika bivšeg osnivača i vođe Ustaškog pokreta te poglavnika NDH – Ante Pavelića. Sredinom pedesetih godina između njih dvojice došlo je do sukoba, što je Luburića nagnalo da se privremeno povuče iz života hrvatske političke emigracije. Na političku scenu vratio se odmah nakon Pavelićeve smrti i 1960. predstavio revolucionarnu ideju. Istaknuo je kako se u predstojećoj borbi za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu treba pobrinuti i za dio nekadašnjih hrvatskih partizana koji su se očito, smatrao je, razočarali u jugoslavenske komunističke vlasti. U idućim je godinama Luburić nastavio koketirati s ovom idejom, koja je bila samo jedna u nizu njegovih zamisli kako unaprijediti borbu za ostvarenje samostalne hrvatske države. Od sredine šezdesetih godina njegova emigrantska organizacija, Hrvatski narodni otpor (HNO), počela je intenzivnije zastupati takva razmišljanja, pri čemu su na Luburića djelovali i neki mlađi članovi, poput Envera Mehmedagića i Miljenka Dabe-Peranića.

Zamjetna metamorfoza primjećuje se nakon smjenjivanja predvodnika centralističke struje unutar jugoslavenske Partije i drugog čovjeka u državi Aleksandra Rankovića, sa svih njegovih dužnosti godine 1966., te pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika sljedeće godine. Prvi je događaj nagnao Luburića i neke od vodećih otporaša da očekuju protuudarac centralističke struje nakon Rankovićeve smjene, možda čak i državni udar, i to svih srbijanskih političkih opcija, ne samo komunista. Deklaraciju o jeziku, koja je među ostalim govorila o nizu primjera zanemarivanja hrvatskoga književnog jezika u raznim područjima, potpisale su vodeće hrvatske kulturne i znanstvene ustanove, a znatan dio potpisnika bili su komunisti. Ta je činjenica mogla pomoći, a u situaciji kada bi „udruženo srpstvo“ krenulo u pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju, u svrstavanju barem dijela hrvatskih komunista uz ostale hrvatske državotvorne političke opcije. Ostavljajući pojedine detalje postrance, Luburić je krenuo od situacije u kojoj je nastojao premostiti dio jaza između onih koji su nekada podupirali NDH i dijela hrvatskih pripadnika NOP-a. Tvrdio je da bi u stanovitoj kriznoj situaciji i dio razočaranih hrvatskih partizana podupro stvaranje hrvatske države. To je razmišljanje tijekom nekoliko godina evoluiralo u otvoreno nuđenje savezništva svim hrvatskim komunistima u scenariju u kojem bi se najmanje jedan dio njih našao ugroženim pred nekom vrstom srbijanskoga komunističko-nacionalističkog saveza. Nužda je bila jedan od temeljnih postulata ove Luburićeve teorije, pa je ostalo mnogo nepoznanica o tome kako bi zamišljeni „svehrvatski“ savez funkcionirao jer komunizam ne poznaje diobu vlasti s nekim drugim političkim opcijama.

Ipak, do takve vrste krize u Jugoslaviji nije došlo, a Luburića je 1969. godine smaknula jugoslavenska obavještajna služba. No spomenuti su događaji (Rankovićev pad i pojava Deklaracije o jeziku) u zemlji bili kamen temeljac za nastanak hrvatskoga reformnog pokreta, zvanog hrvatsko proljeće. Kroz njega je dio hrvatske Partije nastojao u nekim poljima promijeniti hrvatski status unutar federacije. Neki drugi elementi unutar pokreta, poput Matice hrvatske, u pokretu su vidjeli prve stadije hrvatskog osamostaljenja. Njegovo nasilno okončanje, koje je proveo režim, rezultiralo je sankcijama kojima su bili pogođeni i brojni hrvatski komunisti. Hrvatski narodni otpor koristio se tom činjenicom kao dokazom ispravnosti svoje politike računanja na jedan dio hrvatskih komunista nastavljajući inzistirati na tome. Tako je dio političkih emigranata te pojedinaca u zemlji Luburića prepoznao kao rodonačelnika ideje o hrvatskome miru, kako ju je on nazvao.

Najnovija istraživanja pokazala su kako Luburić nije bio prva osoba koja je iznijela takav program u javnosti.

Godinu dana prije njega, 1959., mladi politički emigrant Jakša Kušan u listu koji je pokrenuo, londonskoj Novoj Hrvatskoj, objavljivao je tekstove koji su komunističku Partiju prikazivali kao napola razrušenu zgradu, oslabljenu različitim sukobima, pa i onima na nacionalnoj liniji. Posve netipično za jednoga hrvatskog političkog emigranta, nekomunista i protivnika jugoslavenskoga komunističkog režima isticao je kako hrvatski komunisti imaju najbolje šanse da učine „nešto“ za „hrvatsku stvar“, kada imaju prilike uvidjeti da su poruke poput „bratstva i jedinstva“ bile laž i kako se i u novoj Jugoslaviji ponavlja beogradska dominacija. Kušan je pozivao hrvatske komuniste da preuzmu vodeću ulogu u pokretu za stvaranje samostalne i neovisne države, kojemu bi se priključile i ostale političke struje iz emigracije i zemlje. Takva poruka za gotovo snažno protukomunistički nastrojenu hrvatsku političku emigraciju bila je strahovito heretična. I Kušan je, baš kao i Luburić, pomno pratio stanje u zemlji, pa je i njegov politički smjer doživio izmjene pod dojmom krupnih promjena u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, Kušan je stvorio bitno drukčiju viziju potencijalnog razvoja događaja. U stanovitoj liberalizaciji, uz jačanje nezadovoljstva hrvatskih komunista praksom jugoslavenske države, vidio je proces koji će izmijeniti ne samo stanje u Hrvatskoj nego i cijeloj Jugoslaviji. Osim prelaska barem jednog dijela hrvatskih komunista na hrvatsku državotvornu poziciju, demokratizacija i liberalizacija trebale su dovesti do pretvaranja Partije u nekakvu socijalističku ili socijaldemokratsku stranku, što bi onda otvorilo mogućnost demokratizacije cjelokupnoga političkog i javnog života. U takvim bi uvjetima Hrvati na referendumu mogli slobodno odlučiti žele li ostati u Jugoslaviji ili se odcijepiti.

Nova Hrvatska je od sredine sedamdesetih godina polako postala najutjecajniji politički list hrvatske emigracije, uvelike predstavljajući ideje onih emigranata kojima su liberalno-demokratske vrijednosti bile jednako važne kao i hrvatska država ideja. Ta je struja dobro poznavala rezoniranje Zapada o Jugoslaviji i njegovoj želji za njezinim očuvanjem. U skladu s time smatrala je da usporedno treba inzistirati na stvaranju hrvatske države te demokratizacijskim procesima u Jugoslaviji, a pred nekim zapadnim forumima čak i više naglašavati drugu točku negoli pomalo romantičarski zahtijevati momentalno stvaranje hrvatske države. Zbog loše recepcije ideje o stvaranju hrvatske države na Zapadu, ondje je trebalo tražiti potporu za dokidanje totalitarnog sustava u Jugoslaviji. Jer, smatrao je taj dio političke emigracije, baš kao i njezin ostatak, Jugoslavija se mogla održavati jedino kao diktatura. I to je bio put za stvaranje samostalne hrvatske države. Kušan je tako turbulentne 1971. godine napisao da je „Zapad nosioc demokracije, pa iako danas stoji na stanovištu jedinstvene Jugoslavije, sutra će, zbog svojih demokratskih načela, morati priznati demokratski izraženu volju hrvatske većine“.[1] Ustrajanjem na takvom, može se reći, etapnom putu u hrvatsku samostalnost, Kušan i Nova Hrvatska dobili su u jednom dijelu hrvatske političke emigracije epitet zagovornika tzv. treće Jugoslavije. Ona bi nakon Titove smrti ili sličnoga velikog događaja navodno bila uređena još više prema zapadnim obrascima, a onda bi je Zapad još snažnije podržavao. To je utjecalo na krivu percepciju istupa Nove Hrvatske prema hrvatskim komunistima. Isto tako članovi uredništva i najvjerniji suradnici Nove Hrvatske nisu, kao neki drugi protagonisti hrvatske političke emigracije, uspjeli pronaći zajednički jezik s novim hrvatskim vlastima početkom devedesetih godina. Navedeni procesi i događaji, kao i još neki, potisnuli su u stranu ulogu Kušana i Nove Hrvatske u kreaciji političkog smjera koji je zagovarao suradnju svih hrvatskih političkih opcija, uključujući dio hrvatskih komunista, na stvaranju samostalne hrvatske države.

Teško je ne prenaglasiti ne samo važnost te ideje već i njezinu revolucionarnu narav za kontekst sredine u kojoj se pojavila, dakle hrvatske političke emigracije. Luburić je svakako bio osoba od koje se najmanje očekivalo da će pokušati pružiti ruku nekadašnjim ratnim protivnicima, a nakon nekoliko godina nuditi suradnju svim hrvatskim komunistima u borbi protiv Srba. Jedan od elemenata koji je potaknuo Luburića da krene tražiti nove političke putove i rješenja bio je njegov razlaz s Pavelićem. Otpadanje od te političke grupacije, koja je inzistirala na apsolutno nekritičkom rezoniranju o NDH te na snažnome protukomunizmu i vjerovanju u Treći svjetski rat, koji bi srušio komunizam i Jugoslaviju kao državu, otvarala mu je nove političke vidike, u situaciji kada do tog žarko očekivanog sukoba nikako nije dolazilo. U literaturi se spominje i njegovo iskustvo života u Španjolskoj, odnosno promatranje nastojanja španjolskog diktatora Francisca Franca, da barem načelno izmiri dvije zaraćene strane građanskog rata – nacionaliste i republikance. Luburić je bio iznimno energičan i sposoban čovjek, što su mu priznavali i protivnici, tako da je početkom šezdesetih godina ispitivao niz mogućnosti za učinkovitije protujugoslavensko djelovanje. Čini se da je i istup prema bivšim hrvatskim partizanima također bio jedna od tih mogućnosti. Nastavljao je inzistirati na onima za koje je dobivao signale da bi mogli uroditi plodom. I na koncu, ne može se a ne uvrstiti u njegovu motivaciju za ovakav istup i njegova prošlost u NDH, tj. reputacija notornoga ratnog zločinca. Poruka njegova oprosta, oprosta njegovih sljedbenika koji su se nekada borili na strani NDH, bila je recipročna, odnosno sadržavala je zahtjev da i druga strana oprosti i prijeđe preko njegovih zločina. Inzistiranje na ovakvom političkom smjeru možda mu je moglo osigurati povratak i nesmetan život u budućoj hrvatskoj državi.

Kao i u Luburićevu slučaju, valja se zapitati koja su bila Kušanova iskustva da istupi prema hrvatskim komunistima na način na koji je istupio. Kako je on, osoba u mnogim karakteristikama i prošlosti dijametralno suprotna Luburiću, došao na takvu zamisao? Koji su bili njegovi ideološko-politički temelji na kojima je izgradio tu ideju? Iz kojih su sredina dolazili stanoviti utjecaji koji su pridonijeli stvaranju Kušanova revolucionarnog političkog smjera? Potom je nužno ispitati recepciju njegovih ideja među njegovim istomišljenicima (u većem ili manjem obujmu), kao i onima koji to nisu bili. Kušanovo političko djelovanje nije počelo u emigraciji, nego još za boravka u Jugoslaviji. Stoga prava važnost Kušanovih promišljanja dolazi do izražaja tek u kontekstu programa i djelovanja drugih oblika hrvatskoga državotvornog otpora i opozicije. I ne samo unutar njih, već i u kontekstu, kako je to istaknuto, ideologija koje su postojale na hrvatskom prostoru u 20. stoljeću.

Ukratko, cilj ovog rada je istražiti korijene onoga što se može nazvati Kušanovom verzijom ideje o hrvatskome miru, ali i dati pregled nastanka i djelovanja hrvatskih državotvornih ilegalnih organizacija i skupina od kraja Drugoga svjetskog rata do sredine šezdesetih godina. Uloga posljednjeg dijela jest da služi kao kontekst, no da istodobno bude pionirski prilog znanstvenom proučavanju te teme. Govoreći o prvospomenutoj svrsi rada, problematika je tim važnija i zato što je Kušanova uloga u historiografiji, publicistici i javnom životu gotovo potpuno neprepoznata. Golema rupa u spoznajama o nastanku ideje o hrvatskom pomirenju te njezinim verzijama i razvoju navodi nas na mnoge neistine i poluistine koje egzistiraju u spomenutim granama. Budući da je riječ o nemjerljivo važnoj temi za najnoviju hrvatsku povijest koja i danas izaziva oštre polemike, njezino je rasvjetljavanje posebno važno.[2]

[1] „Javna izjava“, Nova Hrvatska (London), prosinac 1971., 2.

[2] O nastanku i preinakama spomenute dvije varijante ideje o hrvatskom pomirenju vidi opširno u: KRAŠIĆ, „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“, 28-70.

Zanima nas Tvoje mišljenje!