SVETI IVAN MARIJA VIANNEY KAO UZOR I POTICAJ

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Papa Benedikt XVI. je u povodu 150. obljetnice smrti svetoga Ivana Marije Vianneya g. 2009. proglasio Godinu svećenika te tom prigodom uputio svim svećenicima i vjernicima prigodno pismo u kome je naveo neke misli toga svetog župnika, zaštitnika župnika. Najprije ćemo u kratkim crtama navesti neke podatke o njegovu životu a onda donijeti neke misli toga svetoga pastira o svetosti i o svećeništvu te svećenicima. Naš život mora smjerati prema svetosti na koju smo svi pozvani i bez koje nitko ne može vidjeti Gospodina. To je istina naše vjere, to je istina koju nalazimo u Svetom pismu, Božjoj izvornoj objavi. Vrijedi i danas spomenuti se skromnog i poniznog svetca, Ivana Marije Vianneyja, poznatog kao župnika arškog, u komu je Crkva zauvijek dobila jednog od svojih najboljih svećenika.

Jedva je kojem poniznu, čak i ponižavanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji se rodio 8. svibnja 1786., uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Imali su osmero djece, Ivan bijaše četvrto dijete. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade Francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu nije bilo nikakva učitelja. U svom je djetinjstvu proživio progonstvo Crkve. U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. U svojoj jedanaestoj godini Ivan Vianney tajno se ispovjedio u roditeljskoj kući. Tajno se pripremao na prvu pričest koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražarila dobrovoljna straža.

Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Svećenici koji nisu dali prisegu da će se pokoravati bezbožnoj vlasti, morali su se skrivati po kućama i tako poučavati vjernike, ispovijedati ih, Misu prikazivati i pričešćivati. Spavao je u štali, bio je pastir, čuvao je tri ovce kao siromašak. Jedva je znao čitati i pisati. Kad su se prilike nakon  Francuske revolucije donekle smirile, za župnika je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a tada još selo, došao pobožni i učeni svećenik Balley. Stigao je iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo. Ivan je već gajio želju postati svećenikom.

Roditelji su siromašni pa ne mogu ništa sa svoje strane pridonijeti. Političke prilike nesnosne. Ivan bijaše skromnih sposobnosti za školovanje. Na molbu župnika bio je primljen u sjemenište. Ali su se i tu ispriječile mnoge zaprjeke. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Napose latinski jezik. Nalazeći se u tjeskobi, otišao je pješice na hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa, ne kupujući usput ništa, već proseći hranu. Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda je silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura, on se vratio doma da nastavi s učenjem. Glavna zaprjeka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili na gotovo svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: „Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.“ Nije se prevario u svome sudu niti se morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke.

Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga župnika Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

1. Gilbert o njima piše: „Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svećenici. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, posluže se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto? U duhu pokore za svoje i tuđe grijehe, da izbližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg učitelja na svijetu.“

Vianney je brzo nakon toga, već 1818. godine, bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: „U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti“. Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu. Župa je već petnaest godina bila bez svećenika.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je već bio pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je smjesta uputio jer je i sam bio iz toga sela. Župnik mu je zahvalio rekavši: „Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.“

Ars je za Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja. Župa broji kojih 240 duša, ali su u njoj četiri krčme gdje se nemilice toči alkohol. Poslije će sveti župnik reći kako je krčma predvorje pakla. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćenje svoje župe, najprije teškim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Ivan obavlja svoju tešku službu uz mnoge molitve i pokore. Tijekom sedam godina jede samo kuhane krumpire, koje skuha za sedam dana, pa ih je ponekad znao jesti već modre. Mnogo bi vremena provodio klečeći pred Oltarom, ne bi li obratio župljane. Silno se trudio sastavljajući svoje propovijedi. Sve više su se vjernici približavali svomu svetom župniku i dolazili u crkvu. U svojoj župi privlači pokornike svojom dobrotom. Imao je dar da je čitao u srcima pokornika tajne misli, dar kardiognoze. Tvrdokorne je grješnike nastojao pridobiti, da se iskreno ispovjede i obrate.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih svećenici obavljali po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima „isticao kao seoski blesan“, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars te je tako postupno počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

„Ars više nije Ars…“, mogao je sa zahvalnošću Gospodinu ustvrditi i sam sveti župnik. Selo se obratilo i postalo središtem izvanrednog pastoralnog rada u kome je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 16 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i Kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vrijeme po noći uznemirivao svetoga župnika.

Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: „Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak vam je on dao 6 dana, a sebi je sačuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam neće biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva koja vode do prosjačkoga štapa: To su krađa i rad nedjeljom.“

Ljudi su ga poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo.

Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neki oblik sirotišta za siromašne i napuštene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održavao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva pa se to selo pretvorilo u pravo hodočasničko mjesto. Ljudi su u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed. God. 1830. bilo je više od osamdeset tisuća hodočasnika u Arsu.

Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao savjesti. Jedan od njih kaže: „Držim da mu bez posebne pomoći Duha Svetoga ne bi bilo moguće odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki čas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.“

Ivanova je ispovjedaonica trajno bila opkoljena pokornicima. U zadnje godine svoga života ispovijedao bi dnevno i više od 16 sati. Uz obične ljude, dolazili su svećenici, biskupi, sveučilišni profesori iz cijele Francuske. Čak su dolazili i izvan granica Francuske, neki čak iz Amerike.

Sotona je bio zavidan te je svetog župnika noću uznemiravao, lupetao po vratima i prozorima, tresao postelju, podmetao požar, ali ga svetac prezire i odbacuje svojim molitvama i pokorama. Kad bi imao doći koji veći grješnik, tada bi sotona bio još bjesniji, a svetac bi se radovao što će s Bogom izmiriti nesretnog grješnika.

Godine 1843. teško oboli. Prima sakramente umirućih, ali čudom ozdravi. Dobio je kapelana koji mu je trajno zagorčavao život. Župljani se sve više obraćaju i postaju gorljivi kršćani. Opet je obolio i primio svete sakramente. Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Dana 3. kolovoza posjetio ga je biskup iz Lyona, a 4. kolovoza 1859. umro je i zauvijek se združio s Bogom. Blaženim ga je proglasio godine 1905. sveti Pio X., a svecem Pio XI. godine 1925. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva 1929. proglasila zaštitnikom svih župnika.

Vrijedi donijeti nekoliko misli iz njegovih usta jer smo svi u sličnim okolnostima kao i on u svoje doba.

Moramo biti sveti, ili ćemo biti prokleti!

“Budite sveti, jer sam ja svet” (Lev 19,2)

Budite sveti, jer sam ja svet, govori nam Gospodin Bog.

Zašto nam Bog tako zapovijeda? Zato, jer smo djeca Božja, pa ako je Otac svet i djeca moraju biti sveta. Samo se svetci mogu nadati sreći da će uživati u Božjoj prisutnosti, u Bogu, koji je sama svetost. Zaista, biti kršćanin a živjeti u grijehu, zar to nije užasno, strahovito protuslovlje? Kršćanin mora biti svet. Da. mora biti svet. Tu istinu Crkva neprestano ponavlja i da je ureže, da je ucijepi u naša srca, pokazuje nam Boga, neizmjerno svetog Boga, koji posvećuje nebrojeno mnoštvo svetih, koji nam govore: “Ne zaboravite, kršćani, da ste određeni da posjedujete i da gledate Boga. Ali to nećete postići, tu sreću nećete uživati, ako u svom smrtnom, zemaljskom životu ne budete u sebi izgradili Božju sliku, Božje savršenosti, a posebno njegovu svetost bez koje nitko neće vidjeti Boga!”

Ali, ako se čini da je svetost onkraj naših snaga, pogledajmo svoje duše, pogledajmo nebrojeno ljudsko mnoštvo svake dobi, svakog spola, svakog staleža, mnoštvo koje je podložno istim bijedama kao i mi, izloženo istim opasnostima, sklono istim grijesima, udareno istim neprijateljima, okruženo istim smetnjama i zaprjekama. Ono što su nebrojeni svetci mogli učiniti, možemo i mi. I nemamo nikakve isprike, nikakva opravdanja, da ne radimo na svom spasenju. To jest da postanemo sveti. I ja nemam ništa drugo da Vam bilo što dokazujem, nego bezuvjetno potrebnu obvezu, bezuvjetno potrebnu dužnost i obvezu da postanete sveti. U tu svrhu želim Vam pokazati prvo u čemu se sastoji svetost, i drugo da je možemo postići kao što su je postigli i svetci, uz iste teškoće, ali i uz iste pomoći, uz iste Božje milosti.

Ljudi ovog svijeta, da bi se oslobodili dužnosti postizanja svetosti, jer im nastojanje na putu svetosti smeta njihovu životu za uživanjem, žele Vas uvjeriti, kako je za postignuće svetosti potrebno činiti izvanredna djela, obavljati izvanredne pobožnosti, prihvaćati velike strogosti, mnogo postiti, ostaviti svijet i društvo i skloniti se u pustinju te u pustinji provoditi dane i noći u molitvi.

Bez sumnje, sve je to vrlo dobro i takav način života mnogi su svetci odabrali i slijedili, ali Bog ne traži to od svakoga. Ne traži to od svakoga naša sveta vjera. Naprotiv, vjera nas uči i govori nam: “Pogledajte u nebo i vidite svece koji su tamo stigli i zauzeli prva mjesta, a nisu činili izvanrednih stvari u životu.

Djevica Marija, Kristova Majka, sveti Josip nisu na takav način živjeli u svom životu! Sam Isus u Evanđelju (Mt 7) govori, kako će mnogi na sudnji dan govoriti: Gospodine, Gospodine, zar nismo prorokovali u Tvoje ime? Sudac će im odgovoriti: Nosite se od mene, vi bezakonici, Nikad vas nisam poznavao! Što to govorite? Zapovijedali ste moru, a niste znali zapovijedati svojim strastima! Oslobađali ste opsjednute od đavla, a bili ste mu robovi! Činili ste čudesa, a niste obdržavali mojih zapovijedi! ‘” Odlazite, bijednici u vječni oganj! Činili ste velike stvari, a ništa niste učinili, da se spasite i da zaslužite nebo. Vidite li, dakle, da se svetost ne sastoji u izvanrednim stvarima, nego u vjernom vršenju Božjih zapovijedi i u ispunjavanju dužnosti u staležu u koji nas je dobri Bog smjestio!

Često vidimo osobu koja vjerno ispunja male dužnosti svog staleža i draža je Bogu nego samotnjak u svojim pustinjama. Želite li još znati što je svetac? Svetac je čovjek koji se boji Boga, koji iskreno ljubi Boga, i koji vjerno služi Bogu. Svetac je čovjek koji ne dopušta da ga zarobi oholost, samoljublje, koji je u pravom smislu ponizan i malen u vlastitim očima. Koji, iako je lišen dobara ovoga svijeta, ne priželjkuje ih, a ako ih posjeduje, uz njih ne prianja svojim srcem.

To je čovjek koji je neprijatelj svakog nepravedna dobitka. To je čovjek strpljiv i pravedan i ne vrijeđa se nepravdama koje mu drugi nanose. To je čovjek koji ljubi svoje neprijatelje i ne želi im se osvećivati. To je čovjek koji je uslužan bližnjemu u svemu što mu je moguće. Dijeli rado od svojih dobara siromasima. Traži jedino Boga, prezire dobra i časti ovog svijeta.

Težeći samo za nebeskim dobrima, odvratna su mu zemaljska uživanja i zabave, pa svoju sreću nalazi jedino služeći Bogu. To je čovjek koji je revan u Božjoj službi, koji često prima sakramente, i koji se ozbiljno bavi svojim spasenjem. To je čovjek komu se gadi svaka vrsta nečistoće i koji bježi od zla, pokvarena društva. kako bi sačuvao u čistoći svoje tijelo i svoju dušu. To je čovjek koji se u svemu podvrgava volji Božjoj u svim križevima i strpljivo podnosi sve što ga snađe u životu. Svetac je dobar otac koji traži spasenje svoje djece, dajući im samo dobar primjer.