BIJAŠE LI MOGUĆE MIMOIĆI KALVARIJE?

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Nalazimo se svi na zgarištima iznevjerenih očekivanja. Razoreno sve u što smo se nadali, na putu bez povratka, u povijesni Nedohod i Ništa. Poput starozavjetnoga Joba, na spepeljanim prostorima, koji uopće ne shvaća što mu to njegov Gospod dodijeli. Jad, čemer i bol. Prijatelji dolaze tješiti ga. Pričaju mu pobožne priče o Bogu, ali im na kraju Job uzvraća poraznim udarcem: “S vama, brbljavcima, izumire svaka mudrost i umijeće”. Kao da im želi poručiti: Lako je vama brbljati, pametovati, skrivati se iza zaslona krilatica, pobožnih uzdaha, fraza. Pred tolikim kalvarijama prestaje svaka mudrost i umovanje.

Bijaše li moguće mimoići kalvarije? Da, ali uz cijenu samonijekanja, utapanja u bezimenosti, bezboštvu, izdajući vlastiti identitet, povijest, vjeru, baštinu. Dobili smo križ patnje, a ne križ kao orden za zasluge. Podizan je taj križ u svakoj areni gdje su kršćani mučeni, u svakome logoru, upravo zbog suprotstavljanja Zlome i njegovoj sili u lice. I Jobu je trebalo beskrajno dugo dok mu Gospod nije odgovorio i objavio čemu njegova patnja. Jednako i u ovim našim prilikama. Zadnju riječ ne može imati bešćutnost, zlo, nasilje, apokaliptički jahači, ma kako moćnima se prikazivali. Zadnja je onoga koji za sebe veli da je pobijedio Pakao i Smrt, a u ruci nosi ključeve Života i Smisla. I na čijem obrubu piše neizbrisivim velikim zlatnim slovima: “Kralj kraljeva, Gospodar gospodara”.

To je, zapravo On, Krist, utijeljena nada i zvijezda prema kojoj su usmjerene misli, vapaji, uzdasi, suze i patnje svih žrtava svekolikih holokausta koje mu vapiju: “‘Dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?’ Svakom od njih bijaše dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni…. “(Otk 6,10.11).