NE BACAJTE KOPLJE U TRNJE!

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!  Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Svaki novi dan šansa je i mogućnost za novi početak. Ne nekakav koji u sebi nema nikakva smisla, gdje smo kao roboti ili strojevi. Ustajemo, tuširamo se, pijemo kavu, sjedamo u vozilo, idemo na posao. I tako iz dana u dan, uvijek isti posao, naporan, zamoran, koji donosi malu ili nikakvu zaradu, a pogotovo ne nutarnje zadovoljstvo. Po tome smo nerijetko nalik onomu mitskom junaku Sizifu koga s olimpski bogovi zbog njegovih prijestupa i zlodjela osudili da svako jutro mora gurati uzbrdo tešku kamenu gromadu, i kad bi je uvečer dogurao do vrha brda, nekim čudnim zahvatom kamen bi mu izmakao i tako se nanovo survao u dolinu. I on bi – frustriran i ljut – morao ponovno dolje u dolinu i sjutra ponovno raditi isti posao. Ne, takav naš život ne bi smio biti u ozračju našega Gospodina koji blagoslivlje naše dane i posao. Što god radite, radite kao Gospodinu i za Gospodina. Neka on bude sadržaj našega posla. Ma bilo gdje se nalazili. Ako smo kućanice, onda bacimo pogled na križ, učinimo znak križa i molimo da Gospodin blagoslovi i posao i jelo koje spremamo. Ako smo u bolnici, a mnogi su ili medicinsko ili pomoćno osoblje koje pere, sprema i kuha – bacimo pogleda na križ, stisnimo krunicu u svojoj ruci i džepu i molimo za snagu. Tako će naš život poprimiti novu kvalitetu. Radimo isti posao kao i ostali, ali se naš posao razlikuje upravo po tome što mu dajemo novu, tako reći, nadnaravnu dimenziju – što mislimo na Gospodina i njegovu prisutnost u svijetu.

Ništa nema gore nego baciti koplje u trnje i prestati raditi. Nikada ne deprimirati, nikada ne gubiti snagu ni nadu, pa ni u bolesti. Gospodin je sa svojima. Nikada ne prestajati biti Sizif – ali koji gleda ne u mračno brdo, pred kim mu se svaki put smrkne, nego koji gledaju u križ Gospodinov, i taj križ ulijeva snagu.  Stoga ne prestajati započinjati. Ali ne počni prestajati. Onda si već živi mrtvac. I jasno, u tom trenutku dolaze depresija te se čovjek hrani sedativima i sredstvima za smirenje. Kuša dobiti snagu iz kemije, a nemoguće je kemijom, nižim, liječiti duh i dušu, ono što je više od obične kemijske tvari. Stavimo u Gospodina svoju nadu i svoj pogled.

Čut ćemo danas kako Gospodin odašilje svoje na prvo misijsko pokusno  putovanje. Jučer smo govorili o tome tko je to Kristova obitelj. Dionici smo Božje obitelji ako smo s Gospodinom, ako on prožima naš život. Braća smo mu i sestre, ako vršimo ono što nam on nalaže. Šalje svoje da se “okušaju” u misijama. Da vide, hoće li “paliti” njihova riječ, kao što zapaljuje Isusova riječ koja podiže, liječi, ulijeva nadu u ljude. I to je čudesno, čine ono što je sam Gospodin činio! Čine znakove i čudesa, izgone nečiste sile. Doći  će poslije i hvaliti se Gospodinu kako im se i sami demoni pokoravaju. A on veli, budite sretni što ste uza me, jer su vam imena upisana u nebesima. Koja sreća za njih, ali isto tako i koje obećanje za nas i nama svima. Biti u njegovu i Marijinu društvu.

Crkva se danas sjeća možda najpopularnijeg svetca prošloga stoljeća – Padra Pija. Nema toga tko nije čuo za njega. Rodio se i živio u južnoj Italiji. Kao siromašni mladić stupio u kapucine, prošao školovanje, 1910. zaređen za svećenika, a od 1918. imao je na tijelu Kristove rane. Prvi svećenik koji je bio stigmatiziran u povijesti Crkve. Sumnjičili su ga za koješta, zabranjivali mu slaviti svetu misu, pisati pisma, primati stranke, ispovijedati. I tako kroz skoro punih četrnaest godina. Čak su i čuveni franjevci (Gemelli) bili protiv njegovih stigmata, smatrali su da je sve to plod nutarnjih halucinacija itd. A on je trpio i trpio. I bio POSLUŠAN DO KRAJA. Nije se protivio, nije se bunio, podnosio je sve strpljivo. Kad mu je dopušteno djelovati, ljudi su iz svih krajeva Italije, ali i cijeloga svijeta hrlili njemu u posjet. Tako je došao i mladi svećenik iz Poljske koji je bio na studiju u Rimu Karol Wojtyla – i njega je padre Pio prodorno pogledao i rekao mu da će biti Papa i da će preživjeti atentat. Imao je bliske veze s Wojtylom dok je ovaj bio u Krakovu. Karol mu je pisao pisma i molio za jednu liječnicu majku koja je bolovala od raka i ona je ozdravila. Tako isto i za druge osobe. Preminuo je na glasu svetosti 1968. Bio je strog i neumoljiv kao ispovjednik. Od milodara dao je sagraditi najpoznatiju i najveću kliniku u južnoj Italiji u San Giovanni Rotondo. Danas je to najposjećenije hodočasničko mjesto u cijeloj Europi. Gospodina molimo za njegov zagovor.