KAOS, KOSMOS, KOZMETIKA & MIR, MOLITVA, SVETOST

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!  Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Započnimo ga znakom križa –  u ime Oca i Sina i Duha Svetoga – prvim znakom svoje vjere, prvim i najkraćim Vjerovanjem u kome je sadržano sve te iz koga proizlazi sve – iz Trojstva. Bog stvara sve po Sinu u Duhu Svetome. Duh oblikuje Božje stvorenje u početcima, iz nereda stvara red, iz kaosa  kozmos (grčki: ures, nakit –  danas “kozmetika”) i tako nastaje predivno Božje stvorenje. Na kraju Bog stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, udahnjuje mu svoga duha.

Zahvalimo stoga za proteklu noć, zahvalimo što možemo udahnuti divni jutarnji zrak –  barem mi koji smo daleko od gradske vreve, buke i prometa, vozila koja onečišćuju sve oko sebe, a bez njih ne možemo. Plaćamo skupu cijenu svoga napretka, jer je očito da nam nakon svih uništenja kišonosnih šuma i prašuma, gdje se stvara kisik, nakon ove pandemije  gori kuća, a da nismo ni svjesni. Svijet je u panici za sebe i svoju budućnost. Vjerovali smo u svoje sile, pa stoga nam se ovo i događa. Davno je, prije sto i pedeset godina govorio bezbožnik Nietzsche kako su crkve postale groblja i nadgrobni spomenici našega Boga. Imao je pravo jer su nam crkve prazne, a trgovački centri prepuni. Hranimo tijelo, ali ne i dušu, pa stoga smo duhovno kržljavi, nemamo više srca ni za što i ni za koga.  Stoga Gospodina molimo da nam promijeni srce, da nam stvori čisto srce, srce koji suosjeća i pati, srce koje ljubi sve oko sebe, kako je to činio sveti Franjo, kako su to činili svi velikani duha i uma.

Danas je petak, sjećamo se napose Isusove muke i smrti, smrti na križu gdje mu je Srce probodeno, gdje je potekla krv i voda. Raširio je ruke na križu, umro u strahovitim mukama, ali će Pavao reći da nas je toliko ljubio da je samoga sebe predao za nas u sramotnu smrt na križu. Ali tu nije bio kraj, to je bio samo strahotni prijelaz iz smrti u novi život, život uskrsle stvarnosti, novoga stvorenja koje se rađa na uskrsno jutro. Nije bez razloga Gospodin za života govorio da nam je svima uzeti svoj križ i njega slijediti. Njega koji ide ispred nas. Zahvalimo što je on začetnik i dovršitelj naše vjere, našega životnoga puta. Jer put je bitan za svakoga od nas, svi moramo ići putem, za Gospodinom ili nekim drugim. Idemo li za nekim drugim, zalutat ćemo ili će nas dovesti u slijepu ulicu. A Gospodin zna kamo nas vodi, kroz životne nedaće, raskrižja (posvuda imamo znak križa, napose u prometu – križanja, raskrižja, sve se naše odvija u znaku križa a da toga nismo ni svjesni).

Crkva se danas sjeća svete Marije Margarete Alacoque, redovnice iz sedamnaestoga stoljeća. Živjela je 43 godine, preminula je u samostanu, bila je odgojiteljica novakinja. Imala je svoje vizije, zapravo Gospodin ju je obdario vizijama u kojima ju je poticao da širi štovanje Presvetoga Srca Isusova. Bila je progonjena, sumnjiči li su je za hereze, upravo kao i Tereziju Avilsku ili pak Katarinu Sijensku. Svetci uvijek odskaču od prosjeka, od osrednjosti, oni se ne zadovoljavaju osrednošću, njihov je cilj podignut visoko, teže prema vrhuncima kršćanskoga života, suobličavanju s Kristom. –  A Isus je u osobi samo veliko Srce koje ljubi. Toliko puta imamo u Evanđeljima njegove riječi kako mu je žao naroda, kako mu srce drhti zbog čovjeka, kako je uznemiren, kako je s čovjekom suosjeća, supati. On je sam rekao da je “blaga i ponizna Srca”, da svi smijemo pristupiti njemu. Ljubav u znaku Srca, Bog u znamenu srca, To je Isus  Bog naš. Utječimo se tom srcu, a u Dušo Kristova molimo da nas opere vodom iz svoga Srca, da nas stavi u svoje rane, sakrije u svoje srce. Nije to nikakav sentiš, sentimentalnost, nego stvarnost našega Boga koji ima srce te koje se očituje u Srcu Isusovu. A i u himnima Duhu Svetome govori se o našim srcima koja se trebaju suobličiti Srcu Isusovu. “Isuse, blaga i ponizna srca –  učini srca naša prema Srcu svojemu”.

O tome govori i Poslanica Efežanima, duboki ranokršćanski spis koji uzvišenim teološkim rječnikom izlaže tajnu spasenja koju je Bog ozbiljio u Isusu Kristu po Duhu Svetom. Moli da nam otvori “oči srca” kako bismo upoznali dubinu, širinu, visinu, duljinu  te nadspoznatljive ljubavi Božje u Isusu Kristu. A Gospodin sam ne prestaje žigosati svoje protivnike koji su tvrda srca, nepopustljivi, čije je srce atrofiralo. Nema teže situacije nego kad se srce osuši, kad prestanemo osjećati i suosjećati. Učini nas, Gospodine, osjetljivima, daruj nam srce osjetljivo i koje ljubi kao što si ti ljubio i sebe predao za spas svijeta.