MOĆ GLAZBE – VERDIJEV REQUIEM

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!

Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Načinimo veliki znak križa na sebi, od čela – do grudi pa preko ramena ponovno na grudi. To je prvi znak naše vjere, naša vjeroispovijed, znak koji činimo kad u kuću ulazimo ili iz nje izlazimo. Činimo znak križa prije jela, prije posla i nakon svega. Činimo to i prije spavanja i nakon ustajanja. Kao što rekoh, prizivamo na sebe ime svoga Boga – života, prisutnoga, u Duhu Kristovu. Ako je Bog za nas, tko na što može. Bog je Otac. Toga nema ni u kojoj drugoj vjeri. Za muslimane reći Bogu da je Otac gotovo je blasfemično. Samo je kršćanstvo stvorilo takvu sliku Boga s kojom se svatko može poistovjetiti. Tako i danas. Samo jasno, Zapad je odavna ubio oca, ubija oca. Kao, očevi su krivi za sve minulo zlo, pa ih uklonimo. Napose nakon Drugog svjetskog rata postojao je cijeli pokret protiv očeva koji su skrivili zlo rata. A ne govore ti revolucionari koliko su zla nanijele sve one revolucije od francuske na ovamo upravo zbog toga što su uklonili očeve, htjeli su uvijek iznova ispisivati novu povijest. Pa tako i danas ovi ulični revolucionari koji ruše kipove, koji traže da se iz Washingtona uklone svi kipovi predsjednika, pa i Chrisopha Columba. Kao, oni su krivi za kolonijalizam, rasizam itd. I što je najgore, tu su najglasniji oni koji vode gradove, žele preimenovati sve prema svojim mjerilima, preimenovati ulice i trgove te naselja.

Petak je –  prvi petak u mjesecu rujnu. Petak je uvijek spomen na Kristovu žrtvu. Doslovce žrtvu – on se dao žrtvovati za nas kao pomirna žrtva između Neba i Zemlje. Stoga je i umro na križu, jer ovdje na zemlji nije imao glavu gdje nasloniti. Kako samo strašna smrt, nemati uzglavlja, nego nakloniti glavu i ispustiti duh. Ali to bijaše za nas spasonosno. Trebali bismo upravo svakoga petka – barem nakratko zaustaviti se i u šutnji reći Gospodinu Isus – hvala za njegovu žrtvu. Hvala za prolivenu krv. Hvala za ono što je za nas nevin pretrpio. Ubijen za nas bezbožne.

I dok ovo pišem, pada mi na pamet jedna zgoda koja se odigrala upravo na Veliki petak. Naime, u rimskoj operi izvodio se Verdijev Requiem, velebno djelo. Verdi nije bio poznat kao praktični vjernik, imao je tragediju u životu, prenuo se iz očaja kad je dobio u ruke libretto za operu Nabucco, koja govori o Židovima u Babilonu. Tu je radnja. Ali je skladao velebni Requiem (ima ga i kod Mozarta, njegovo nedovršeno djelo, naći ćemo to velebno djelo i kod Hectora Berlioza!). U Rimu, Veliki petak, veliki dirigent Francus George Pretre. Prepuna dvorana opere rimske mondene publike. I onda neposredno prije izvedbe pod prigušenim svjetlima čuje se glas na zvučnike, na DESET jezika: Danas je Veliki petak, spomen na Kristovu muku i smrt. Dirigent, pjevači , solisti i orkestar mole da se ni za vrijeme predstave ni nakon predstave NE PLJEŠĆE. Velebno djelo privedeno kraju, dirigent odlazi s pozornice bez riječi i naklona, sve se zavilo u šutnju. Tako i orkestar, zbor i pjevači. Publika zatečena. Grobna tišina. I onda se svi zapućuju prema izlazu bez daha, bez pljeska. Kao da je glazba dirnula samo nebo. Da, to je moć glazbe, moć lijepoga. Ljudi su davali najljepše od sebe da bi izrazili Božju ljepotu kroz glas i glazbala, da bi stvorili ovdje simfoniju. Ljudsku. A kakva je tek simfonija i glazba u nebu – o čemu svjedoči Knjiga Otkrivenja. Stoga je i na nama pokušati njegovati tišinu, šutnju. Tko ima vremena – traje malo podulje – neka posluša u miru od Verdija Requiem. Hvala Bogu, danas je sve dostupno na YouTube… a ne samo ova rock-glazba koja donosi nemir u dušu.

Gospodin danas govori o novini koja dolazi s njime u svijet. Novo vino u nove mješine. Nova haljina. Ne pristaju novome stare zakrpe. Sve je u Isusu novo u svijetu. On to zna, toga je svjestan, pa stoga to i govori. Post vrijedi, ali dok je on tu kao zaručni, treba slaviti svadbu, pirovati i svadbovati.

Crkva se danas sjeća svete Ruže Viterbske. Živjela je jedan naraštaj nakon Svetoga Franje. Rodila se u Viterbu u siromašnoj obitelji. Imala kao dijete mistična viđenja, proricala stvari, činila čudesa. Jer je njezina obitelj u Viterbu stala na stranu pape a ne njemačkoga cara Fridrika bili su protjerani iz grada. Pretkazala je carevu skoru smrt, što se i dogodilo, pa se mogla vratiti natrag u Viterbo. Više puta je htjela stupiti u samostan klarisa, ali zbog siromaštva nisu je primili. Preminula je u osamnaestoj (18!) godini života. kad su nakon pet godina otvorili njezin grob, tijelo je bilo neraspadnuto, pa su joj tijelo prenijeli u crkvu sestara klarisa. Kad već nije mogla živa biti među klarisama, bila je odsada nazočna kao mrtva – neraspadnuta tijela. Tako je i do danas. Gospodin se slavi u svojim svetima.