SV. MATEJ, JORDAN I TREBIŽAT

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Dakle, svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana i tjedna. Uvelike je berba, a najavljuje se i promjena vremena pa bismo svi htjeli što prije unijeti u svoje podrume i svoje žitnice ono što nam treba za zimu. Suša je odavna, prinosi su manji nego inače. Ali ja se samo pitam, kako to da je Izrael primjerice ponajveći izvoznik agruma u svijetu, pa tako isto i cvijeća, a tek deset posto imaju vode izvorske. Sve ostalo podmiruju tako što morsku vodu pretvaraju u slatku i navodnjavaju pustinju. Pa njihov je Jordan – tko je bio u Izraelu – malo oveći potok, nije ni kao naš Trebižat ili Trebišnjica. Pa Genezaretsko jezero jest u o odnosu na naša jezera maleno. Ali oni su pretvorili pustinju u plodnu zemlju.  Boli me duša da primjerice u dolini Neretve – od Čapljine i Metkovića pa do mora ta naša ljepotica – Neretva – modra rijeka – nije iskorištena. Izlijeva odnosno ulijeva se u more neiskorištena, a mandarina ove godine nema zbog suše. Zar nismo i zar ne možemo ništa naučiti od drugih, kako se pružaju kanali, kako se navodnjava, kako se mora moći izbjeći da nam propadne berba? Ima li u ovoj državi pametnih ljudi koji mogu pokrenuti nešto nabolje, ili ćemo se svakim danom baviti ovim aferama gdje su pojedinci pljačkali, a sirotinja bivala sve siromašnija?  Daj nam Bože razboritih vođa! A ono se veli, ako je Bog htio kazniti svoj narod, slao bi mu bezbožnu upravu i kraljeve. Kao da nam se to danas ponavlja, trideset godina nakon žuđene slobode.

Stoga molimo za razboritost i da nešto od drugih naučimo. Bog nam dao i more, i rijeke, i ravnice, i šume, kao nikomu na ovome svijetu, i još uvijek smo siromašni. Pa Nizozemska nema brda, isto tako ni Danska, nemaju svoje rijeke kao mi, ni svoje izvore. A žive standardom koji mi nikada ne ćemo moći dosegnuti. Zašto nemamo blagoslova?

Upravo – čini mi se zbog zavisti i ljubomore o čemu bijaše jučer riječ u Evanđelju. Zavidimo, uvijek gledamo preko plota u susjeda. A i današnja nam svetkovina svetoga Mateja mnogo toga poručuje. Matej – carinik – u službi okupacijske vlasti, Rimljana i jednoga Heroda – bio je onaj koji je ugonio poreze i carinu od pučanstva. Omražen među svojima, a ni od poslodavaca nije bio prihvaćen. Odrađivao svoj posao. Kad je Gospodin naišao, pozvao ga. I odmah ostavlja sve i za Isusom kreće. Našao sreću. Možda oko šeste ure ili oko devete ure. Kao oni koji su čekali besposleni da ih netko unajmi. On je bio krivo unajmljen. Kad je naišao Isus, vidio je nesreću u njegovim očima pa je odmah za Isusom pošao i našao sreću u Isusovu društvu. Kakvo samo društvo oko Isusa!  Ribari, ratari, seljaci, gerilci (Šimun Zelot), jedan iz Judeje – Juda – izdajica, Matej carinik. Isus ih je pozvao zbrda-zdola i od njih stvorio malu  Crkvu. Nukleus budućega Božjega naroda. Odgojio ih je i poučavao.

Matej nam je ostavio Prvo evanđelje – Matejevo. Dokazuje u njemu kako je Isus ispunjenje svih obećanja. Na toliko mjesta od samoga početka veli se “da se ispuni Pismo”. I tako kroz cijelo Evanđelje. Zahvalni smo mu što je za Isusom pošao, što je i nas poučio kako se za Gospodinom ide. Krenimo i mi.  – Podsjetio bih na čuvenu sliku od Caravaggia –  Matejev poziv. Genijalno je to prikazano. Isusov prst – kao ono Michelangelov Božji prst – kojim poziva i udahnjuje u Adama život. I ovdje Isusov prst udahnjuje novi život u Mateja i postaje novi čovjek. – A on ga zauzvrat prima u svoju kuću i pravi veliku gozbu na koju je pozvao sve istomišljenike, sve koje je “društvo” odbacilo.

Foto: Ivo Pervan