ZANIMLJIVO I POUČNO

Bijeda se nameće, ona želi biti viđena, zapažena!

 

 

 

 

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

 

Veliki njemački pjesnik, možda njihov ponajbolji liričar, Rainer Maria Rilke, u jednoj pjesmi govori kako bogati, sretni i zadovoljni nemaju razloga govoriti o svojoj sreći i zadovoljstvu. Oni imaju puno razloga za šutnju, nitko ne želi znati za njihovu sreću, nitko nema potrebe znati kako je njima dobro, nitko se za njihovu sreću ne zanima niti mari.

Slika iz rimskih katakomba – Isus kao iscjelitelj žene koja dodiruje se skuta njegove haljine te biva ozdravljena od svoga krvarenja

Ali sirotinja i bijeda mora pokazati svoje pravo lice, slijepac pokazuje svoje sljepilo, bolesnik svoju bolest, majka svoje bolesno dijete, prosjak svoje bolesne i kljaste udove. Jednom riječju: Bijeda se nameće, ona želi biti viđena, zapažena. Želi skrenuti na sebe pozornost. I u medijima, danas pogotovo. Tako i pred Isusom. Tko mu je društvo, tko se oko njega okuplja? Samo sirotinja i bijeda, bolesnici i nevoljnici, oni kojima treba pomoć.

Ima siromaha koji se stide svoje siromaštine, ima bolesnika koji se stide svoje bolesti, upravo kao ova žena koja dolazi otraga, iz prikrajka Isusu. Zapravo, ona je cijeli svoj život ‘nečista’, zbog otjecanja krvi iz nje. Prema židovskim onodobnim propisima nije smjela biti u bogoslužju, morala je živjeti u izolaciji, bila je u svakom pogledu u ‘karanteni’. Stoga se i prikrada Isusu odostraga, u svojoj nečistoći, vjerujući u sebi čvrsto i s pouzdanjem: “Ako ga se samo i dotaknem, bit ću zdrava od svoga krvarenja.”

Dakle, u svome društvu je osuđena na tiho, postupno umiranje. I mora se pomiriti s time. Iz nje život otječe jer je za Židove krv bila počelo života. Sve je svoje imanje razdavala drugima koji su se na njezin račun bogatili, a ona bivala danomice siromašnija, gubila sve, i materijalno, ali i fizički, te duhovno i duševno. Jednostavno propadala. Upravo kao i danas u korumpiranom društvu. Daje se sve korumpiranim liječnicima ili odvjetnicima, a pomoći u konačnici nema. Samo Bog daje zdravlje. I ona je nečista i isključena iz društva, obredno nečista, kužna, zaražena, živi pravi život u paklu, ne bijaše joj spasa. Svakodnevno sve bjednija i siromašnija.

Njezin je cijeli život samo jedan veliki lanac nadanja i razočaranja. Cijeli život prokockanih, iznevjerenih nada koje je polagala u liječnike. I uvijek pritajena želja: Možda ovaj liječnik, ako ne on, možda onaj drugi, sutra, itd.. I trajno tako, iz dana u dan, iz godine u godinu. Sve je svoje razdala, ipak ništa nije bivalo bolje u životu. Ono što je na materijalnoj osnovici davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja. Drugi su se bogatili, a ona danomice, sve siromašnija. Nada je ipak nije napuštala. Kao da je čekala svoju priliku, u Isusu.

Da, njezino stanje traje sve dok nije susrela jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva, struji. Taj joj je susret promijenio život. Danas je transfuzija medicinsko čudo. Ona vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo reći da se dogodila i ovdje čudesna transfuzija božanske energije iz Isusa u smrtno tijelo ove žene. Gospodine, učini me zdravom, cijelom, punom osobom! – kao da vapi u svojoj duši. I u jednom trenutku postaje ona baštinikom života i spasenja. Pronašla je svoju sreću i mir. – Idi, vjera te tvoja spasila!

 

Isus nastupa krajnje očinski, upravo kao i s onim uzetim komu je rekao: “Sinko, tebi se grijesi opraštaju!” Izgovara riječi s krajnjim autoritetom, a ovo što čine, i ova bijedna žena, a i Isus, nije protiv Božje volje, makar se ona formalno ogriješila o zakone čistoće. To što Bog hoće jest upravo zdravlje i spasenje svakoga čovjeka, svakoga pojedinca pred Isusom, u Isusovoj osobi. Nije pravo te i takve pojedince isključivati iz zajedništva s drugima i zajedništva s Bogom. Ne smije se ljude dijeliti u čiste i nečiste, nego samo u one koji Boga poznaju i koji ga još nisu spoznali. On je temelj svega čovjekova, on nadilazi svaku bolest i nemoć.

U takvu ozračju i stavu trebamo tražiti i smisao kršćanskoga karitasa te podizanja lječilišta i građenja bolnica. Njega bolesnika, gubavaca, okuženih postala je općesvjetska stvar u svijetu tek s kršćanstvom i redovništvom. Ni u kojoj drugoj religiji nema toliko srca i sućuti za siromahe i bijedne kao u kršćanstvu. Znamo gdje su „parije“ u indijskom kastinskom društvu. Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste – reći će Isus na konačnom sudu. To je geslo djelovanja svih humanitarnih ustanova u kršćanstvu. Ili pak ona samaritanska obveza – brinuti se za ranjene i one koji su zapali među razbojnike.

 

Isto se zbiva i s Jairovom kćerkicom. Tek je stupila u pubertet, a mora umrijeti. Isus veli kako djevojčica spava. Svijet mu se smije i ruga, jer zna da je umrla. Isus se pak ruga i smije u lice smrti, jer u Božjim očima smrti nema, ona je nebitak. Gledano s Isusova zrenika i Božjim očima postoji samo prijelaz iz ovoga života, iz prolaznosti i vremena, u vječnost. Dodiruje rukom koja podiže i uskrisuje. Ali pod Isusovom rukom život se ponovno vraća.

Unatoč ciničnom smijehu nazočnika i beznadnom, zdvojnom plaču narikača. “Talita, kum!” Naredba vrijedi za svakog od nas. Ustati, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo (“dajte joj jesti”), jer je ispunjeni, puni zemaljski život zalog vječnog. Već ovdje iz ovoga zemaljskog tvoriva stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu.

Dok su tuđe ruke redovito teške i preteške, kao sila i prisila, kao tlačenje i ubijanje, dotle Isusova ruka liječi i uosovljava na noge. To je čudo Isusove osobe i danas. Vjeruj samo! Kao ova žena, kao Jair, nadstojnik sinagoge. A s druge strane ljubi kao Isus i činit ćeš čudesa koja je on činio!

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

Zanima nas Tvoje mišljenje!