JESEN, KRUH I VINO…

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Četvrtak je, posvećen napose Euharistiji, Gospodinu koji je među nama, pod prilikama kruha i vina. On nam se daje, nudi nam se u ta dva elementa koji nam život uzdržavaju. Kruh hrani, a vino razveseljuje čovjekovo srce. Tako u Svetom pismu. Da, u normalnim količinama preporučuje vino i Pavao Timoteju zbog želučanih problema i poteškoća, a znano je – dokle seže vino i uzgoj maslina, dotle se mogla razviti kultura, upravo oko Sredozemlja. Te dvije kulture nose sa sobom veliku baštinu. Gdje prestaje maslina i počinje rasti palma, južnije prema ekvatoru, već vlada vrućina i ljudi su sve manje skloni raditi, skloni su ljenčarenju, a sjever Europe kultiviran je tek pokrštenjem u devetom i desetom stoljeću. Trebalo je mučeništva i napora da bi se nordijski narodi kristijanizirali, a znamo kakvi su ratnici bili Vikinzi. Nu, ne ćemo ovdje o tome – znamo Gospodin je svjesno uzeo ta dva elementa da bi ostao s nama. Stari zavjet govori o “zemlji kojom teče med i mlijeko”. Toga nema u Novom zavjetu. Med se otima pčelama, a mlijeko se uzima od domaćih životinja. Dakle, čovjek se nije oko toga trudio.  Dok za vino treba cjelogodišnji proces, ujesen od gnojidbe, obrezivanja pa prezimljavanja i onda proljeće – vegetacija, zaštita dok napokon u rujnu ne dobijemo slatko grožđe, zahvaljujući tolikim elementima koji su sudjelovali u njegovom sazrijevanju, poglavito suncu, klorofilu, fotosintezi, zemlji itd. A onda gnječenje, proces fermentacije, pretvaranja mošta u vino. Sve je to simbolika koja nas napućuje kako i mi moramo u sebi provesti tu preobrazbu, pre-tvorbu, kako bismo postali pitko vino. A slično se zbiva i s kruhom, kad se ujesen baca zrnje u zemlju koje onda klija i ako ima uvjete donese tek iduće godine rod. Koje samo čudo da onako težak klas drži ona stabljika! A što ako je klas prazan?  To je problem i našega života. Biti prazan, bez sadržaja na visokoj stabljici pšenice ili druge žitarice. Gospodine, ispuni nas svojim sadržajem, daj nam da budemo plodni tobom i pitki za svoj okoliš.

Ništa nema gore nego pokazati kiselo lice, već s ranoga jutra, na poslu. Ono se veli, “otišao na kvasinu”, kao kad se vino pokvari i postane kiselo. Onda nije ni zašto osim za začin u salatu i sl. Čut ćemo danas u psalmima – Uzvisi se, Bože, nad nebesima, a slava tvoja neka je nad svom zemljom. .. Probudi se, dušo moja, probudi se harfo i citro! Probudit ću zoru jutarnju! Hvalit ću te, Gospodine, među narodima, među pucima pjevat ću tebi:   jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja! –  Kako divan poticaj uključiti se u hvalospjev stvorenja, a kako je to predivno uglazbio jedan Beethoven komu slavimo 250 godina od rođenja:  Die Himmel rühmen des Höchsten Ehre (ako se dobro sjećam) –  Nebesa veličaju Gospodnju slavu – njegovu veličinu naviještaju sva stvorenja. Zahvalimo za sve što nam Gospodin nudi i neka naš život bude – kako veli sveti Irenej Lionski (+oko 200. kao mučenik). – bude proslava Boga, a smisao života upoznati Boga.

Čitamo ovih dana do došašća iz Knjige Otkrivenja. Ondje imamo interakciju, Nebo i Zemlja, prizori na nebu, ali i sukobi na zemlji – sukobi dviju sila, Božje i demonske, Zvijeri iz Bezdana. Na kraju sve svršava u veličanstvenoj viziji novoga neba i nove zemlje – staro nestaje. Tomu se nadamo – toj konačnoj preobrazbi. Gospodin gospodari svijetom, on je Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, a ne horoskopi ni zvijezde u što danas mnogi vjeruju.

Kod sv. Luke imamo dvaput Isusovo žalovanje nad Jeruzalemom. Čut ćemo danas kako Isus plače nad Svetim gradom koji nije prepoznao vrijeme svoga pohoda. Pretkazuje mu strašnu sudbinu koja se obistinila ni jedan naraštaj nakon Isusove smrti na križu, kad su car Vespazijan i njegov sin – ponajbolji rimski general Tit – sravnili grad sa zemljom, starce poubijali, mlade odveli u ropstvo, opljačkali Hram i spalili ga, sravnili sa zemljom, od čega je ostao i danas vidljivi zapadni zid – Zid plača – gdje Židovi nariču nad starom slavom. A Isus kaže – dogodilo se jer nisu prepoznali vrijeme svoga pohoda. Ne dao Bog da se to nama ponovi! A čini se da je Europa trajno u odmaku i otpadu od Boga. Međugorje je znak povratka i nada u ovome beznađu.

Rajski živi Kruše, gozbo Božjeg Tijela,
Skrovit, dirljiv čaru, ljubavlju nam dan!
U srce mi dođi, o Hostijo bijela
Samo ovaj dan!
(Sv. Mala Terezija)