DUHOVNA MISAO

DJECI TREBA NEŠTO DALEKO VIŠE OD HRANE I PREŽIVLJAVANJA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Franjevački ljetopisac iz 13. stoljeća Fra Salimbene iz Parme u svojim kronikama bilježi kako je njemački car Friedrich II. htio s pomoću jednoga pokusa doznati koji je izvorni ljudski jezik, koji je zajednički, prvotni, iskonski jezik i govor svim ljudima. Htio je saznati kojim će jezikom djeca početi zboriti. U tu svrhu nekoliko je novorođenčadi, tako bilježi taj franjevac,  predao dadiljama i dojiljama da ih odgajaju. Trebale su ih dobro hraniti, držati čistima, ali im je jedno strogo zabranio: Nisu smjele te dojilje s djecom ničim komunicirati, zabranio im je bilo kakve geste, kretnje, bilo kakve izraze naklonosti, osmijeha, bilo kakvo milovanje ili zagrljaj. Naprosto, odgajati ih bez ikakvih osjećaja koje svaka majka ima prema novorođenčetu. Na taj je način htio saznati koji je izvorni ljudski govor, pragovor. Hebrejski, grčki, latinski, arapski ili neki drugi, možda jezik roditelja. Pokus je, prema ljetopiscu, imao tragičan ishod. Naime, sva su djeca nakon stanovitoga vremena preminula makar su bila dobro hranjena, njegovana. Jedno je za drugim umiralo ne prozborivši ni riječi. Zaključak je očit: Djeci, novorođenčadi treba nešto daleko više od hrane i preživljavanja. Djeca trebaju milovanje, smiješak, ljubav, trebaju emocije, neverbalne izričaje naklonosti, simpatije, empatije.

Spomenuti franjevac iz neuspjela je pokusa izveo zaključak da djeca nisu kadra živjeti ni preživjeti bez nježnosti, bez naklonosti osoba s kojima žive, bez oslovljavanja, mimikom, smiješkom. Njima treba s smiješak vlastite majke ili pak dojilje. Znanost nam potvrđuje kako naš život, naš rast i životni uspjeh, zavisi u bitnome od toga, koliko su nam drugi nakloni, koliko nam sućuti iskazuju, koliko smo ljubavi, naklonosti osobno iskusili. A to znači, ne samo dijete hraniti, nešto davati, nuditi, kupovati igračke, nego naprosto – darivati same sebe. Naš život i naše preživljavanje zavisi od naših osjećaja ili emocija. Probuditi osjećaje, probuditi htijenje i volju u osobi. Osjećati, htjeti, nešto željeti – to je bitno za čovjekovo normalno odrastanje. Iskustvo da je tu netko tko me ljubi, tko me bezgranično, bezuvjetno prihvaća – od toga se živi, od toga živimo i djetinjstvu ali i starosti.

Znanost nam kaže da novorođenče razlikuje majku od drugih osoba već dvadesetak minuta nakon rođenja i to po mirisu. Dok još nije otvorilo oči, ono razlikuje majku od drugih bića i plače, ako je budno, nije li u majčinim rukama, na njezinim grudima. Svaka se istinska majka u prvim mjesecima trudi od svoga čeda izmamiti prvi osmijeh. Guguče mu, pjeva mu umilne uspavanke, miluje ga, ponekada i golica samo da mu izmami osmijeh. Nitko sretniji od majke kad novorođenče uputi majci prvi osmijeh, što je vanjski znak da je ono dijete u zipki uspostavilo komunikaciju s vanjskim svijetom, s vlastitom majkom. Ti su mjeseci bitni za djetetov normalan razvitak. Znanost veli da se u prve tri godine u djetetu kao osobi sve bitno oblikuje i definira. Tu je uloga roditelja, napose majke, nenadomjestiva. Nikakav posao, nikakav novac ne može biti zamjena za ljubav koju dijete očekuje od svojih roditelja. Nikakve suvremene jaslice, nikakve ‘tete’ ni ‘nadomjestci majke’ ne mogu zamijeniti ulogu majke. Dijete treba majku i njezinu nježnost da bi normalno odrastalo. Kakve samo šokove dijete preživljava dok majka, žureći i sama snena ranim jutrom na posao, svoje dijete prerano, neispavano budi, vozeći ga u vrtić ili jaslice?!

Koliki se samo žale da nisu imali u djetinjstvu očitovanja ni izričaje ljubavi, nježnosti. Poremećeni odnosi s ocem ili majkom zbog raznih ispada u prvim godinama odrastanja, zbog svađa, galame, pijanstva, rastave, nevjernosti, raznih poroka koji su vladali u obiteljima uzrokom su da su djeca na mnogim područjima za cijeli život zakinuta, hendikepirana A dijete pamti, ‘memorira’ sve u svome srcu i glavi, u svojim emocijama.

To je trajna sudbina mnoge djece naših migranata koji su navodno na ‘privremenom’ radu u inozemstvu. Zbog zarade i novca žrtvuju se djeca, njihovo normalno odrastanje koje je nezamislivo bez oba roditelja, bez čvrstih vjerskih temelja i zasada. Zaborave materinski jezik ili ga fragmentarno znaju zato što s roditeljima ne razgovaraju. Kako je samo otužno slušati u ispovjedaonici tu djecu koja se muče s hrvatskim jezikom! Toga smo svjedoci mi ovdje u Međugorju jer gotovo u pravilu naši na ‘privremenom’ radu u inozemstvu (gdje ostaju do mirovine ili pak prerane smrti) navrate u Međugorje i tu obave kao obitelj svoje zavjete, pomire se s Bogom, izlijevaju svoje nevolje i jadikovke, muke i patnje, nerijetko upravo zbog nesređenih obiteljskih odnosa i stanja. Traže kod Isusa i Marije slamku spasa, traže pomoć, znak s neba. Spremni su dati sve, pa i mukom zarađeni novac, za nutarnji mir srca i mir u obitelji. Pogotovo su ugroženi oni koji se bave, kako popularno vele, „gastronomijom“, ugostiteljstvom. Tu nema reda, nema molitve, uvuku se poroci, nema redovitoga pohađanja svete Mise, sve se odvija u žurbi, vjera zakržlja, a djeca su prepuštena sama sebi ili im se u ruke gura daljinski tv-upravljač odnosno računalne igre, play-station, gdje se nauče nasilju i agresivnosti.

Božji govor čovjeku i čovječanstvu dade se usporediti s onim izmamljivanjem osmijeha, odgovora sa strane novorođenčeta vlastitoj majci. Bog je tijekom povijesti slao i još uvijek šalje tolike ‘signale’ naklonosti, simpatije, ljubavi, kojima želi od nas izmamiti odgovor i pristanak. Na poseban je način činio to u osobi Isusa Krista. Tko je čitao ili slušao novozavjetne spise koji odreda govore o Isusu, njegovu djelovanju, njegovim učincima, tko ih iole poznaje i tko ih je donekle shvatio, spoznat će iz njih kako je temeljna Isusova nakana da naš život bude sretan, blagoslovljen, da nam život uspije i sretno u vječnosti završi.

Sve zavisi od toga jesmo li voljni prihvatiti Božju inicijativu koja nam se nudi u Isusu Kristu, bezuvjetnu ljubav i osobnu naklonost, simpatiju s kojom Isus pristupa svakom pojedinom čovjeku. Empatija, naklonost, osobna usredotočenost na osobu važni je preduvjet da čovjekov život uspije. Isus artikulira bitne nazivnike našega života, on sriče i spreže, deklinira i konjugira u svim padežima i licima sva naša životna stanja, on aktivira sve naše sposobnosti, u njegovu izričaju dolazi do riječi ono što je za čovjeka bitno – govoriti, djelovati, živjeti svoj život. Svi trebamo kao zrak, kao vodu upravo tu naklonost, u ljubavi i sućuti (ne sažaljenju) koja se odvija između osoba.

Istinska objava Isusova života bijaše da nas Bog ljubi, da prašta, da je milosrdan, da se on smiluje, da je okrenut čovjeku, da nas prihvaća, da nas ljubi božanskom ljubavlju. Bog je ljubav – to je temeljna melodija, cantus firmus, njegova učenika Ivana, to je temeljna melodija cijeloga Novoga zavjeta. Isus nam donosi sigurnost da smo ljubljeni, prihvaćeni, da nitko nije tuđ ni otuđen niti isključen iz Božjih obećanja, Božjega očinskoga i majčinskoga zagrljaja.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!