PIJETAO I MOZART

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Jutros negdje u petnaest do pet čujem tu u kokošinjcu pjev pijetla. Podsjeti me to na Petra koji je, čuvši pijetlov pjev, samo gorko zaplakao i kajao se zbog izdaje – da Gospodina poznaje. A ja sam se sjetio i onoga himna što ga redovito molimo utorkom “Već glasnik dana krilati –  o blizom svjetlu popijeva – A Isus, duša budilac –  svoj puk na život poziva!” Dakle, pijevac kao upozorenje da budemo budni, da opasnost vreba sa svih strana, i da ostanemo vjerni Kristu u svemu. Poziva nas zahvaliti Gospodinu za dar života i novi dan. On se raduje danu, a ja onda uključim glazbu i slušam preko interneta od Mozarta njegovu Serenadu –  Mala noćna muzika – nešto predivno i raspjevano, kako to Mozart samo zna, koji se radovao životu, a preminuo je ne navršivši ni četrdeset godina.

Da, danas je njegova glazba u notnim knjigama. Ostaje mrtva ako je ne uzmu u ruke stručnjaci na pojedinim glazbalima, ako ne stvore orkestar koji će biti sposoban odsvirati te dionice. Tako je i sa Svetim pismom. Uzalud ga imamo u svojoj vitrini ili na stolu, ako ga ne uzmemo, ako tu Isusovu riječ ne pretvorimo u život. Tako je sa svime. Uzalud motika visi, njom treba sad ujesen nešto prekopati i posaditi za zimu, zimsku salatu itd. Tako je sa svime. Ako se ne upotrebljava, atrofira. Tako i duša i srce atrofiraju ako se ne upotrebljavaju na pravilan način.

Gospodin nastavlja govoriti kod Luke u jezgrovitim izrčajima. Napose je postalo baština svijeta njegova riječ o trunu u oku bližnjega, a ne vidimo balvan u vlastitim očima. Uvijek smo mi u odnosu na druge sitničavi, kritiziramo sve i svašta, a zaboravljamo kritizirati sebe i podvrgnuti sebe kritici Gospodinovoj. Stavimo se pod njegovo oko i zrcalo i molimo ga da pravilno prosuđujemo sebe i svijet oko sebe. Da vidimo najprije bijedu oko sebe, ljude koji plaču, koji su siromasi, koji od nas očekuju lijepu riječ, pogled, ruku koja miluje, pomaže, podiže.