DUHOVNA MISAO

MEĐUGORJE – ODGOVOR NEBA NA POTREBE SVIJETA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

ČETRDESET GODINA MEĐUGORJA

Mi stariji svjedoci smo zvjezdanih trenutaka svoga naroda, svoje Crkve, ali i cijeloga svijeta u završnici minuloga stoljeća i tisućljeća. Epohalni događaj – urušavanje komunizma – zacijelo je najveći povijesni događaj cijeloga tisućljeća. Mnogi će reći, značajnija je Francuska revolucija. Treba, međutim, imati na umu kako je ona nastupila otvoreno protiv Boga, u ime bezboštva, promicala ateizam i masovno ubijanje, čak i genocid nad jednom pokrajinom u Francuskoj (Vendee), i ona je okončana u krvi. I sve potonje revolucije, kćerke „majke svih revolucija“, bile su uglavnom bezbožne, nastupale su protiv Boga i Crkve.

Glavne korifeje te prve revolucije progutala je ista revolucija, svima je odreda svršio život pod sječivom giljotine, izumom te Revolucije. Pod nju su poslali i posljednjega francuskog kralja. Treba se prisjetiti, francuski kraljevi bijahu pomazivani u Reimsu, po uzoru na starozavjetne kraljeve, bili su nešto kao poveznica između Neba i Zemlje, Boga i naroda. Odsijecanjem glave kralju prekinuta je ta skoro tisućljetna poveznica i nit još od Karla Velikoga.

Spomenuti pad komunizma dogodio se na miran način, bez metaka i žrtava, milijunskim molitvenim mimohodima sa svijećama u rukama, pod geslom „Mačeve u plugove – koplja u srpove“. Navod iz proroka Izaije i Miheja (Iz 2,4; Mih 4,3). Pao je komunizam i urušio se u sebe, kao kula od karata. Implozija, ne eksplozija. Djelo Neba, ne ljudsko. Bog se poslužio pojedincima koji su nastupili proročki i započeli epohalno djelo koje bijaše nemoguće izvesti bez učešća i Božjega djela u svijetu – Kristove Crkve.

Usko su povezana Marijina ukazanja u Međugorju i epohalni pad komunizma. Već je u Fatimi Marija pretkazala kako će „Rusija prosuti svijetom svoje zablude“, ali da će na kraju pak njezino Bezgrješno, Prečisto majčinsko Srce trijumfirati.

Pojava s kojom se susrećemo u Međugorju iziskuje tumač. Bez obzira na teorijske mogućnosti tumačenja bijakovsko-međugorskog fenomena, jedno se smije tvrditi: Međugorje je snažno zahvatilo u vjerski sadržaj i izričaj, u vjernički život i usmjerenje prema vjeri kod nebrojenih, u svijetu i Crkvi. Nemoguće je prijeći preko činjenice da su Međugorjem prošli desetci milijuna hodočasnika tijekom četrdeset godina i neodgovorno je ignorirati vjerska i vjernička uvjerenja te osjećaje, ono što se u Crkvi naziva „consensus fidei“ i „sensus fidei fidelium“, ma što pojedine komisije ili pojedinci u svojim tumačenjima i istraživanjima govorili ili pisali.

Prema kriterijima koji su primjenjivani u Međugorju ne bi dobilo zeleno svjetlo ni rano kršćanstvo, začeto na padinama Galileje, uz Genezaretsko jezero, a imalo svoj vrhunac u drami Golgote, Uskrsa i Duhova u Jeruzalemu. Na osnovi međugorskih ukazanja i svjedočenja vidjelaca danas je Međugorje svjetski fenomen, čudo u nastanku, održanju i trajanju, svim protivnim silama usprkos.

Nastalo iznenada, neočekivano. Nitko nije ni na koji način utirao put fenomenu ni događaju. I što se često previđa: Nemoguće je na temelju vjerskog ili vjerničkog usmjerenja ondašnjih žitelja ili povijesnih i društvenih uvjetovanosti te na temelju podrijetla vidjelaca zaključiti kako je Međugorje jeftina utjeha za obespravljene, prikraćene i u životu nasukale. Ono ima globalnu zadaću, što smo na svoje oči vidjeli i iskusili tijekom četrdeset godina.

Do danas je ono izdržalo sve prigovore i protimbe, oporbe i nijekanja, pa čak i najsuvremenije pokuse kompjuterizirane i digitalizirane epohe. Bili su tu mnogobrojni međunarodni znanstveni timovi te je konačni zaključak: Kod međugorskih vidjelaca znanost dopire do svojih mogućnosti. Znanost kao skup zakonitosti i pravilnosti u ritmu čovjekova života i svjetskih tijekova, ali ne i znanost kao konačna istina o čovjeku i svijetu. Onkraj znanosti nalazi se vjera kao nutarnja istina i osnovica svih događanja u Međugorju te kao jedini vjerodajni tumač te istine.

Naime, Međugorje se može promatrati kao otvorena knjiga suvremenog svijeta, Sveto pismo i slovnica koju suvremeni čovjek svakodnevno iščitava, kao povijesni palimpsest onoga što je davno nakanio Bog s čovjekom, a čovjek kroz povijesne tokove neprestano zaboravlja i ispušta iz zrenika. Naime, Međugorje – veliki poziv svima: Natrag k Bogu! Bez Boga nema budućnosti!

Biblija spada među knjige koje treba čitati želi li čovjek sloviti kao suvremen, su-doban. U njoj je ocrtano svako ljudsko stanje, sve (ne)prilike koje pojedinca, narod i svijet znaju snaći. U Bibliji je čovjek u najvećim visinama i najdubljim provalijama, u zanosu i očaju, ushitu i smrtnom strahu. U Bibliji nema cenzure ni autocenzure, u njoj je svatko podvrgnut kritici, i kraljevi sa svojim dvorjanima, kao i obični čovjek, pastir ili nadničar na njivi.

Biblija je istodobno i najveća i najsnažnija kritika svih religija i iskvarene religijske svijesti. Pronaći ćemo u njoj snažnu kritiku religije kao cjelokupnosti čovjekova odnosa prema božanstvu, kritiku religija na kakvu ne ćemo naići ni u najvećih ateističkih autora. Kritika prepuna ironije i sarkazma na račun obožavanja raznih božanstava ili veličanja uspona, karijere, moći, vlasti, u nadvremenskom, tj. svevremenskom značenju. Smisao života, sreća, sigurnost nisu identični sa snagom i jakošću obrambenih linija, debljinom novčarke, težinom bankovnog računa ili pak snagom oružja. Biblija smješta drugamo čovjekovu sigurnost i pruža jamstvo mirnije i sretnije budućnosti.

Za jednoga ukazanja, – tijekom svojih šest godina i četiri mjeseca župnikovanja u Međugorju – bio sam za mnogih osobno nazočan, vidioci su pitali Gospu, zašto dolazi, zašto se ukazuje. Odgovor je glasio: „Došla sam reći svijetu da Bog jest, Bog opstoji“. Nećemo puno pogriješiti ustvrdimo li kako je ateizam, sustavno nijekanje Boga, više od dva stoljeća europski odredišni duhovni stav, duhovni virus koji se prenio na globalni plan. Netko je rekao kako je nakon toliko Gulaga, Auschwitza i svih konclogora nemoguće vjerovati u Boga i pisati poeziju.

Danas se problem nameće s druge strane: Je li moguće vjerovati u čovjeka koji uništava temelje svog bivovanja na planetu Zemlja, sa stisnutom i uzdignutom pesnicom, u prometejskom prkosu, sa zakonom  ili puškom u ruci, s political correctness i diplomatskim rječnikom na usnama? Pojedinci su toliko razoreni te su kadri jedino razarati, do te mjere mrtvi da su sposobni sijati samo smrt, u toj mjeri bolesni da još samo oko sebe šire bolest i zarazu. Vidimo kako se ljudi danas u ovoj pandemiji plaše i klone jedni drugih. S druge strane svjedoci smo kako se ponovno otkrivaju istinski izvori religijskoga u terapeutskom, iscjeliteljskom značenju i dosegu. Nitko ne može do kraja zadovoljiti čovjekovu težnju i žudnju za Apsolutnim osim jedino Bog.

Moguće je tražiti nadomjestke za Boga, ali potraga redovito svršava u beskrajnom lancu nesreća, budući da je bez nutarnjeg usidrištenja u Bogu nemoguće imati čvrsto životno uporište. Trajni i neprekinuti izvor naših nesreća jest u odkvačenosti, odvojenosti od Boga te čovjek shvaća sebe tek na temelju promašaja i pogrešaka, nevolja i neumjerenosti, neispunjenosti i ovisnosti koje sa sobom nosi iz životnog iskustva. Da bi bio sretan, on mora doživjeti i iskusiti prihvaćenost i ukorijenjenost u Apsolutnome.

Međugorje pruža suvremenom čovjeku duhovni zavičaj.

Sve do imenovanja Apostolskog vizitatora u Međugorju o osobi nadbiskupa u miru, mons. Henryka Hosera, u crkvenoj je javnosti i medijima vladala olovna šutnja glede Međugorja, zapovjeđeni embargo nepisanja o međugorskim događajima. Iznimku su tvorila Naša ognjišta koja su donosila redovita mjesečna izvješća kao kroničar te izvjestitelj. Produžena pisana ruka Međugorja u svijetu. Uz to i međugorski, najprije Glas mira, potom od 2005. Glasnik mira.

Prelistamo li druge crkvene tiskovine u minulih četrdeset godina, čini se za njih Međugorje nije postojalo, kao da ga “ni Bog nije dao”. A ono je među nama sjalo kao svijetli znak, Grad na gori, svjetionik u mraku svijeta, u tami komunističkoga jednoumlja. Tek je prvih mjeseci Marijinih ukazanja Glas Koncila donosio sporadično izvještaje iz Međugorja, ali je i on ušutkan. Druge su se tiskovine uglavnom odnosile negativno, s iznimkom nekih svjetovnih novina, koje bi ponekad objavile reportažu ili razgovor s nekim akterima Međugorja.

 

Marijina ukazanja – odgovor Neba na potrebe Zemlje

Nameće se pitanje, čemu Marijina ukazanja? Ona se ne događaju se da bi hranila našu radoznalost, nisu nikakav nebeski spektakl niti zadovoljavanje ljudske potrebe za „panem et circenses“, kruha i igara. Jasno, ljudi su oduvijek željni znakova s ‘one strane’, htjeli su zaviriti onkraj vidljive zbilje. Upravo su Marijina ukazanja bila nutarnji poticaj mnogima da iskuse nešto izvanredno. Tako bijaše u Lurdu kamo su na Bernardičino svjedočenje doskora mnoštva hrlila vidjeti čudo neviđeno, u Fatimi također. Nakon što je Marija obećala vidljivi znak, 13. listopada 1917. okupilo se mnoštvo, kojih sedamdeset tisuća promatrača. Svi su bili svjedoci „plesa sunca“. Prethodno se na njih izlio prolom oblaka, svi su bili do kože namočeni. Međutim, u tili čas, nakon fenomena sa suncem, na svima odjeća na čudesan način osušila. Ali to nije bitno. Ne senzacija, nego srž poruke.

Na glas o ukazanjima u Bijakovićima, na Crnici, zaseoku Podbrdo, već je peti dan ukazanja bilo više od 15 tisuća ljudi. Milicija je govorila da se oko tri tisuće vozila na Petrovdan kretalo uskom cestom prema mjestu ukazanja. Mnogi su došli vidjeti „nebeski spektakl“. Marija se međutim ne ukazuje radi zadovoljenja naše radoznalosti, nego žurne poruke Zemlji i opomene Neba kako svi moramo promijeniti život. Obratiti se i vjerovati. Stvarati mir! Bog jest, Bog postoji. Marijina poruka u vremenu bezbožnog ateizma koji je sustavno nijekao Boga. Službeno, ateizam bijaše vjera bezbožnika, vjerovanje da Boga nema. Vidioci posrednici, Marija nebeski glasnik.

 

Guadalupe – Lurd – Fatima – Međugorje

S pravom se smije reći, Marijina ukazanja redovito su odgovor Neba na nasušne potrebe Zemlje. Tako bijaše od vremena Marijinih ukazanja Juan Diegu u Guadalupi 1531. Nakon što je, naime, H. Cortez sa svojim plaćenicima uništio aztečko kraljevstvo, kulturu, sotonistički kult, dokinuo ljudske žrtve, razorio poganske hramove, franjevački misionari pokušali su evangelizirati domorodce. Međutim, uspjeh bijaše gotovo nikakav. God. 1525. vodili su španjolski osvajači i misionari s predstavnicima Azteka duge razgovore, ali je ishod bio porazan. Zapisničar je bio franjevac koji je na kraju rezignirano zaključio: „Dogovor je nemoguć. Nemoguće su misije u ovom dijelu svijeta, osim ako Nebo ne pošalje kakav vidljiv znak“.

I znak je uslijedio, kao odgovor na potrebe puka koji je čeznuo za vjerom slobode i istine, vjerom u Isusa Krista, jer bijahu okovani i zarobljeni sotonističkim kultom. Nakon Marijinih ukazanja u prosincu 1531. za nepunih deset godina više od deset milijuna Azteka prihvatilo je kršćanstvo i vjeru u Isusa Krista. Tu se Marija očitovala kao najsnažniji evangelizator u povijesti Kristove Crkve. Privela je Novi svijet Isusu Kristu. Danas je sveprisutna u objema Amerikama, Gospa iz Guadalupe, Zaštitnica, Patrona obiju Amerika.

Slično bi se dalo reći za Marijina ukazanja u Lurdu. Dogodila su se 1858., deset godina nakon europskih revolucija 1848., sedamdeset godina nakon Francuske revolucije koja je proglasila ateizam, u ime razuma najavila rat vjeri i Crkvi, zatim deset godina nakon što je Marx izdao svoj Komunistički manifest u kome najavljuje kako „bauk komunizma kruži Europom“. Ukazanja pastirici Bernardici bijahu odgovor Neba na potrebe Zemlje, da bezboštvo ne preuzme maha u Europi i svijetu. Isto se dogodilo i s troje pastira u Fatimi, usred svjetskoga rata 1917., velike klaonice. Marija je preko vidjelaca upućivala vapaje Neba, nudila ljekovita sredstva za spas svijeta, preporučila molitvu krunice, posvetu njezinu Bezgrješnom srcu, pobožnost prvih subota, temeljito obraćenje te posvetu Rusije njezinu Srcu. Ne obrati li se svijet, izbit će još strašniji rat od ovoga koji hara svijetom, koji je odnio oko petnaest milijuna žrtava, dok će Rusija nakon prevrata prosuti svijetom strašne zablude. Svega smo svjedoci u minulih sto godina i stotina milijuna žrtava raznih ratova i revolucija.

Možemo reći, slično je surječje bilo i za ukazanja u Bijakovićima 1981. Dogodila su se iznenada, neočekivano, na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1981. Svjedoci, djeca, tinejdžeri, srednjoškolci i mali desetogodišnjak. Njih šestero. U jednom trenutku svoga života bili su istrgnuti iz životne kolotečine te stali tvrditi kako imaju ukazanja Blažene Djevice Marije. Na djelu slična pedagogija, kao i za prethodnih ukazanja. Marija bira djecu, ne odrasle, bira neuke, polupismene ili nepismene, preko njih odašilje poruke svijetu. Ukazanja na Crnici-Podbrdu dogodila su se u krajnje specifičnom povijesnom surječju.

 

Epohalna pojava – Ivan Pavao II.

Godina 1978. bijaše „Godina triju papa“. Pavao VI. preminuo u kolovozu, na blagdan Gospodinova preobraženja, Ivan Pavao I. izabran i bio je papom 33 dana te iznenada preminuo. Uslijedio je izbor prvoga pape rođena izvan Italije, nakon pet stoljeća, u osobi krakovskoga nadbiskupa Karola Wojtyle. Dolazi iz komunističkoga bloka, prvo mu je obraćanje svijetu glasilo: „Otvorite vrata. Širom otvorite vrata Isusu Kristu! Ne bojte se Isusa Krista“. Treba otvoriti vrata Kristu u svim institucijama, vladama, državama, narodima. Konačni cilj nije trajna „klasna borba“ o kojoj su stalno „trubili“ komunisti, nego borba za čovjeka. Za prava čovjeka. A bez Boga nema ni čovjeka.

Snažni papa, športski građen, pohodio je svoju domovinu u lipnju 1979. Komunisti su svim silama bili protiv pohoda, ali se Papa nije dao smesti. Tijekom tih povijesnih osam dana za Duhove u Poljskoj digao je na noge više od deset milijuna sunarodnjaka. Neviđeno u komunističkom svijetu. Misna slavlja milijunska. Svaki četvrti Poljak nazočio je Papinim misnim slavljima. Ljudi su bili gladni i žedni svježa govora, Božje riječi, siti partijskih parola. Htjeli su novi život.

Papa je jasno i glasno zborio kako je nemoguće bilo gdje na zemlji isključiti Isusa Krista iz ljudske povijesti. Htjeti isključiti Isusa Krista iz povijesti čin je usmjeren protiv čovjeka. Nemoguće je shvatiti europsku ili poljsku povijest bez Isusa Krista. Govorio je neumorno o slobodi u Poljskoj. Uoči Duhova izrekao je znamenite riječi: „Ja, sin poljske zemlje a ujedno papa Ivan Pavao II. vičem iz sve dubine ovoga stoljeća, vičem u predvečerje svetkovine Duhova: Pošalji svoga Duha Svetoga! Pošalji Duha Svetoga! I obnovi lice zemlje. Ove zemlje!“ Svjedoci su govorili kako se u tom trenutku osjetio potres. Duh je zahvatio mnoštvo i to bijahu jerihonske trublje koje su navijestile pad komunizma, koji je uslijedio za deset godina. Jerihonski zidovi nisu pali snagom oružja, nego molitvenih mimohoda. Tako bijaše i u slučaju komunizma.

Nakon Papina pohoda partijske je vlastodršce uhvatila panika. Dašak slobode se osjetio, uslijedili su prvi slobodni sindikati u komunizmu u brodogradilištu u Gdanjsku. Režim se tresao, Papa je postao ugrozom komunistima. Pomno je planiran atentat na Papu, koji se i dogodio prije 40 godina, točno na spomen Gospe Fatimske, 13. svibnja 1981. Papa je čudom preživio jer su na njega ispaljena tri hitca iz neposredne blizine. Jedan je naboj ostao u tijelu i on ga je dao ugraditi u krunu Fatimske Gospe u Fatimi. Za pohoda tamnici plaćeni atentator Turčin Ali Agča pitao je višekratno Papu: „Zašto niste preminuli? Zašto niste umrli? Kako ste ostali živi? Znam da sam dobro naciljao. Znam da su to bili razorni smrtonosni hitci. Zašto niste umrli?“ Pitao je kao da je u njegovoj ruci Papina sudbina, kao da je gospodar života i smrti, a ne Netko drugi.

Govoreći ljudski, Papa je morao umrijeti, kad bi se pitali ljudi i oružje. Ali je i Nebo imalo svoj plan. Te 1981. godine navršavalo se 1600 godina od Carigradskog sabora  381., na kome je definirano naše Vjerovanje što se moli u svim Crkvama, te ujedno i 1550 godina od održavanja Efeškog sabora na kome je izglasana dogma da je Blažena Djevica Marija Bogorodica, da je rodila Boga i čovjeka.

U povodu tih znamenitih obljetnica Papa je u Rim pozvao sve kršćanske Crkve da svečano obilježe te povijesne nadnevke. Slavlja su počela na Blagovijest, a završnica se trebala održati u Crkvi Svetoga Petra na Duhove. Zbog atentata Papa nije mogao nazočiti završnim slavljima. Napisao je posvetnu molitvu za tu prigodu. U njoj na kraju višekratno zaziva Duha Svetoga, zaziva Djevicu Mariju riječima: „Dođi!“ Kojih četrdeset dana nakon atentata i petnaestak dana nakon Duhova dogodilo se Međugorje. Odgovor Neba na Papin vapaj! Bilo bi to šire surječje međugorskih zbivanja, na razdjelnici svjetova i režima, Istoka i Zapada, slobode i neslobode.

 

Povijesno surječje Međugorja

I na ovim ozemljima događali su se tektonski poremećaji. Komunistički diktator preminuo je godinu dana prije Marijinih ukazanja. Zemlja se tresla zbog nutarnjih previranja, na površinu su izbijale centrifugalne sile, partija je zbijala redove s pomoću policije i vojske, ali je rasulo države bilo neminovno. Događaji u Međugorju shvaćeni su kao ugroza države, stalno se govorilo o „kontrarevoluciji“, „klerofašističkoj zavjeri“, inače omiljenim krilaticama u komunizmu.

Sve što nije na tragu partije slovilo je kao „kontrarevolucija“ protiv čega se partija borila svim silama. Nevjerojatno i nepojmljivo s kakvom su se žestinom okomili na vidioce, selo, župu, fatre, Hrvate. Progoni, šikaniranja, prijetnje, postavljanje straža oko cijeloga sela, digli su na noge „teritorijalnu obranu“, bilježili su vozila koja su stizala u Međugorje, prijetnje gubitkom radnoga mjesta itd. Doslovce, progon ljudi i vjere. Trajna zasjedanja „socijalističkog saveza“ i „mjesnih zajednica“, donose se odluke na lokalnoj, općinskoj i saveznoj razini, svi mediji danonoćno su bjesomučno govorili protiv ukazanja. Čak se uključio i državni i partijski vrh u Sarajevu kao i Beogradu. U samom Međugorju izvanredno, gotovo ratno stanje. A sve zbog nekoliko tinejdžera koji su tvrdili da im se ukazuje Gospa te da su za to spremni poći i u smrt.

Nepuna dva mjeseca nakon početka ukazanja župnik je uhapšen i u listopadu na montiranom sudskom procesu osuđen kao buntovnik koji s „Biblijom u ruci buni narod protiv vlasti“. Puk se ničim nije dao zastrašiti niti zaustaviti. Nastavio je dolaziti u još većem broju. Za Veliku Gospu te godine bilo je na bogoslužjima više od pedeset tisuća vjernika, ni hapšenje župnika nije se odrazilo na vjerničko raspoloženje. Ljudi su imali zbiljsko iskustvo milosti i Božje pomoći.

Kojih desetak dana nakon prvih ukazanja župnik fra Jozo uveo je večernju svetu Misu uz molitvu krunice te molitve za ozdravljenje do kasno u noć. Svećenici su na ledini oko crkve ispovijedali Božji puk. Mi koji smo tih dana slušali ispovijedi bili smo uvjereni da Marija ruši kraljevstvo Sotone i Zla. Osobe su nakon desetljeća komunizma dolazile pod teretom grijeha, tražile mir duši i odlazile smirene, s Bogom pomirene. Iskustvo koje se ne zaboravlja. Trebalo je to podnositi na vrućini. Upravo ispovijedi bijahu očit znak da se u Međugorju događa nešto silno. Vremenom je Međugorje prozvano „ispovjedaonicom svijeta“. Dok u drugim svetištima sakrament pomirenja jedva tko traži, ovdje je to dnevna praksa. Milijuni su pronašli mir i Boga. Mogli su rasterećeni, obučeni u nove „bijele haljine“ krenuti u život.

 

Učinci ukazanja u Bijakovićima

Danas je u svijetu problem otpada. Smeća. Kamo s njime,  gdje ga spaljivati, uništavati, odvoziti? Ja bih rekao kako je upravo Međugorje najveće odlagalište, „spalionica“ grijeha i smeća, mjesto gdje se „kremira“ Đavao. Tu se rađa mir i širi svijetom. Ono što je Marija započela u Fatimi, gdje su vidioci imali viđenje pakla i paklenih muka, Gospa preko sakramenta pomirenja vraća ovdje ljude k Bogu.

Marija se za jednoga ukazanja u kolovozu 1981. predstavila kao „Kraljica Mira“. To svijetu najviše treba. Naime, te godine u Poljskoj je uvedena vojna diktatura, zabranjeni sindikati, sindikalne vođe pohapšene. Cijeli je svijet znao za sovjetske vojne intervencije u Istočnoj Njemačkoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, a prethodno i u Poljskoj. Da bi izbjegla intervencija izvana, uvedena je vojna diktatura. Hladni se rat između Istoka i Zapada nastavljao. Papa je ponovno nakon atentata pohodio domovinu Poljsku. Tražio da se dokine diktatura. Čuo je za Međugorje i na njega blagohotno gledao.

Mjesni je biskup u međuvremenu ustanovio dvije komisije za istraživanje fenomena. Zaključno je sud donesen 1985. Negativan. S dokumentacijom otišao u Rim kardinalu J. Ratzingeru, pročelniku Zbora za nauk vjere. Tražio je zabranu hodočašćenja, okupljanja vjernika, želio da se sve proglasi dječjom izmišljotinom. Kardinal, dovoljno razborit, svjestan snage pučke pobožnosti, prenio je mjerodavnost na Biskupsku konferenciju i kardinala Kuharića u Zagreb. Ustanovljena je nova Komisija koja se bavila fenomenom do izbijanja rata 1991. Svoj rad okončala je Zadarskom izjavom u travnju 1991., u kojoj se kaže, kako zasada nije moguće utvrditi da su ukazanja nadnaravna, ali da treba pratiti vjernike u njihovim duhovnim potrebama s kojima dolaze u Međugorje.

Novi je biskup nastavio stopama svoga prethodnika. S još većim žarom nastupao je protiv ukazanja i vidjelaca, protiv fenomena. Sve je u korijenu nijekao. Po cijelom svijetu. Ipak, bez vidljiva učinka. Vjernici su nakon rata na ovim prostorima nastavili dolaziti u još većem broju.

 

Epohalni prevrat – pad komunizma – trajni rast Međugorja

Osamdesete su godine doba epohalnih promjena u Europi i svijetu. Najsnažnijih mirnih promjena u cijelom tisućljeću. Papa je na Blagovijest 1984. posvetio cijeli svijet i Rusiju Bezgrješnom srcu Marijnu, prema želji Fatimske Gospe. Godinu dana nakon Posvete na čelo Sovjetskog Saveza stupa M. Gorbačov, uslijedile su godine „glasnosti i perestrojke“. 1987. Papa proglašava Marijansku godinu, 1989. pada Berlinski zid kao znamen komunizma. Urušava se bezbožni komunizam, a na Božić (!) 1991. prestaje postojati Sovjetski Savez, nezakonito čedo komunističke revolucije i Pakla. Nestao sa svjetske pozornice! Nije moguće nijekati ulogu Pape i Međugorja u procesu urušavanja komunizma. Već smo spomenuli, komunizam je pao kao Jerihon, bez oružja, molitvenim mimohodima sa svijećama, pod biblijskim geslom „Prekovati mačeve u plugove, koplja u srpove“ (Iz 2,4; Mih 4,3).

Međugorje je uporno tkalo i plelo svoje duhovne mreže. Sve je više ljudi dolazilo. Napose u drugoj polovici osamdesetih godina. Rat je donekle zaustavio dolazak hodočasnika, ali se nakon rata krenulo snažnim, punim zaveslajima. Povećao se broj vjernika, hodočasnika, svećenika.

Od većih znamenitijih vjerničkih okupljanja, osim naravno za velike blagdane te Križevac, treba istaknuti doček Nove godine, obljetnicu ukazanja u lipnju, duhovne vježbe za svećenike u prvom tjednu srpnja te okupljanja mladih za Mladifest početkom kolovoza. Za Novu godinu zna se okupiti i po mrzloj hladnoći do deset tisuća vjernika, za svećeničke duhovne vježbe bilo je u pravilu i više od petsto svećenika iz cijeloga svijeta, a za festival mladih okupljali bi se prema broju zastava mladi iz osamdesetak zemalja. Međugorje je postalo „katoličko“, globalno, što i ime kaže – „kath-holen“, sve-opće.

Dok su druga marijanska svetišta uglavnom mjesnoga značaja, Međugorje je od početka postalo globalno. Lurd je znan po ljekovitim kupkama u kojima bolesnici traže zdravlje. Stiže se vlakom ili vozilima, Fatima je vezana uz ozemlje u Portugalu, Guadalupe uz Meksiko, dok je Međugorje od početka sveprisutno. Od Novoga Zelanda do Aljaske, od Ognjene zemlje do Sibira. Nepregledno mnoštvo tiskana materijala, video-uradaka, časopisa, knjiga, na raznim jezicima, svjedočanstava o obraćenjima. Mnoga su duhovna zvanja izrasla u Međugorju, ovdje im je početak. Gospodin je moćno zahvaćao u živote pojedinaca. Desetci tisuća molitvenih grupa po cijelom svijetu hrane se Međugorjem, međugorski su hodočasnici u svojim župama najaktivniji  svakom pogledu. Zauzeti i pomažu. Danas Međugorje prate milijuni putem društvenih mreža i digitalne tehnike.

 

Međugorje – nije djelo ljudi

Ako je Sabor prije šest desetljeća htio obnoviti Crkvu, vratiti je na izvore, učiniti kristolikom, Marija pokazuje put. Međugorje je uzor, primjer nove evangelizacije. To priznaju i u Vatikanu.

U međuvremenu se  bivša državna tvorevina raspala u krvi i ratu te nije više bilo zajedničkih institucija; mjesni biskup nije poduzimao ništa glede smjernica iz Zadarske izjave. Nakon dva desetljeća papa Benedikt XVI. ustanovio je Komisiju na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem. Komisija je svoj posao obavila i predala zaključke mjerodavnoj Kongregaciji i Svetomu Ocu.

Vatikan je priznao značenje Međugorja šaljući 2017. nadbiskupa u miru Mons. Henryka Hosera iz Varšava-Praga kao Apostolskog delegata potom kao Apostolskog vizitatora sa zadaćom usmjeravati pastoral u Međugorju. Tim činom skinut je „embargo“ s Međugorja u medijima, svećenici i biskupi mogu slobodno voditi hodočašća. Svima je ovdje spao kamen sa srca. Bili smo sretni da nakon četrdeset godina netko od mjerodavnih u Crkvi priznaje rad i trud onih koji su proveli ovdje godine i životu u vinogradu Gospodnjem.  

 

Međugorje – vjerničko osjetilo na djelu

Što zaključno reći? Ljudi a s njima i njihove službe dolaze i prolaze, Međugorje ostaje. Svi ćemo jednom sići s pozornice svijeta, ono će i nakon nas ostati i sjati. Možda u punijem i većem sjaju. Gospodin sam zna. Međugorje je nastalo bez ljudske volje, bez najave ili manipulacije. Dar Neba Zemlji. Tu se obistinjuje što je Sabor u svojoj Konstituciji o Crkvi rekao o suglasju i vjeri vjernoga puka. Doslovce: „Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu, i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju. On uvodi Crkvu u svu istinu, ujedinjuje je u zajednici i službi, poučava je i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima i uresuje je svojim plodovima.

Snagom evanđelja čini da se Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom. Jer Duh i Zaručnica kažu Gospodinu Isusu: »Dođi!«

Tako se cijela Crkva pojavljuje kao puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.

Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga, ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad »od biskupa sve do posljednjih vjernika laika« pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala.

Tim osjetilom vjere, koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji Narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu Božju riječ, nepokolebljivo pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u život“.

Upravo ovdje u Međugorju imamo to suglasje, taj nadnaravni osjećaj vjere koji prožima puk i utvrđuje u postojanoj vjeri: Marija je tu! Marija se ukazala! Hvala joj!

 

Dr. fra Tomislav Pervan

Međugorje, 1. lipnja 2021.

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!