PLJESAK ZA DJEČAKA KOJI JE IZGUBIO DJEDA U VRLETIMA VELEBITA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Vjerujem da je cijela nacija sinoć bila prikovana uz televizore i pratila naše izabranike u nogometnom nadmetanju. Može to biti nekome smiješno ili zazorno, ali vidimo kako nogomet ujedinjuje. Tko je mogao zamisliti da će biti na onom stadionu više Hrvata nego Nizozemaca?  Kao da smo bili na vlastitom terenu. Tko je mogao zamisliti da ćemo onako u jednoj ludoj završnici kad su živci tanki a noge klecaju pobijediti? Silan je Bog u svojim djelima, a vjerujem da ni izbornik nije uzalud danima pješačio iz Livna u Međugorje. Vjerujemo da mu je i pokojna mama pomogla s nebesa. Mogu se pojedinci rugati, ismijavati, ironizirati – to im je u krvi jer ne služe Dobru, ali Gospodin daje pobjedu u životu. – Kako divno bijaše slušati onu himnu Hrvatske iz ratnih dana, kad smo branili svoja ognjišta – MOJA DOMOVINA! I da stadion cijeli pjeva, i zahvaljuje jednom mladom čovjeku koji je kao dječak izgubio djeda u vrletima Velebita te postao zvijezda. Djeda – kojega je silno volio – ubili su dušmani na kućnom pragu. Zašto? Tko je za to odgovarao? – Opraštamo jer smo natopljeni Evanđeljem! Kod nas ne vrijedi –  tko se ne osveti, on se ne posveti. Mi praštamo i opraštamo.

Upravo nam današnja Služba čitanja donosi znakovitu sliku o kojoj treba razmisliti. PAD JERIHONA.  Došli Izraelci iz pustinje, nomadski narod, nevičan ratovanju, susreli se preko Jordana s utvrđenim gradom. I kako je Jerihon pao? Ne snagom oružja, nego molitvenim mimohodima. Sedam su dana sa Zavjetnim kovčegom obilazili zidine, i onda zatrubili u trublje. I zidovi su pali. Tko je i u snu očekivao da će pasti komunizam? Onako preko noći? Da će u jednom danu pasti Berlinski zid kao simbol razdvajanja i dvaju svjetova? Milijunski mimohodi sa svijećama u rukama, sa sloganom iz Biblije –  mačeve prekovati u plugove, koplja u srpove. I pao je taj komunistički Zmaj na čuđenje svega svijeta. Samo je žalosno da su oni koji su uživali povlastite u komunizmu i danas – barem njihovi potomci – na polugama moći i vlasti, i da su toliko Hrvata otjerali u pečalbu, trbuhom za kruhom, pored ovako divne – lijepe zemlje. Ali kad čovjek vidi ono oduševljenje i zanos, onda postoji lijek i balzam i za ovaj ispaćeni narod, postoji melem koji liječi – a to je vjera u Gospodina. Pa neki dan smo se sjećali kako je papa Ivan slao pismo knezu Branimiru sedamdesetih godina devetoga stoljeća – u kome priznaje hrvatsku državnost. A dobiti onodobno pismo od Pape značilo je biti priznat. Ničiji vazal, ni Bizanta ni Karla Velikoga ni njegovih potomaka. Bili smo i ostali ono slavno Predziđe kršćanstva, do dana današnjega. Imamo se čime ponositi. Ali i prvenstveno zahvaljivati! – Ufamo se da će pasti i današnji nevidljivi Jerihonski zidovi i da ćemo moći biti svoji na svome. Hvala Gospodinu i njegovoj Majci na svemu. Odakle nama ta milost da možemo biti mjesto kamo se svakodnevno sliježu tisuće, odakle nama ta milost da smo među najboljima u Europi, već godinama? Božji je to dar!