DUHOVNA MISAO

RASPETI – H. DŽUBRAN

Zabilježeno na Veliki petak

Danas kao i svake godine na ovaj dan sa strahom biva čovjek istrgnut iz svoga dubokog sna. Stoji pred pričinom vremena i očiju punih suza gleda prema Golgoti da dadne svjedočanstvo za Isusa iz Nazareta, pribijena na križ… Ali kad mine dan i spusti se večer, ljudi se vraćaju da kleknu pred svoje kumire koje su podignuli na svakom brežuljku, svakoj uzvisini, svakom polju, svakoj tržnici.

Na današnji dan polijeću kršćanske duše na krilima sjećanja prema Jeruzalemu. Stajat će ondje u grupicama, udarat se u prsa, zuriti, piljiti u Njega, okrunjena trnovom krunom, ispruženih ruku prema nebesima kako gleda kroz zastor smrti u dubine života…

Ali kad padne zastor noći nad pozornicom dana i kad se okonča kratka drama, kršćani će se vratiti natrag u skupinama, spustiti se u sjeni zaborava između plahti neznanja i lijenosti.

Ovoga, jednoga dana u godini, ostavljaju filozofi svoje tamne špilje, mislioci svoje hladne ćelije, pjesnici sjenicu svojih snova. Svi stoje u nijemom poštovanju na tihom brijegu i osluškuju glas mlada čovjeka koji govori o svojim ubojicama: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.”

Ali kad se utrnu u mračnoj tišini glasovi svjetla, povratit će se filozofi, mislioci i pjesnici u svoje uske usjekline i zastrt će svoje duše bezvrijednim listovima pergamene.

Žene, inače do kraja zaokupljene ljepotama života, podignut će se ovoga dana sa svojih divana, da promatraju Ženu prepunu jada i boli, koja stoji pod križem, poput nježne grančice pred bijesom oluje. I dok joj se budu približavale, do njihovih će ušiju prodirati duboko jecanje i bolna tuga.

Mladi ljudi i žene, u utrci sa strujom suvremene civilizacije, danas će se na trenutak zaustaviti i baciti pogled unatrag da bi vidjeli mladu Magdalenu, koja svojim suzama otire krvave mrlje s nogu mladog čovjeka, obješena između neba i zemlje. I kad se njihove oči nasite tog prizora, okrenut će se i doskora ponovno pucati od smijeha.

Na ovaj dan u godini budi se čovječanstvo zajedno s proljećem i u plaču stoji uz patnika iz Nazareta. Zatim ponovno zatvara svoje oči prepuštajući se dubokoj pospanosti. Međutim, proljeće ostaje budno, sa smiješkom nastavlja svoj hod dok ne prijeđe u ljeto, obučeno u mirisnu, zlatnu odjeću. A čovječanstvo ostaje u tuzi i plaču te nalazi svoju ugodu oplakujući uspomene i minule heroje… Kad bi čovječanstvo imalo više razumijevanja, klicalo bi zbog svog spasenja. Ali čovječanstvo je poput djeteta prepuna ushita pored ranjene životinje. Čovječanstvo ustrajava u smijehu pred nadolazećom bujicom koja odnosi suhe grane stabla u zaborav, a sa sobom trga i odnosi sve stvari koje nisu pričvršćene.

Čovječanstvo promatra Isusa iz Nazareta kao jednoga među siromasima koji je poput tolikih siromaha iskusio bijedu i poniženje. Stoljećima je čovječanstvo štovalo slabost u osobi Otkupitelja.

Čovjek iz Nazareta nije bio slab. Bijaše on snažan, to je još i danas. Samo se ljudi sustežu priznati istinsko značenje njegove snage.

Isus nikad nije živio u strahu, niti je umro pateći ili u jadikovkama… Živio je poput vođe, raspet je poput križara, umro je junački te je tako ugonio strah u svoje ubojice i mučitelje.

Isus ne bijaše ptica slomljenih krila. Izdržao je oluju koja lomi sva slabašna krila. Nije se bojao ni svojih progonitelja a ni svojih neprijatelja. Nije patio od svojih ubojica. Bijaše slobodan, smion, odvažan, hrabar. Prkosio je svim despotima i tlačiteljima. Vidio je kužne i zarazne čireve, odrezivao i vidao ih… Ušutkivao je zlo, razarao krivotvorine, gušio izdaju.

Isus nije izronio isred srca svjetla da bi razorio nastambe te na njihovim ruševinama podignuo samostane i opatije. Nije nagovarao jake da postanu monasi ili svećenici. Došao je poslati na zemlju novoga Duha s takvom snagom sposobnom uzdrmati u temeljima sva carstva i kraljevstva podignuta na kostima i lubanjama ljudi… Došao je srušiti velebne palače podignute na grobovima slabih i nemoćnih. Došao je srušiti sve idole koji su podigli svoje hramove na štetu siromaha i prezrenih. Isus nije poslan poučavati ljude kako sagraditi velebne crkve i svetišta posred hladnih, bijednih kolibica, potleušica, šupa… Došao je stvoriti od ljudskih srdaca hramove, od njihovih duša oltare, od njihovih duhova svećenike.

To bijaše poslanje Isusa iz Nazareta, to su nauke zbog kojih je bio raspet. Kad bi čovječanstvo bilo dovoljno mudro, i danas bi tu stajalo te iz petnih žila pjevalo pobjednički poj i slavodobitnički himan.

 

******

 

O raspeti Isuse, patniče s Golgote koji s križa promatraš žalosni mimohod vremena i ljudi, koji čuješ vapaj potlačenog čovječanstva i razumiješ snove vječnosti…

Na križu si slavniji i dostojanstveniji od tisuća kraljeva na tisuću prijestolja u tisućama kraljevstava…

U svojoj si smrtnoj borbi moćniji od tisuća generala u tisućama ratova…

U svojoj si boli raspjevaniji od proljeća sa svim njegovim cvjetovima…

U svojoj si patnji hrabriji od nebeskih anđela u njihovim naricajima…

Od svojih si mučitelja postojaniji od brda, hridi i litice…

Tvoja je trnova kruna sjajnija i ljepša od bahramske krune…, a čavli koji probadaju tvoje ruke krasniji su od Jupitrova žezla.

Mrlje krvi na tvojim nogama sjajnije su od svega nakita božice Ištar.

Oprosti slabima koji te danas oplakuju, jer ne znaju da bi im bilo bolje oplakivati same sebe…

Oprosti im jer nisu svjesni da si ti smrću pobijedio smrt te podario mrtvima život…

Oprosti im jer ne znaju da ih tvoja snaga neprestano očekuje…

Oprosti im jer ne znaju da je svaki dan tvoj dan.

 

  1. Džubran (1883.-1938.), libanonski maronit-katolik, pjesnik, filozof, umjetnik

 

(vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Kahlil_Gibran )

Prijevod – fra Tomislav Pervan  

Ilustracije: Skulpture – ak. kipar Ilija Skočibušić

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!