POKUŠATI DRUKČIJE ŽIVJETI

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Robert Musil u svome romanu Čovjek bez osobina opisuje dva tipa pojedinaca. O jednima koji imaju smisao za realnost zatim drugima koji maštaju o neslućenim mogućnostima, koji ne misle samo na ono što ih okružuje i s čime žive, nego vide skrivene mogućnosti u stvarima, događajima, ljudima. Ustvrdili smo da su kršćani ljudi koji imaju u sebi pohranjene silne, goleme mogućnosti i zapretane energije. Oni su poput djece u kojima još uvijek ima mašte, koji sanjaju o boljem i drukčijem životu. Oni su poput ljudi koji opetovano ponavljaju: Moglo bi biti sasvim drukčije… Pogotovo nakon činjenice Isusova uskrsnća.  

Kršćani su ljudi koji vjeruju da se za čovječanstvo i svijet sve bitno dogodilo u životu, smrti, križu i uskrsnuću Isusa Krista, da se u Njemu dogodilo otkupljenje, da je u kršćane-vjernike položen u sakramentima nerazorivi novi početak, ma koliko bilo u svijetu smrti i nasilja, krivnje i grijeha. Oni su ljudi koji vjeruju da cjelina nije ovo što vidimo, da nismo izručeni na milost i nemilost protivnim silama koje nas okružuju. Sve bi moglo i moralo biti drukčije. Opipljiva realnost nije jedina vrijednost u životu niti jedino mjerilo našega djelovanja. Otkupljeni smo iz uskoće svoga mišljenja i djelovanja. Nismo više u tamnici postojećega.

U našem vjerovanju i predaji krštenje je povezano s vjerom kako smo otkupljeni od ‘istočnoga grijeha’. Pojam mnogima nerazumljiv, izazovan. ‘Istočni grijeh’ nije grijeh novorođenčeta. Ono nema nikakva osobnoga grijeha ni krivnje. Ali je okružje i svijet u koji se dijete rađa obilježen strukturama krivnje i grijeha, odnosima u kojima vlada grijeh. I svakomu se novorođenčetu prti kao životna hipoteka ta nesretna baština i breme koje svi mi nosimo – htjeli mi to ili ne. Dijete će jednom odrasti, i ono će biti osoba koja griješi, koja na sebe tovari krivnju, koja daje svoj doprinos grijehu i krivnji u svijetu. To je naša ljudska sudbina, sila s kojom smo trajno suočeni.

Mi vjerujemo da se u krštenju briše istočni grijeh, da se od njega oslobađamo. To bi moglo značiti: U krštenju smo opremljeni, osnaženi svime što nam treba za život da bismo se suočili s krivnjom, grijehom i zlom u svijetu. Ono nas osposobljava da namjesto grijeha i krivnje unesemo nešto drugo, posve oprečno u svoj svijet, da tu božansku iskru i jezgru suprotstavimo silama koje nas okružuju. Ono nas osposobljava i daje sigurnost kako nismo izručeni na milost i nemilost svojoj nemoći, svojoj neumoljivoj zloći.

Mi smo ljudi mogućnosti jer smo kadri suprotstaviti grijehu dobrotu, krivnji praštanje, smrti život. Za kršćana ne vrijedi izričaj: Ne može se drukčije. Može se i mora drukčije, tijek se života i stvari može i mora izmijeniti, nabolje. Kao kršćanin, kao Kristov krštenik mogu uvijek drukčije jer sam drukčiji od svijeta. Kao kršćanin svatko je od nas grješnik, ali i svetac.

Naša je kršćanska zadaća učiniti vidljivim u svijetu otkupljenje koje se dogodilo u Isusu Kristu jer je u nas položio zalog – Duha Svetoga koji po nama treba učiniti vidljivim djelo otkupljenja ovdje i danas, dati mu stvarni oblik. Donekle se to dade iščitati primjerice iz filma švedskoga redatelja Kaya Pollaka Kako na nebu, koji je prije pet-šest godina mjesecima bio svjetska uspješnica. O čemu je riječ?

Čuveni švedski dirigent nakon srčanoga udara povlači se s međunarodne pozornice u svoje rodno selo, negdje u snijegom zavijenu sjevernu Švedsku. U prozaično provincijsko mjestance. Razlog pretrpljena infarkta bijaše nezadovoljstvo glazbom te glazbenim svijetom kakva je iskusio kao znani dirigent. Glazba se prema njegovu poimanju svela na čistu komercijalu, zanimanje, a glazbenici se prepustili osrednjosti, nezainteresirani za ono što rade. A on, Danijel, još od djetinjstva bijaše u potrazi za istinskom glazbom koja se krije u svakome čovjeku, u svakome tonu, za glazbom primjerenoj svakomu čovjeku, glazbom koja je uvijek krajnje osobna.

Rodno je mjesto napustio sa svojom majkom još kao dijete jer su ga brutalno pretukli vršnjaci zato što se još kao dječak posvetio violini i divno je svirao. Vraća se u svoj zavičaj, smješta se u staru školu. U mjestu postoji crkveni zbor u bijednu stanju. Kako je mjesto zborovođe ispražnjeno, na nagovor samoga pastora te unatoč nutarnjim otporima, spreman je preuzeti ‘raštimani’ zbor. Uslijedilo je nešto neočekivano. Danijel postaje gotovo otkupiteljski lik načinom na koji postupa s ljudima, kako s njima ophodi, kako svakomu od njih pomaže da pronađe put do sebe, da iz sebe izvuče sve ono najbolje, najkvalitetnije.

Biti sposoban ustati, uskrsnuti iz onoga što nas koči u životu

Svi ti ljudi u malome provincijskom mjestu imaju svoje kosture u ormaru. Svatko ima svojih potisnutih problema, ‘neprokuhanih’ i neraščišćenih odnosa u vlastitom životu, obitelji, braku. Jednu ženu ljubomorni muž danomice premlaćuje. Drugi je zbog svoje pretilosti trajno ismijavan. Neka mlada žena u potrazi za ljubavlju mijenja poznanstva kao haljine. I župnikova žena pati zbog pastorove ukočenosti. On posvuda vidi samo grijeh. Neki starac priznaje nekoj ženi da je voli još od školskih dana, iz djetinjstva, a to joj nikada nije mogao reći. I tako redom.

Svi ti potisnuti problemi vremenom izlaze na vidjelo, u malome selu, u kome se svi poznaju. I što više ti ljudi spretnom rukom vrsnoga glazbenika spoznaju sami sebe, svoje patnje i svoje potrebe, tim lakše prepoznaju i spoznaju put do sebe te prihvaćajući sebe prihvaćaju i sve oko sebe. Oni naprosto ustaju, uskrisavaju na novi život, iz svojih potisnutosti i zarobljenosti. Promatraju sebe i sve druge novim očima, jedni su drugima doslovce obogaćenje.

A Danijel, zborovođa, dirigent? Za jedne je utjelovljenje ‘otkupitelja’, a za one druge – ukočene i uvrnute, napose za frustrirane muževe – neprijatelj, jer u potrazi za istinskom glazbom iznosi na vidjelo životnu istinu članova svoga zbora. On pojedince osposobljava da ustanu, da se izdignu iz onoga što ih tlači, od čega pate, što ih u životu koči i priječi da budu istinski ljudi. Uzročnici tuđih nevolja i patnje žele ga brutalnom silom ili pak na suptilan način ukloniti s puta. – Da, u pitanju je glazba primjerena svakome pojedinom čovjeku. Dirigent – za jedne otkupitelj, za druge remetitelj mira, neprijatelj. U scenariju samoga filma daju se nazrijeti i neke crte Isusova bića, način Isusova ponašanja.

Dirigent se trudi oko svakoga pojedinca. Svatko mu je bitan. Svaki pojedinac. Upravo kao i Isusu. Isusu je vrijedan pozornosti svatko, i ona nesretna žena koja je zgrčena, i udovica iz Naina, i onaj slijepac pored puta koga pita: Što želiš da ti učinim?” (Mk 10,51). Isusovi učenici otkrivaju u njegovim riječima “riječi vječnoga života” (Iv 6,68). Treći ga pak od samoga početka žele ukloniti s puta, na brutalan način, svim raspoloživim sredstvima. Dok on jedne vraća iz izolacije i osamljenosti u društvo, sam biva iz toga društva isključen.

A otkupljenje? U biti je to novi čin stvaranja. Ljudi se jednostavno osjećaju preporođeni, oni su novi, otkupljeni. U preporođenu seoskom zboru pjevaju zanosno, skladno, svi uglas. Ako je tko u Kristu – novi je stvor – staro je nestalo, novo je sve nastalo, poručuje Pavao zajednici u Korintu (2 Kor 5,17). Drugim riječima: Ne stenjemo više savijeni pod teretom grijeha i krivnje; naš život nije obilježen jedino promašajima, uzaludnostima, križevima pod kojima padamo. Ne padamo više pod vlastitim grijesima i promašajima, sve teško ostaje iza nas.

Pred Bogom vrijedi novo, dobro, lijepo, harmonično

Sve je dio našega života, svi tereti i grijesi. Kao vjernici moramo biti svjesni, u Kristu i po Kristu novo smo stvorenje. U svakome od nas svira Bog melodiju našega života, ili je barem želi otkriti. U svakome je od nas nazočna po Duhu ljubav Božja, ona je razlivena u našim srcima. U svakome je od nas novi svijet, otkupljeni – ovdje i sada, unatoč možda drukčijem iskustvu.

Otkupljeni ljudi. Bog gleda u svakome od nas novoga čovjeka stvorena i otkupljena u Isusu Kristu. Bog nas ne gleda ljudskim, nego svojim, Božjim očima. Ne bavi se on našim grijesima. Pred njim nema zadnju riječ naša krivnja, naši grijesi i promašaji, nego kajanje i raskajano, obraćeno srce. Ono što ostaje jest zamisao koju je Bog imao stvarajući nas, ili kao kad su se Adam i Eva prvi put susreli, diveći se ljepoti stvorenja. Bog pati zbog naše otuđenosti, pati promatrajući našu muku i nevolju, gledajući nas kako zaostajemo za svojim mogućnostima. Vrijedi otpretati u sebi zapretana novog čovjeka, skinuti premaze, prepustiti Bogu da zabruji melodija vječnosti iz svakoga od nas. Zamijetiti zvuk, suzvučje novoga čovjeka u čovjeku pored sebe – i to onda mijenja naš vid i sluh, naše predodžbene sposobnosti.

Zamijetit ćemo, mijenja se i moj bližnji, ako ga doživljavam, ako ga slušam i promatram kao otkupljena čovjeka – unatoč svemu što mi kod njega ide na živce, što mu možda trajno prigovaram. Zapazit ćemo da se mijena cijeli moj život, naučimo li promatrati sebe same,  unatoč tolikim kritikama glede vlastitih pogrješaka i slabosti te osobnih grijeha, kao otkupljene osobu, doživljavamo li sami sebe u novom svjetlu.

Zborovođa Danijel razgrće, kao snježne nanose, svu prljavštinu i smeće s osoba s kojima radi. Nije to ugodan ni lagan posao. Iziskuje to i od njega i od ljudi s kojima se bavi silnu energiju. Treba ukloniti stare naplavine, navade, prema kojima su ljudi svoj život uređivali, stanja s kojima su se suživjeli. Jedva se daju otvoriti a kamoli promijeniti svi pretinci i ladice, kategorije u koje smo posložili one pored sebe. Iziskuje veliku smionost da se čovjek zaputi u samoga sebe, ili kao što se u filmu događa, da dopusti da ga drugi ponesu, zanesu. Otpori su snažni. Ljudi misle da znaju za ono što imaju, ali ne znaju za ono što ih čeka, što nadolazi. I to onda zna ugoniti strah i blokirati.

I od nas se traži odvažnosti da ponovno slikamo slike svojih bližnjih koje smo povješali u muzeju svojih predodžaba, u koje svakodnevno gledamo. Treba iznova slikati ljude oko sebe, u novim izdanjima, s novim licima, u novim bojama. Ne samo u crnobijeloj tehnici. Treba nam više odvažnosti da i sebe osobno promatramo drugim očima, da od sebe tražimo i sebi vjerujemo, pa i ono što nismo smatrali mogućim. Vjerovati čak i u nemoguće u sebi, sa sobom i u drugima.

I na kraju – novi svijet u kome bruji pjesma novoga života

“Sredstvo” kojim ravnatelj Danijel uspijeva ljude ‘otkupiti’, nanovo stvoriti, preporoditi jest krajnje jednostavno i razvidno: On se jednostavno zanima za osobe s kojima radi, prema svakome ima naklonosti i ljubavi. Ljubav je sila koja mijenja svijet. On ljubi sve bez razlike. Neki ga stari prijatelj pita: Kako si otkrio glazbu upravo u tim ljudima? Glazbu za kojom si uvijek težio? Odgovor je kratak i jednostavan: Jer ih ljubim! Da, zato jer ih ljubim. Dok promatramo jedni druge pogledom ljubavi, te kad smo uvjereni da iza svega odbojna, negativna, što nas ‘živcira’, ranjava i iskrivljuje sliku bližnjega, možemo ‘od-kriti’ novoga čovjeka, otkupljena. Tako će i bližnji otkriti sami sebe kao osobe koje ljube i koje su ljubljene, koje ljube sebe i druge.

I na kraju još jedna crta koja se dade povezati s Isusom u spomenutom filmu. Danijel na kraju umire nimalo slavno, u kupaonici, od kljenuti srca. Ali dok umire njegov zbor pjeva na pozornici na nekom međunarodnom natječaju i svojim pjevanjem zapaljuje cijelu dvoranu koja uglas pjeva završni himan.

Od Isusove smrti i uskrsnuća cijelo stvorenje pjeva novu pjesmu, novo Aleluja. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U onima koji su ispunjeni njegovim Duhom odzvanja ta pjesma cijelim svijetom: “Ako je tko u Kristu, novi je stvor. Staro je nestalo, novo je, gle, sve nastalo” (2 Kor 5,17). Ta se činjenica ne da zanijekati, to je povijesni događaj, neopoziv, stvaran. Bog mu je sami jamac! Na kraju imamo svijet u kome će svi ljudi a s njima i cjelokupno stvorenje pjevati svoju pjesmu slobode i novoga života – kako na nebu – tako i na zemlji!