ZANIMLJIVO I POUČNO

HRVATSKI POKRET OTPORA: HRVATSKE DRŽAVOTVORNE ORGANIZACIJE I SKUPINE 1945. – 1966. (1)

Dr. sc. Wollfy Krašić, docent je na Odsjeku za demografiju i iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija. Rođen je 12.7.1988. godine u Rijeci. Osnovnu školu pohaďao je u Mrkoplju, a potom završio Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci. Godine 2007. upisao je preddiplomski dvopredmetni studij arheologije i povijesti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a 2010. godine diplomski studij moderne i suvremene povijesti, na kojem je diplomirao s temom „Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936. do 1944.“ .. Poslijediplomski studij moderne i suvremene povijesti započeo je 2012. godine na istome fakultetu, završivši ga u srpnju 2016. godine obranom doktorskog rada naslova „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ . Dopuštenjem autora donosit ćemo birane dijelove iz njegove knjige “Hrvatski pokret otpora: hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.) koju je 2018. izdao AGM – ZAGREB.

 

Tijekom 20. stoljeća hrvatski narod i hrvatske zemlje bili su posebno izloženi, u usporedbi s nekim drugim europskim narodima i zemljama, brojnim promjenama, posebice političkim, zatim ratnim zbivanjima, migracijskim kretanjima ili radikalnim ekonomskim i društvenim preobrazbama. Govoreći o ideološko-političkim okvirima, izmijenilo ih se čak četiri. Monarhijski sustav austrijskih Habsburgovaca zamijenila je monarhija srbijanskih Karađorđevića, a potom je nastao kratkotrajni fašistički režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Njega je, u kontekstu ratnih zbivanja u svijetu i Europi, naslijedio jugoslavenski komunistički sustav, a kraj 20. stoljeća dočekala je samostalna i demokratska Republika Hrvatska. Svaki od tih sustava ili razdoblja u kojima su postojali obilježile su pojedine ideologije. U međuraću je bila riječ o seljačkoj ideologiji braće Radić. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u odnosu prema austrougarskom izbornom sustavu ukinut je imovinski cenzus (pravo glasa i dalje nisu imale neke skupine, poput žena, vojnika, a dobna je granica bila 24 godine), čime su pravo glasa dobile široke mase stanovništva slabijega imovinskog stanja, a najvećim je dijelom bila riječ o seljacima. Djelovanjem Hrvatske seljačke stranke (HSS) u političkom životu hrvatskih zemalja i jugoslavenske državne zajednice sudjelovao je velik broj stanovnika, pa je bilo moguće dovršiti integraciju hrvatske nacije. Nadalje, nakon transformacije Kraljevine SHS u Jugoslaviju i parlamentarne monarhije u apsolutnu HSS je poprimio odlike nacionalnog pokreta, no počeo ih je gubiti krajem tridesetih godina. U nizu zemalja srednje i istočne Europe, od kojih su neke nastale raspadom Austro-Ugarske i Ruskog Carstva, slične stranke kojima su seljaci bili glavno izborno uporište također su igrale važne uloge u političkim životima tih država.

Razdoblje Drugoga svjetskog rata u hrvatskim zemljama vrlo je složeno, no dvije su ga ideologije posebno obilježile. Prva je bila hrvatska inačica fašizma, utjelovljena u Ustaškom pokretu i NDH, koja je bila pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tim se čimbenicima pod parolom „antifašizma“ i zahtjeva za „slobodom narodu“ suprotstavljao jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret (NOP), koji je predvodila i kontrolirala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Ustaški je pokret nastao kao radikalno nacionalistička hrvatska politička opcija. Izrasla je na uvjerenju dijela hrvatske političke elite, posebno nakon atentata na pripadnike HSS-a u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS i uvođenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića, kako je ostanak hrvatskog naroda u jugoslavenskoj zajednici za njega kontraproduktivan. Za stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države valjalo se koristiti svim sredstvima, uključujući i oružje. S obzirom na to da je postojao limitiran broj država koje su željele poduprijeti slabljenje i rušenje Jugoslavije, ustaše su prihvatile pomoć fašističke Italije. Zbog toga te pod dojmom razvoja političke situacije u drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća, odnosno činjenice da su Jugoslaviju 1941. godine Italija i Njemačka vojno porazile, prihvatili su niz fašističkih odlika te uredili NDH prema fašističkome i nacističkome modelu.

KPJ, kao sekcija tzv. Treće, odnosno Komunističke internacionale (Kominterna), a zapravo pod kontrolom sovjetske Komunističke partije, u međuraću je slijedio stav sovjetskog vodstva o Jugoslaviji. On je varirao od toga da je sljedeći val marksističke revolucije u Europi kao tipičnu versajsku kapitalističku tvorevinu mora razoriti, što će za posljedicu imati stvaranje samostalnih nacionalnih država, do onoga kako je ipak treba očuvati. KPJ je nakon napada sila Osovine na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) 1941. godine poveo ustanak protiv mnogih stranih sila koje su zaposjele dijelove jugoslavenskog teritorija te režima koje su ustoličili. Dakle, protiv „stranih okupatora“ i „domaćih izdajica“, kako su govorile njegove parole. Pošlo mu je za rukom staviti se na čelo širokog pokreta, kojemu su se pripadnici pojedinih naroda ili dijelova naroda pridruživali iz različitih motiva. Primjerice, srpsko stanovništvo u NDH zbog terora koje je nad njima provodio ustaški režim, hrvatsko stanovništvo u priobalju zbog terora koje su pak Talijani radili nad njim itd. Tu će svoju poziciju iskoristiti da od kraja rata krene s provođenjem komunističke revolucije i stvaranjem sustava po uzoru na Sovjetski Savez.

Ipak, između sovjetskoga i jugoslavenskog državno-partijskog vrha ubrzo je došlo do razilaženja. No u središtu nisu bila ideoloških pitanja, već niz samostalnih poteza Josipa Broza Tita, nedodirljivog čelnika KPJ i Jugoslavije, koji nisu odgovarali Staljinu. Izbačena iz sovjetskog bloka i pod njegovim pritiscima, Jugoslavija se okrenula Zapadu, koji je rado prihvatio i stao pomagati komunističkog heretika. Ostatak povijesti druge Jugoslavije obilježilo je na vanjskopolitičkom planu laviranje između Zapada i Istoka. Želja da se i ideološki objasni raskid s do tada „zvijezdom vodiljom“ – SSSR-om te „nepogrešivim učiteljem“ – Staljinom, na unutrašnjem je planu stvorilo jugoslavensku varijantu komunizma, popularno zvanog samoupravnim socijalizmom.

Premda je zamjetan dio hrvatskog naroda bio u opreci jugoslavenskome komunističkom režimu i priželjkivao njegovu propast te stvaranje samostalne hrvatske države, zagovaratelji ideje hrvatske državne samostalnosti nisu mogli organizirati široki aktivni otpor u zemlji. Zapravo, bili su svedeni na brojčano malene ilegalne organizacije i skupine u zemlji, a u emigraciji su djelovali u brojnim zemljama zapadnog svijeta, od Argentine do Kanade, od Švedske do Australije. Među njima su postojale brojne razlike, pogotovo kada je bila riječ o tome kako su gledali na različite pojave iz njihove nedavne prošlosti, ali su svi pred očima imali jednu viziju – samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Ta se ideja neprekidno održavala tijekom vrijeme, odnosno nailazila je na svoje zagovornike i u mlađim generacijama koje su stasale, koje su bile u dječjoj dobi ili još nisu ni postojale u međuraću ili tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao posljedica mnogih i složenih promjena tijekom pedesetih, šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. stoljeća, među nizom pripadnika hrvatske političke i kulturne inteligencije proširila se ideja o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, na čemu su trebali raditi ljudi iz sva tri osnovna politička polja – desnice, centra i ljevice. To je značilo zakapanje ratne sjekire između, barem dijela, onih koji su se nalazili na suprotnim i zaraćenim stranama u Drugome svjetskom ratu, a posebice mlađih generacija koje nisu imale to iskustvo. Ideja je, u nekim svojim varijantama, bila nazivana „hrvatskom pomirbom“ i upravo je na toj ideji, u za to povoljnim okolnostima u svijetu, Europi i Jugoslaviji, nastala samostalna Republika Hrvatska.

O ove četiri ideje, odnosno ideologije (ideologiji HSS-a, zatim Ustaškog pokreta, KPJ te ideji o hrvatskoj pomirbi) treba kazati i sljedeće – uspostava propagatora fašizma i komunizma bila je nametnuta – ustaškoga endehazijskog režima i komunističkog jugoslavenskoga. HSS je jednako tako potvrdu da je njegove ideje prihvatio najveći broj Hrvata u dvadesetim i tridesetim godinama među ostalim dobivao i premoćnim pobjedama na izborima u većinski hrvatskim krajevima. Isto tako prihvaćenost ideje stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države, među najvećim brojem Hrvata i ostalog stanovništva Hrvatske, bez obzira na to na kojoj su strani oni ili njihovi roditelji bili u Drugome svjetskom ratu, potvrđena je na demokratskom referendumu o samostalnosti Hrvatske te masovnim sudjelovanjem u Domovinskom ratu koji je uslijedio.

Prve tri ideje u raznim su opsezima bile predmet istraživanja hrvatske historiografije, no to nije i slučaj s posljednjom. S obzirom na relativno kratak odmak od trenutaka realizacije te ideje, istraživanje njezinih korijena i razvitka ne bi samo popunilo historiografsku rupu, nego bi imalo i korisne učinke u aktualnim društvenim raspravama. I to ne samo o događajima s kraja osamdesetih i ranih devedesetih godina nego i o brojnim pojavama iz razdoblja Drugoga svjetskog rata pa nadalje.

Ideja o hrvatskome miru ili pomirenju u javnosti se najčešće povezuje s Franjom Tuđmanom, ponajprije zato što je on svoju verziju i viziju te ideje, kao čelnik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i predsjednik Republike Hrvatske, dobio priliku provesti u djelo. Tuđman je bio partizanski oficir, koji je od druge polovice šezdesetih godina došao u sukob sa službenom politikom. Od početka sedamdesetih godina i njegova prvog suđenja postepeno se profilirao u jednog od vodećih hrvatskih disidenata. U kontekstu ove ideje pojavljuje se i Bruno Bušić, hrvatski novinar i pisac te neistomišljenik komunističkog režima s kojim je dolazio u sukobe i neslaganja. Stoga je nekoliko puta i suđen na zatvorske kazne, dok mu je jugoslavenska obavještajna služba konačno oduzela život kao političkom emigrantu u Francuskoj. Bušić je, među ostalim, napisao i studiju Hrvatski ustaše i komunisti, u kojoj je selektivnim promatranjem pojedinih činjenica iz međuraća i Drugoga svjetskog rata nastojao dokazati kako su i hrvatski nacionalisti i hrvatski komunisti imali slične, ako ne i iste ciljeve u prošlosti. To je trebala biti podloga za njihovu suradnju, nakon iskustava bratoubilačkog rata i komunističke Jugoslavije u kojoj je Hrvatska zanemarivana i izrabljivana, u stvaranju samostalne hrvatske države. Tu je posebno isticao suradnju zatočenih hrvatskih nacionalista i komunista u zatvorima Kraljevine Jugoslavije, koja se, međutim, svodila tek na zajedničko suprotstavljanje zatvorskim čuvarima i upravi. Važna točka bila mu je i izražena podrška KPJ, tzv. Velebitskom ustanku, zapravo neuspjelom prepadu skupine ustaša na žandarsku postaju u Brušanima u Lici. Radilo se o još jednom slijeđenju direktiva Kominterne, koja je u to doba u potpori raznim nacionalističkim pokretima vidjela jednu od silnica za rušenje nekomunističkih režima, što bi onda otvorilo put za pokretanje komunističke revolucije i stvaranje komunističkog sustava. Tako je Kominterna, primjerice, podupirala mnoge nacionalističke pokrete domicilnih naroda u europskim kolonijama.

(Sljedeći nastavak: Lik Vjekoslava Luburića zvanog Maks)

Knjigu možete naručiti na ovoj poveznici: https://www.agm.hr/hr/shop/hrvatski-pokret-otpora,164.html

Zanima nas Tvoje mišljenje!