ZANIMLJIVO I POUČNO

FRA JULIJAN RAMLJAK – MUČENIK ZA BOGA I HRVATSKU

Pripadnici klera osuđeni zbog navodnog djelovanja protiv režima u sklopu hrvatskih državotvornih ilegalnih organizacija i skupina

Dopuštenjem autora nastavljamo donositi birane dijelove iz njegove knjige “Hrvatski pokret otpora: hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.) koju je 2018. izdao AGM – ZAGREB.

Na području dalmatinskog zaleđa zabilježene su dvije skupine koje su pomagale križarima, no neki drugi izvori upućuju na to da su optužbe koje su se odnosile barem na neke osobe iz tih skupina bile lažne. Takve osobe ili skupine spadaju u treću kategoriju ilegalnih organizacija i skupina koje su djelovale neposredno nakon rata. To se ponajprije odnosi na franjevca Julijana Ramljaka, koji je označen kao začetnik skupine na području Drniša koja je pomagala križarima nabavom raznog materijala, a članovi su križarima služili i kao kuriri i vodiči. Svi su članovi skupine, njih šestorica, priznali optužbe, osim sedmoga – Ramljaka.[1] Ramljak je doživio propast komunizma i Jugoslavije te je u časopisu Politički zatvorenik u nastavcima objavljivao svoja sjećanja, među ostalim i na spomenute događaje. Vrlo opširnom argumentacijom dokazao je kako nije imao nikakve veze s križarima sugerirajući da je zbog svoje agilnosti u obavljanju svećeničke dužnosti smetao komunistima. Isto tako čini se da su i osobni motivi kod jednog djelatnika UDBA-e imali udjela u konstrukciji Ramljakove optužnice. Ramljak je, prema njegovu svjedočenju, za rata bio u kontaktu s nekim partizanima, koji su ga pozivali da se pridruži NOP-u, a jednom je prilikom intervenirao kod njemačke vojske da pusti zarobljenike koji su bili optuženi da su pomagali partizane. Nakon što je osuđen na osam godina prisilnog rada i pet godina gubitka građanskih prava narod u sudnici počeo je žestoko protestirati. Ramljak je napisao da je svima bilo jasno da su optužbe potpuno neutemeljene pa je milicija morala uvoditi red.[2] Jonjić je o tome napisao sljedeće: „Sav se njihov zločin svodio na pasivni otpor jugoslavenskome komunističkom režimu.“[3]

Sudbina nalik Ramljakovoj bila je ona gvardijana franjevačkog samostana Visovac Ćirila Vrcana i župnika u selu Rupe fra Frane Topića. Vrcan je bio optužen da je stvorio organizaciju od osam članova koja je pomagala križarima, među ostalim i prebacivanjem samostanskim lađama preko rijeke Krke. Topiću je pak na teret stavljano da je govorio kako stanje nije stabilno, da će se komunizam srušiti uz pomoć Britanaca i Amerikanaca te da će se Maček vratiti. Vrcan je dobio osam, a Topić dvanaest godina zatvora s prisilnim radom. U sudskoj je presudi rečeno kako su to kazne za djela nakon rata, ali i onih u vrijeme rata.[4] Ramljak je u tamnici susreo Vrcana i Topića pa je u svojim uspomenama zabilježio da je Topić bio osuđen i zbog navodnog pucanja strojnicom na partizane (to je očito bilo jedno od djela tijekom rata zbog kojih je osuđen). Ramljak je na to dodao kako Topić u ruci nije mogao držati ni čašu vode jer su mu ruke bile bolesne još od doba Austro-Ugarske.[5]

Pripadnici UDBA-e u travnju 1947. godine nasilno su ušli u franjevački samostan Gospe Lurdske u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu. Uhitili su sedam svećenika i jednu časnu sestru te troje civila. Optuženi su da su održavali vezu sa svećenikom Jozom Mikulićem, koji je dolazio iz Austrije po podatke kojima se koristio za protujugoslavensku propagandu. Mikulić im je navodno dao i bombu koju je trebalo postaviti u neku tvornicu, a upravo se tih dana dogodila eksplozija u šupi kraj tvornice Gaon. No jedan od optuženih svećenika, Josip Visković, mnogo kasnije je izjavio da Mikulić uopće nije dolazio u samostan, a kamoli donio bombu. Skupina je optužena i za održavanje veze s ustašama tijekom rata. Visković je rekao da se to dogodilo jer je njihov samostan bio jedan od najaktivnijih, na mise je dolazilo mnogo vjernika, a franjevci bi katkad održali i oštrije propovijedi uperene protiv vlasti. Isti je svećenik dodao kako su zastupali potrebu stvaranja samostalne hrvatske države, ali da nisu bili naklonjeni ustašama. On je za rata bio u skupini svećenika koja je došla u posjet poglavniku Paveliću, a na sudu se u vezi s tim pravdao kako je poštovao instituciju državnog poglavara. Komunisti su onda fotografiju s tog sastanka kasnije upotrijebili kao dokaz veze ustaša i franjevaca. Po dva franjevca i dva civila osuđeni su na smrt, a ostali na duge zatvorske kazne.[6] Ramljak je pružio dodatne informacije i za taj slučaj. Naime, služeći kaznu u Staroj Gradiški, imao je priliku razgovarati s Oskarom Piškulićijem, partizanskim borcem od 1941. godine. Piškulići je nakon rata bio šef UDBA-e za jedan dio Zagreba pa mu je kazao kako su ti fratri potpuno nevini optuženi za spomenutu eksploziju.[7]

[1] HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH, Unutrašnja problematika (šifra 0), Ilegalne neprijateljske organizacije (šifra 19), broj 16, „Ilegalna križarska organizacija, koja je djelovala u Drnišu u toku 1947. godine“, 2-3.

[2] Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), ožujak 1994., 12-14; Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), lipanj-srpanj 1994., 38-39; Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), listopad 1994., 46-47; Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), prosinac 1994., 39-41; Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), veljača 1995., 44-47.

[3] JONJIĆ, „Organizirani otpor jugoslavenskomu komunističkom režimu u Hrvatskoj 1945.-1953.“,137.

[4] HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH, Unutrašnja problematika (šifra 0), Ilegalne neprijateljske organizacije (šifra 19), broj 15, „Ilegalna križarska organizacija koja je djelovala u selu Rupe, kotar Šibenik tijekom 1947.“, 2-3.

[5] Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), prosinac 1994., 39.

[6] „Kako je grupa franjevaca optužena za špijunsku djelatnost i sabotažu“, Politički zatvorenik (Zagreb), travanj-svibanj 1991., 16-17.

[7] Julijan RAMLJAK, „Od Drniša od Stare Gradiške“, Politički zatvorenik (Zagreb), veljača 1995., 47.

Zanima nas Tvoje mišljenje!