ČUVAJMO KRŠĆANSKO IME I PREZIME

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA !  Sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Buđenje, otvaramo oči, ustajemo. Opremamo se za dnevni posao. Jesmo li ikada mislili na čin buđenja, na taj prijelaz između noći i dana, sna i jave. Ono je u grčkoj mitologiji san (Hypnos)  brat smrti (Thanatos). Oni su usko povezani, nitko od nas ne zna hoće li se kad uvečer legne na počinak probuditi sljedećega jutra. Gospodin je dao čovjeku san da u snu obnovi, regenerira svoje energije, sile, da zaboravi ono što je bilo teško u danu, da preko snova preradi svoju prošlost te da onda ustane s novom energijom u novi dan. – Ali doći će dan kad se više zacijelo ne ćemo probuditi, kad ćemo se probuditi u Vječnosti, kod Gospodina, kad ćemo stati pred njegovo lice. Uvečer u Povečerju predajemo dušu svoju i duh svoj Gospodinu, molimo hvalopoj Straca Šimuna iz Hrama, njegov Labuđi pjev kojim on – a i mi – zahvaljujemo za sve dobro minuloga dana. Stoga budimo svjesni i svjesno se budimo i posvetimo svoj život i dan Gospodinu.

Od nas se traži budnost. Budni budite i molite –  toliko puta govori Gospodin svojima. Napose kad mu je bilo “gusto” u Getsemaniju. Duh je voljan, ali tijelo lako klone. Tako i Pavao na toliko mjesta govori o budnosti, a Petar će reći kako Đavao kao ričući lav obilazi oko nas kako da nekoga proždre. – Svi smo čuli za Budu – on je skoro dva mjeseca proveo u samoći i tišini pod smokvom (kao onaj Natanael iz Novoga zavjeta) te je tu dobio prosvjetljenje. Probudio se, postao “budan” (to mu ime i kaže) i spoznao – sve je ništavilo i privid. Treba se sve odreći i krenuti putem negacije, nijekanja. Prijeći u ništavilo, biti bez osjećaja, potreba, požuda, strasti. – Bitna razlika između Isusa Krista i Bude upravo je u tome. Isus je afirmirao život, došao je da imamo život u punini, i ovdje i u vječnosti, da se divimo stvorenju, da za Gospodina živimo. Stoga je kršćanstvo i moglo stvoriti ovakvu kulturu i civilizaciju jer se dalo na onaj posao koji je povjerio Gospodin već Adamu u Edenu. Da obrađuje zemlju, da postupa s njom nježno, da je ne iskorištava, da ophodi s njom kao s janjetom, nemoćnim, da odgaja, sije, da radom svojih ruku oblikuje divno Božje stvorenje. U drugim religijama i civilizacijama nešto ovakvo nije moglo nastati. Budimo zahvalni za sve dobro koje baštinimo od svoga kršćanskoga imena i prezimena, svoje tisućljetne baštine. Treba biti na hrvatskoj obali i promatrati divne spomenike kršćanske kulture kojih ne ćete susresti primjerice nigdje u Americi. Njihova neovisnost i samobitnost traje dva i pol stoljeća, a naša više od 13 stoljeća. Bitna razlika!

Danas se Crkva sjeća velikoga švicarskoga svetca, zapravo tvorca Švicarske konfederacija (Confederatio Helvetica) sv. Brudera Klausa – Klaus-Nikolaus von Flüeli. Živio je u petnaestom stoljeću, bio ugledan seljak koji je imao veliko imanje. Kao dječak bio obdaren čudesnim viđenjima, oženio se s trideset godina, rodio pet sinova i pet kćeri, u pedesetoj godini – u suglasnost sa svojom suprugom, povukao se u kolibu u kojoj je živio samotnjački, pustinjački, punih dvadeset godina, do svoje smrti. Hranio se samo euharistijom. Nije uzimao jela. Bio posrednik u svađama i ratovima među helvećanskim plemenima (o kojima je pisao već rimski Julije Cezar). Svojim posredovanjem stvorio je prvu uniju kantona iz koga je danas nastala Švicarska. Šest stoljeća živi ona bez rata i stoga je pojam blagostanja, prosperiteta, napretka. Zahvaljujući ovomu jedinstvenom svetcu. Da je stoljeće nakon njega Luther slijedio njegov primjer, mogao je sačuvati Crkvi sjever Europe, ali je bio vođen vlastitim duhom i stoga je raskolio Crkvu, a potom i Henrik VIII. Vrijedi upoznati se donekle s ovim svetcom i slijediti primjer te moliti da i naši političari konačno spoznaju da je izvor mudrosti politike strah Gospodnji, strahopočitanje pred Gospodinom, komu nam je dati račun. Inače idemo u propast kolektivnu. A ovaj virus samo je znak da smo kao ljudi, i pojedinci i države, nemoćni. “Pomoć je moja u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju”. I pomoć naša…

Slušamo i danas iz Knjige Propovjednikove. Sve je ništavost, sve je prolazno, samo Bog ostaje. To je misao i svete Terezije Avilske, učiteljice Crkve. A Isus svoje pita tko je on. Stoji on i danas ispred nas i pita svakoga od nas – tko smo i što smo mi pred njim i tko je on za nas! Nakon Petrova priznanja slijedi navještaj muke i smrti. Dakle, to je put otkupljenja. A danas je petak – spomen na Gospodinovu muku, križ i smrt, pa imamo povoda posvijestiti sebi sve što je Gospodin za nas učinio. Iz ljubavi.