UZOR POLITIČARIMA: KRŠĆANIN I MISTIK (4)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Mistika – etika – politika

Na Božić 1955. opisuje u svom Dnevniku jedno mistično iskustvo. Bilježi: “‘Mistično iskustvo’. U svako doba: ovdje i sada – u slobodi koja je odmak, u šutnji što dolazi iz tišine. Pa ipak – ta je sloboda, sloboda među aktivnima, a tišina, tišina među ljudima. Misterij je trajna zbilja kod onoga tko je u srcu svijeta slobodan od sebe samoga: Stvarnost u mirnoj zrelosti pod dostatnom pozornošću pristanka. Put posvećivanja u našem vremenu nužno vodi kroz djelovanje.” Tu nam biva jasno da je za Daga H. mistika u uskom surječju s etikom te smijemo govoriti i o mističnoj etici. Mistika i politika. Posvećenost kao stanje pripadnosti Bogu. Tu je mističnu etiku otkrio Dag već kod srednjovjekovnih mistika, a uspijevalo mu je pretočiti je i u svoje vrijeme, u ovo naše doba.

Na Badnji dan 1956., u vrijeme krize oko Sueza, unosi navod iz njemačkoga izdanja Meistera Eckharta (Traktati i propovijedi). To je izdanje nakon njegove smrti nađeno na njegovu radnom stolu, a bilješka se odnosi na Mariju i Martu. Prema Eckhartu Marta je već bila Marija, a Marija tek mora postati Martom, tj. treba pretočiti u djelovanje i život svagdanje mistično iskustvo. Dag se do kraja smatra Božjim oruđem. Bog je činitelj. Istoga dana unosi: “Nije to izveo tvoj osobni angažman, nego jedino Bog – ali raduj se što Bog u svome djelu treba tvoju zauzetost.”

Namjesto izričaja o “Božjem rađanju u duši” (Eckhart) rabi Dag izričaj “Božje sjedinjenje s dušom” (Ivan od Križa). Prvoga dana svoga drugoga mandata kao Glavni tajnik UN-a (10. travnja 1958.) opisuje on svoju vjeru kao “Božje sjedinjenje s dušom” u zgusnutu sažetku. Božje sjedinjenje doživljava se kao biti-jedno-s-Bogom. Bog je u nama, a on se doživljava i u svemu s čime se susrećemo. U kontemplativnoj molitvi, u poniranju dolazi u dubini do susreta s posve Drugim, s božanskom zbiljnošću. To ima za posljedicu posluh i odgovornost. Našim djelovanjem u toj vjeri ravna onkraj naše svijesti snaga, dok mi imamo udjela u trajnom činu stvaranja.

“U vjeri koja je ‘sjedinjenje Boga s dušom’ ti si jedno s Bogom,

a Bog je posve u tebi, – upravo kao što je on posve za tebe i u svemu s čime se susrećeš.

U toj vjeri ti kroz molitvu silaziš u samoga sebe da bi se susreo s drugima,

u posluhu i svjetlu sjedinjenja;

pred Bogom stoje za tebe, upravo kao i ti, osamljeni;

naše je djelovanje trajni stvarateljski čin – svjesno, jer ti snosiš ljudsku odgovornost

istodobno vođen snagom onkraj svijesti, snagom što je stvorila čovjeka.

Ti si slobodan od stvari, ali se s njima susrećeš u doživljaju

što posjeduje osloboditeljsku čistoću i razotkrivajuću oštrinu objave.

U vjeri što je ‘sjedinjenje Boga s dušom’ sve ima svoj smisao.

Živjeti tako, koristiti tako ono što je stavljeno u tvoje ruke…”

I odmah nastavlja, kako bi pojasnio samoga sebe, da je evolucija dosegnula u čovjeku točku u kojoj se susreće ona zbiljnost što obuhvaća sve, naime, sami Bog. Iskusiti se to dade u susretu s drugima, u dubini najintimnije intime kao dobrota. Tu je uočljiv utjecaj židovskoga filozofa Martina Bubera, njegova personalizma, jer je Dag kušao prevesti na švedski njegovo glavno djelo „Ich und Du“, („Ja i Ti“). Potom nastavlja: “Tek je u čovjeku stvarateljski razvoj dosegnuo onu točku gdje se zbiljnost susreće sama sa sobom u sudu i izboru. Izvan čovjeka stvarnost nije ni dobra ni zla. Samo kad se spustiš u samoga sebe, doživjet ćeš u susretu s drugim dobrotu kao krajnju zbiljnost – ujedinjenu i živu, u njemu i po tebi.”

Mistika i mirotvorstvo

Takvo se iskustvo dade izraziti samo u natuknicama, a ono se istodobno često krivo shvaća i krivo tumači, napose sa strane onih kojima manjkaju takva iskustva. Iz tih ispovijedi vidljivo je s kakvim je nutarnjim predanjem i povezanošću s Bogom Dag živio te koje su obveze iz svega toga proizlazile za njega osobno te koju je snagu crpio iz toga. Prethodno je napisao: “Tko je ‘sjedinjenjem Boga s dušom’ osuđen biti sol zemlje – jao njemu prokocka li svoju sol.”

Takva etička mistika bila je plodno tlo za njegovu političku etiku, što se onda odražavalo na njegovo ophođenje sa suradnici(a)ma. Samomu sebi daje savjet i upozorenje: “Sami položaj kao takav nikada ti ne daje pravo nešto naređivati. Dužan si tako živjeti da drugi mogu prihvatiti tvoju zapovijed, a da istodobno ne budu poniženi.” Veoma je strogo ophodio sa svojim egom te njegovom težnjom za čašću, priznanjem i moći. Samoostvarenje ga vodi uvijek u samopredanje u službi drugima.

Uz Bibliju Dagova duhovna hrana bijahu ponajprije kršćanski mistici. Na svojim putovanjima uvijek je nosio sa sobom Novi zavjet, Psalme te Nasljeduj Krista Tome Kempenca. Njegova mu je majka darovala tu knjigu za (luteranske) potvrde – konfirmacije s osobnom posvetom. Kao bilješku u knjizi umetnuo je svoju službenu zakletvu koju je izrekao za preuzimanja službe Glavnoga tajnika UN-a, u kojoj se obvezuje slijediti samo Povelju Ujedinjenih naroda za mir i pravednost te nikakvu drugu svjetsku moć. Time se i izvanjski zorno očitovao i izrazio da u njemu tvore jedinstvo duhovni i svjetovno-politički život.

Na Silvestrovo 1953. izrekao je na radiju: „Naše djelo mira mora započeti unutar osobnoga svijeta svakoga pojedinoga od nas. Da bismo sagradili za čovjeka svijet bez straha, sami moramo biti bez straha. Da bismo sagradili svijet pravde, moramo sami biti pravedni. I kako se možemo boriti za slobodu, ako sami nismo slobodni u svojim dušama? Kako možemo tražiti od drugih da se žrtvuju, ako nismo sami spremi na žrtvu?… Samo u istinitu i iskrenu predanju zajedničkomu interesu možemo dosegnuti onu snagu i neovisnost, ono jedinstvo nakane, onu jednakost prosudbe koji su potrebni, želimo li se pokazati doraslima svojoj zadaći za budućnost, kao ljudi jednoga naraštaja komu je podarena mogućnost graditi u vremenu svijet mira“.

Već je god. 1953., doskora nakon preuzimanja nove odgovorne službe, rekao u jednome razgovoru za američku radijsku postaju: “U spisima velikih mistika pronašao sam tumač i naputak kako čovjek treba živjeti život aktivnoga društvenoga služenja u posvemašnjem suglasju sa samim sobom, kao član zajednice duha. Mistici su u ‘samoći duha’ te vlastitoj ‘nutarnjosti’ pronalazili snagu prihvatiti sve ono kad god bi se suočavali sa zahtjevima potrebitih ljudi. Ljubav – ta tako često zlorabljena i krivo shvaćena riječ – ništa im drugo nije značila nego pretakanje one snage kojom su bili ispunjeni živeći u istinskom posvemašnjem samozaboravu. Ta je ljubav imala svoj naravni izražaj u krajnje samorazumljivu i nepatvorenu ispunjavanju vlastitih obveza te nepodijeljenu prihvatu svega što im je život osobno namicao u osobnim mukama, patnjama, ali i usrećenju.”

Mistika i dijalog s drugim religijama

Hammarskjöld se zanimao i za nekršćanske mistične tradicije te od njih učio. Vodio je duge razgovore primjerice sa svojim nasljednikom u službi, budistom U Thantom. Zanimao se za budizam, hinduističku mistiku, islamski sufizam. Dobro je poznavao te smjerove mistike. U zapiscima pronaći ćemo i izričaj sufitskoga mistika Rumija: “Tko Boga ljubi, nema druge religije osim samoga Boga.” Pohađao je mnoga bogoslužja, tražio samoću i tišinu pred Bogom, u zajedništvu s drugima. Svoje je bilješke redovito unosio potkraj tjedna ili nakon velikih kršćanskih blagdana.

Zanimao se za istočno mudroslovlje te ga uspoređivao s kršćanskom mistikom, primjerice uspoređivao je Meister Eckharta s Tsi Sijem, Konfucijevim unukom te konstatira: “Krajnje iskustvo jest jedno jedino.” Dag je bio kao kršćanin svjestan: Jedina zbiljnost, Bog, nije vezana samo uz jednu religiju.

Duhovi 1961., nekoliko mjeseci prije svoje smrti, pronaći ćemo u njegovim zapiscima što bijaše motivacija njegova života: “Ne znam tko je – ili što – postavio pitanje. Ne znam ni kad je pitanje postavljeno. Ne znam odgovaram li. Međutim, jednom sam odgovorio s ‘da’ nekomu – ili nečemu. Od toga trenutka seže sigurnost da je egzistencija smislena te da stoga i moj život – u posluhu – ima smisao i cilj. Od toga trenutka sam znao što znači ‘ne okretati se natrag’, ‘i ne brinuti se za sljedeći dan’.” Potom slijede unosi koji sadržavaju stanovite formulacije iz kojih se dade nazrijeti slutnja njegove rane smrti. (Nastavlja se)