DUHOVNA MISAO

ISUSOVA I PILATOVA LOGIKA: SVI MI SMO VELIKI UPITNICI I UPITANICI

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Kroz 63 nedjelje i svetkovine tijekom crkvene godine Crkva nam nudi sliku i osobu Isusa Krista. U najrazličnijim izdanjima. Na ovu zadnju nedjelju u godini nudi nam trnjem okrunjenu glavu svog Učitelja i Gospodina. Glavu prepunu rana, modrica, trnja. Krist pred Pilatom. Posljednji razgovor koji Isus vodi s jednim čovjekom u zemaljskom obličju. I nije to slučajno da ga vodi s predstavnikom sile, moći ove zemlje. S predstavnikom okupacijske armije, zakletog neprijatelja njegova naroda.

Suočena su dva pola. Posvemašnja polarizacija mišljenja i djelovanja. Dva pola među kojima se odvija razgovor, u biti nespojiv, gdje nema nikakva razumijevanja. Jer polazišta su posve različna, dvije oprječne pozicije. Nije posrijedi rije3č o koještarijama koje prate naš život nego je riječ o svemu: biti ili ne biti, za svijet i čovjeka. I posljednji put se Isus pred predstavnikom rimske sile legitimira glede svog poslanja i svoje uloge u svijetu: “Zato sam ja i došao na ovaj svijet, da svjedočim za istinu”. Dati, pružiti svjedočanstvo o istini i za istinu koja se u njemu utjelovljuje.

Pilat, umorni ratnik, kome nije do velikih filozofskih umovanja, onako ležerno pita, s mjerom skepse: “A što je to istina?” Istina je konkretna – tako je rekao Lenjin. Nije ona blijedi papir, beskrvna tinta, apstraktna misao. Istina je dohvatljiva, ona je događaj. Ona je u Isusu konkretna osoba. Kad se istina događa, onda ona služi kao izazov, i čovjek joj se mora suprotstaviti, odnosno s njome se suočiti.

Pilat se uopće ne kuša s tom istinom suočiti. On je kao vlastodržac dovoljno samouvjeren u svoj stav, u ispravnost svoje i rimske politike i pravosuđa, ta nisu tek tako naprečac osvojili svijet, te stavlja pod upitnik Isusovu istinu. Koja bi to bila tvoja istina, Isuse? – kao da želi reći ovaj rimski namjesnik. Nije li ti jasno da si predan u moje ruke. Da od tebe već sutra ništa nema. Da je s tobom gotovo i da si doskora mrtvac. Mrtav pokopan – s time je i s tobom pokopana i tvoja tobožnja istina.

Sve se odvija po uhodanom scenariju. Car ostaje car, namjesnik namjesnikom. Ništa se ne mijenja. To je moja istina. I ta istina danas caruje u svijetu.

A što to čujem od tebe, Isuse? – kao da ga Pilat pita. Blaženima nazivlješ, kako čujem, siromahe. One praznih ruku. Zar ti nešto znače prazne ruke, sirotinjske? Želiš li to uvjeriti ljude da ne smatraju svoje blago vrijednošću, da ono što baštine ništa ne vrijedi i sl.? Ili da im ne vrijedi ono što zarade kroz svoj mukotrpni život? Smijurije. Kažu da više polažeš na biti nego na imati. I to da je tvoja istina. Pravo bih ti rekao: to su puste tlapnje i sanjarije. Otvori već jednom oči i pogledaj stvarnost oko sebe. Nema veće nesreće nego biti siromah. Imaš li nešto, nešto i vrijediš. Moć i novac – tko se može tomu oduprijeti? Moć i novac – s time se može sve kupiti i potkupiti, i to ti je, čovječe, jedino bogatstvo koje ostaje i koje nešto vrijedi. Sve su drugo mjehurići od sapunice, bezazlene djetinje igrarije. To je moja istina.

I veliš još kako treba više cijeniti srce nego vanjštinu. Čujem da ti je vrjednija onaj zadnji novčić udovice od bogatih novčarki i prinosa bogataša. To je tvoja istina. A ja ti velim: broji se samo ono što se može zbrajati. Sve su drugo bajke za uspavljivanje najmanjih. To je moja istina. K tome još nazivaš ožalošćene blaženima. One koji trpe s drugima, koji na svoje grbače tovare tuđe terete, uz već postojeće vlastite koje moraju ionako teškom mukom vući. Velim ti: život je prekratak, a da bi ga čovjek mogao provoditi u žalosti. Dosta više rada u korist vlastite štete. Svatko je najprije sebi najbliži. Dopušteno je sve što se čovjeku sviđa.

I veliš još da je blaženije davanje od primanja. Ja ti kažem: tko ne prigrabi ono što može, taj je obični luđak i slijepac. Ili možda vjeruješ kako stvarnost nastaje davanjem? To bi bilo nečuveno novo. To bi ti morao pokušati zavesti među ljude. Ali sad je prekasno, ne preostaje ti još mnogo vremena. Nazivaš blaženima i mirotvorce. One koji ne uzvraćaju udarac udarcem kako bi problem riješili. Čujem da si još jučer rekao jednome od svojih tobožnjih prijatelja  kako treba skloniti mač u korice, jer da tko mačem bije, od njega i gine. To je tvoja istina.

Obazri se oko sebe. Sve se prsi i koči od oružja. I kako vidiš, ono je vrlo djelatno. Kažem ti: ne uklanjati mač, nego ga povući prije protivnika, tako da te se on preplaši ni predusretne. Ti to učini s njime. Strpljenje je slabost, popustljivac je kukavica, i samo kukavelj se na druge obazire. To je moja istina. Čujem da si u nekoj slici govorio o neplodnoj smokvi koja tri godine ne donosi nikakva roda. Te kako si rekao da se ne siječe, nego da se oko nje ponovno okopa, nagnoji, obreže i sačeka na možebitni rod, što u tvom slučaju nikad nije sigurno. Ali, gdje su tvoji plodovi? Pokaži što si učinio? Posijeci, i u vatru s time. K tome još nazivaš blaženima milosrdne, one koji se smiluju poput Samaritanca o kome si govorio. Kažem ti, to su samo priče za malu djecu, uspavanke. Još veliš, radije podnijeti nepravdu, nego je nanositi.  Oko za oko, zub za zub, to naš tarifni sustav! Osveta se svih snažno doima, a k tome nasilje djeluje zastrašujuće. Milosrdnik je glupan, dobričina je slabić. To je moja istina.

Kažeš, treba praštati. Uvijek iznova. Sedam puta sedamdeset, što bi iznosilo 490 puta. Nemoguće izbrojiti, a nekmoli izdržati. I ne biti zlopamtilo, tako veliš. A ja ti velim: ne 490 puta, nego je previše i jedanput. Samo će tako ljudi spoznati tko si, kakva si junačina, te ćete izbjegavati i čuvat će te se.

Čujem kako si govorio da, ako se tvoj brat ogriješi o tebe, da odeš i porazgovoriš s njime. Moraš li ti to baš sve naglavačke izvrnuti? Ako se netko mora pokrenuti, onda barem onaj tko se ogriješio o tebe, a ne uvrijeđenik. Onomu bi to ionako odgovaralo. Taj ni onako ne bi razumio svijet oko sebe, nego bi situaciju samo za sebe iskoristio i postao još drskiji. Ne, dragoviću moj, ljude se ne mora prisiliti samo na njihovu sreću, nego i na njihov poraz. Što to ti tražiš od čovjeka?

Možda neke budale i pođu za tobom. A jesi li samo zbog tih došao na svijet? A drugi, milijuni drugih, slabića? Za sve mora biti nešto malo, svi su nam dragi. Mi smo realisti i orijentiramo se prema vitalnim interesima. U malome pokazujemo razumijevanje, u velikim stvarima ih znamo opržiti po prstima. To se duboko urezuje u pamet i pamćenje. Ne opterećujemo ljude slobodom ili savješću, nego nam ih oni stavljaju pred noge. K tome ih još dovodimo u stanje da nam za to plješću.

Ti bi, čujem, htio da ljudi ljube bez prisile, slobodna srca?  I da je to za tebe najveća stvar na svijetu. Reći ću ti nešto: Ljubav je najveća glasina i obmana na svijetu. To je moja istina. Mnogi su tu stajali i prošli tim mjestom na kojem stojiš, ali ne vidjeh još ‘ptičice’ poput tebe. I svega sam se naslušao i nagledao. Ali to što ti tvrdiš, nisam još ni od koga čuo: kako je slabost snažna, da čovjek upravo onoliko posjeduje koliko razda, te da se čovjek ne ostvaruje time što se uporno bavi sa sobom, nego time što se samozaboravlja. Još nisam vidio većeg protuslovlja od tebe. Ili je istina ono što ti kažeš – u tom sam slučaju ja samo jedna velika samozabluda – ili je istina ono što ja zborim: onda to znači tvoj kraj. A ja moram već jednom s tobom okončati. Upravo sada.

Pilat je u tome trenutku izrekao svoj sud i presudu. Ali nije izišao na kraj s Isusom Kristom. Kao ni mi, kao što neće izići na kraj cijeli svijet dokle ima svijeta. Jednako  ni mi u svome međuprostoru. Negdje u logici između Pilata i Isusa. Ne znamo na koju bismo se stranu priklonili. Srcem, pameću, životom. Navodno pripadamo Kristu, ali smo podložni kušnjama o kojima govori Pilat. S jedne strane, fascinirani Kristom, a s druge strane u jasnome odmaku od njega. On nas privlači kao nitko, a ujedno smo i zakočeni, jer nam nije moguće odlijepiti se od sebe.  Vječno u pitanju, poput Pilata, dok na kraju ne spoznamo da smo zapravo svi mi veliki upitnici i upitanici.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!