ŽIVJETI HERCEGOVINU KAO HRVAT – RUŠENJE HRVATSKE PREKO HERCEGOVAČKIH HRVATA

Dr. Fra Tomislav Pervan napisao je ovaj tekst u kolovozu 1996. Ističe: „Svako društvo koje progoni iz svoje sredine vjeru, nutarnjom nužnošću ide u propast i rasulo. Vidjeli smo to zorno na primjeru komunističkih zemalja i društava. Zato moramo odbaciti sve defetizme, ponašati se odgovorno pred ovim što slijedi, misliti povijesno, u protegama svoje mučne i mukotrpne prošlosti, iščekujući u okrilju svog naroda i vjerom u Providnost bolje sutra, jasno, samo na svojim prostorima i ognjištima.“

Čitajući ove misli danas nameće se pitanje: Što se promijenilo od tada? Svatko sebi može odgovoriti!

Pred sobom imamo ponovno kao u komunizmu dvostruka mjerila kojima svijet mjeri Hrvatsku i Hrvate, makar oni bili bosanski ili hercegovački. Quod licet Iovi, non licet…  Imamo kao u komunizmu ravnopravne i ravnopravnije. Čudna dihotomija, shizofrenija svijeta spram sudbine Hrvata na ovim prostorima. Kao da je nekome stalo da nas ovdje nestane te da se granica predziđa hrvatstva prema Istoku pomakne preko Save, Une, Dinare, Biokova i dalje na zapad, pa makar to bilo i do Ognjene Zemlje, kako su to željeli još od pokojne Monarhije te svih onih jugotvorevina do današnjih njihovih sljednika svi hrvatozatornici. To, očito, živi u svijesti svih onih koji su došli s Istoka na ove prostore te u svijesti kojih postoji Drang nach Westen, a u tome im smetamo mi, nepodobni latini, Hrvati na ovim prostorima. Njihova je logika jasna: Vi imate svoju Hrvatsku, pa eto vam je, makar bila i obliku kifle ili bumeranga, ogrizina jabuke, bez tijela i tkiva, u svome oglodanom i sasušenom kosturu.

Kako i na koji način danas živjeti i preživjeti kao hercegovački i bosanski Hrvat? Paradigmu nam za to mogu ponuditi duhovni pastiri ovog podneblja, franjevci. Kroz sva ona pusta stoljeća tame, potiranja, uništavanja svega katoličkog i hrvatskoga na ovim prostorima uspjeli su sačuvati onu bitnu crvenu nit katolištva i hrvatstva, proćujući sudbinu ovoga naroda i pouzdavajući u Providnost. Kroz stoljeća su postupali nenametljivo i nenasilno, poput onoga kineskog slikara koji je petnaest punih godina pokušavao naslikati pijetla i tek ga petnaestu godinu naslikao jednim jedinim potezom.

Ti su naši duhovni preteče cijeli svoj život i kroz cijelu proteklu svjesnu povijest Bosne i Hercegovine slikali jednu temu, ispisivali jednu knjigu, skladali jednu melodiju koja je neizbrisiva iz svijesti i povijesti ovoga bosanskohercegovačkog čovjeka i zemljovida, a to je: pripadnost zapadnome kulturnom ozračju, katolička i evanđeoska svijest u puku te pripadnost hrvatskom narodu. Djelo naših ujaka i fratara svjedoči o njima bjelodano, o njihovim nastojanjima i uspjesima, ali i povijesnim tragedijama i nikad nezacijeljenim ranama koje je ostavljao i zadavao ovdje interes Zapada i Istoka.

Danas, u vremenu kad su najpopularniji i najbolje plaćeni u Hrvatskoj i svijetu pamfleti protiv Hrvatske i Hrvata, kad se na tome mogu zaraditi bogati honorari, potrebno je dovoljno mudrosti i odvažnosti, sačuvati prisebnost i krenuti tiho i nenametljivo u ono najteže i najbolnije. Naime, ostati dostojanstven na sve napadaje, zdesna i slijeva, ne dati se isprovocirati ili izgubiti živce, svjesni svoje duhovne i moralne, svoje etičke nadmoći nad svima onima koji nam kroje ili nameću ovakva ili onakva rješenja, za tzv. povijesnim stolovima, nakon svih onih prijelomnih trenutaka kad su se dogovarali Istok i Zapad o sudbini nas i ovih prostora, nakon raznih tzv. mirovnih sporazuma u 17., 18., 19. i 20. stoljeću, nakon neuspjela otomanskog pohoda na Beč, Kandijskog rata, prošlostoljetnih prevrata, prekrajanja granica Europe, dodjele ovih prostora Monarhiji, zatim versajske i svake ine jugotvorevine itd.      Potrebno je sačuvati prisebnost i svoju svemirsku okomicu koju, primjerice, tjelotvori u sebi jedna baka Penavuša sa svojim pticama i nebeskim bojama. Ona, a i bezbrojne naše majke i bake, nose cijeli svemir i život u sebi, u tišini svoje duše, crnini svoje nošnje, kroz prebiranja krunice, zacjeljivanje neprebolnih i nikad zacijeljenih rana te uvijek novih ratova i oplakivanja poginulih i nestalih. Jer, ne zaboravimo, nema obitelji u Hercegovini, koja nije kroz ova minula tri ovostoljetna rata i teških režimskih čizama, najprije srpskih žandara i filanaca te potom raznih knojevaca, oznaša, udbaša i svih njihovih domaćih pripuza i doušnika, izgubila nekoga od najbližih na tolikim križnim putovima i povijesnim nedohodima.

Stoljećima prije ovog krvavoga rata na prostorima Hercegovine mogao se zvonko čuti samo jedan Mažuranićev refren u ušima hrvatske i katoličke raje: Harač, rajo, harač viče! – Harač, rajo, il’ još gore bit će! Ako su u poraću iza 1945. mnogi izbjegnuli na svome ognjištu zatornom metku ili kazamatu, njihove su u crno zavijene majke bile uvijek u strahu za svoje u političkoj emigraciji ili ekonomskoj migraciji, da ih ondje ne stigne tupa toljaga ili metak zakletih crnorukaša, apisovaca ili plaćenih udbaša. I dok govorim o prisebnosti i nebeskoj okomici našeg čovjeka prisjećam se jedne druge poučne legende.

Naručio kineski car čovjeka koji će mu dresirati pijetlove za borbu. Izabrao krotitelj i obučavatelj pijetlova jednoga. U susretu s protivnikom odmah se stao kostriješiti, mlatiti, lupati krilima po zemlji, kopati ispod sebe, a svoju crvenu krijestu podigao visoko, spreman skočiti na protivnika. Car mislio da mu upravo takav pijetao treba. Međutim, obučavatelj je rekao da nije spreman za borbu. Prošlo tri tjedna i ponovno pokus. Pijetao je ovaj put bio isto tako ratoboran, ali bitno manje. Car mislio da je upravo oran za borbu. Međutim, krotitelj je ponovno rekao NE.  Tek idući put, kad je došao pijetao u arenu za borbu, mirno pobirao zrnje po zemlji i ravnodušno promatrao protivnika, rekao je krotitelj da je pijetao spreman za borbu. Njega protivnik ne smeta sve dok ne napadne. Svjestan je svoje snage i ne ide prvi u borbu. Bude li napadnut, dobit će svoje, tako je rekao krotitelj caru. Dakle, potrebna je svijest i samosvijest vlastite duhovne pa ako hoćemo, i fizičke, snage i nadmoći.

Zato, makar to netko anatemizirao ili smatrao bogohulnim izrazom, ovaj prostor je ipak predziđe hrvatske državotvorne svijesti prema Istoku. Ovaj puk je na svojim leđima i kroz svoju dugu i patničku povijest, uz svoje duhovne vođe, dobro iskusio što znači biti porobljen, što znači kad žudnja za moću i vlašću pogazi i stavi izvan zakona sve etičke i moralne zasade i norme. Povijest i iskustvo na ovim prostorima pokazali su bjelodano kako politika gotovo nutarnjom nuždom kvari čovjekom značaj. Zato u ovim prijelomnim trenutcima treba upravo ta duhovna snaga, okomica prema Nebu, koja može jedina podariti nutarnju svijest i samosvijest duhovne moći i nadmoći nad skorojevićima.

Hercegovački Hrvati činili su i čine i danas samo jedno: branili su i brane svoje. Ovdje se, u Hrvatskoj ali i bijelom svijetu još i danas na račun hercegovačkih Hrvata ubire dolarski i devizni harač i danak, primaju se goleme novinarske tantijeme za što gore i naopake napise o Hercegovcima i Hercegovini. Tragedija Hrvata u BiH kuša se objesiti o vrat Hercegovcima i protumačiti tzv. hercegovačkim sindromom te se time hotimice i svjesno stvara duboki jaz između mekih i miroljubivih bosanskih Hrvata, iskonskih katolika, i hercegovačkih tvrdolinijaša i korumpiranih kriminalaca i švercera. Zato je veoma indikativno promatrati i čitati na koji se način danas stigmatiziraju u javnosti hercegovački Hrvati, a zapravo je konačni cilj rušenje Hrvatske kao države.

Upravo su hercegovački fratri dobro znali i bili svjesni kamo je smjeralo Kallayevo bošnjaštvo, bošnjačka nacija i bošnjački jezik, a i danas znamo tko to sve promiče istrijanstvo, dalmatinstvo, slavonstvo, bošnjaštvo, i danas znamo kamo i čemu smjeraju autonomaši i kripto-orjunaši. Znamo kako je u Vojvodini moglo biti Bunjevaca i šokaca, ali ne i Hrvata, isto tako i Ličana, Istrijana, Dalmatinaca, Slavonaca, Bošnjaka, Hercegovaca, svih, samo ne Hrvata. Do jučer je sav Zagreb bio protiv dalmoša, Split protiv vlaja, danas su se podignuli na Hercegovce (in tyrannos!), a nisu smjeli pisnuti protiv navale preobučenih četnika iz Like i s Korduna, s Kozare i Srbije koji su preplavili Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Rijeku, Pulu, Zagreb, Osijek, Sarajevo, a poglavito Banju Luku…

Ovo što se događa u hrvatskim medijima protiv hercegovačkih Hrvata ravno je medijskom genocidu, croatocidu i pogromu kakav se nije provodio ni u najgore antisemitsko vrijeme. Zapravo se napada jedan cijeli i bitni segment hrvatskoga nacionalnog bića. Taj protuhrvatski duh ostao je nazočan u svim razredima bivše JAZU, i taj se duh nikad nije brinuo o hercegovačkom čovjeku, seljaku i težaku. Nije tomu duhu bilo važno zašto su stotine tisuća hercegovačkih Hrvata bili prisiljeni iseliti, početkom ovog stoljeća u Ameriku, a potom u strahu za život u Australiju, Argentinu, Ameriku, Kanadu, zapadnu Europu. Danas se pak zbog šake kriminalaca, koje je u bitnome iznjedrio bivši komunistički nemoralni režim, optužuje cijela jedna zdrava duhovna i fizička grana hrvatskog naroda, jer osobno sam na vlastitoj obitelji iskusio kako su teško i mučno naši roditelji radili i gradili, mučili se i uzdizali potomstvo.

Kad sam kao četrnaestogodišnjak došao u sjemenište, prvo što je bilo, oduzeli su mi pravo na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu knjižicu, tako da sam svaki pohod liječniku i zubaru morao platiti iz džepa, a otac je do dvije godine dobio otkaz kao kopač u rudniku. Kao da bijaše u ono doba premija biti kopač u rudniku boksita, duboko pod zemljom! Ali, i to se moralo prihvatiti da bi se preživjelo u brojnoj hrvatskoj obitelji s desetero djece.

Svi ovi napadi na hercegovačke Hrvate napadi su na jednu bitnu odrednicu hrvatskog naroda. Hercegovački Hrvati i poduzetnici ne smetaju nikome u svojim novim domovinama, od Australije do Kanade. Ima ih vrlih, čestitih, poduzetnika i bogataša, sposobnih i marljivih, i tu su prihvaćeni i cijenjeni. Smetaju oni ovdje i ondje samo okorjelim jugonostalgičarima. Dandanas pak ovaj hercegovački seljak i težak otima kamenu i buri svaki komad obradiva tla, i zašto ga en masse demonizirati i anatemzirati?

Prije ovih izbora pitam se: Zašto desetci tisuća mojih hercegovačkih Hrvata i danas strepe, dok zarađuju svoj kruh na ovoj tvrdoj zemlji, neće li se možda sutra naći u situaciji Kurda, neće li možda već sutra morati ponovno bježati, ovdje iz Mostara, iz Hercegovine, prema zapadu, kao nekoć pred Turcima, srpskim žandarima i komunističkim zlosilnicima?

Kad se uzmu u razmatranje sve zakulisne igre od Versaillesa, Jalte, Lisabona, Washingtona, East Rivera, Daytona, možda nam se upravo to sprema, jer se odlučuje o nama bez nas! Odatle i strahovite frustracije u malih i mladih ljudi koji su izgubili sve, a uložili sve, do golog života, do zadnjeg novčića da bi kupili pušku za samoobranu od najezde s istoka. Da bi sačuvali svoju hrvatsku samobitnost i samostojnost, svoje ognjište i jezik.

Dok su drugi, poslovično povijesna oklijevala (cunctatori!) tvrdili kako ovo nije njihov rat, čekajući za stolom ishod i rezultate svjetskih dobro plaćenih političara i mahera, dotle je hercegovački Hrvat stao na obranu i svoga i njihova. Danas mu to pak niječu, štoviše ga anatemiziraju i do nepodnošljivosti mrze.

Dokazano je da je više od 60% poginulih i ranjenih u ovome domovinskom ratu prema prezimenima podrijetlom s hercegovačkog krša. To bi moralo nešto značiti u svijesti svakoga pojedinog svjesnoga hrvatskog čovjeka kome je do hrvatske države. To pak dobro znaju i okorjeli jugonostalgičari te se stoga svim silama obrušuju na hercegovačke Hrvate, imunizirajući i sterilizirajući bitnu žicu ili živac hrvatske državotvorne svijesti.

Moramo biti svjesni jednoga: Svako društvo koje progoni iz svoje sredine vjeru, nutarnjom nužnošću ide u propast i rasulo. Vidjeli smo to zorno na primjeru komunističkih zemalja i društava. Zato moramo odbaciti sve defetizme, ponašati se odgovorno pred ovim što slijedi, misliti povijesno, u protegama svoje mučne i mukotrpne prošlosti, iščekujući u okrilju svog naroda i vjerom u Providnost bolje sutra, jasno, samo na svojim prostorima i ognjištima. Živjeti iz temeljnih istina i vrijednosti koje nudi vjera i kršćanstvo kroz minula stoljeća. Jer, samo je ovo i ovdje naš dom i domovina, naš povijesni i vječni izvir i uvir. Jer netko se lijepo izrazio: U mjeri u kojoj netko istinu ljubi i prihvaća, u toj istoj mjeri spreman je on za nju trpjeti i mrijeti.

Kolovoz 1996.                                                      Dr. fr. Tomislav Pervan, franjevac