ZANIMLJIVO I POUČNO

IVANINO TRAJNO ZNAČENJE: NEVJEROJATAN ŽIVOT (6)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Jedinstvena pojava u povijesti Crkve, osoba koju je Crkva osudila za zločine protiv vjere i religije, ali ju je ta ista Crkva poslije proglasila sveticom cijele Katoličke Crkve.

Za njezina sudskog procesa postavljali su joj stotine pitanja, sofisticiranih, mnogi su je mogli odvesti u zabludu, bilo je svjesnih smicalica. Svaki novi dan, svako ispitivanje pomno je bilježeno i uvečer bi ga potpisala trojica bilježnika. Glavni istražitelji i tužitelj biskup Pierre Cauchon svjesno je falsificirao krucijalne točke da bi bio siguran kako će Ivana biti osuđena i smaknuta. Teški uvjeti tamnovanja, okovana u mračnoj kuli, uvijek je imala uz sebe petoricu vojnika-stražara koji su bili krajnje grubi. Da bi se zaštitila od njihovih nasrtaja, nosila je na sebi mušku odjeću koju nije skidala.

Ivana u svojim odgovorima pred sudištem inkvizicije nije očekivala sofisticirana pitanja od svojih istražitelja koji bijahu odreda školovani teolozi, profesori kanonskoga prava, upućeni u pravne „kvake“, teološke silogizme i klopke. Vjerovala je jednostavnom vjerom, povjeravala se Gospodinu, zavjetovala djevičanstvo, do samoga kraja vjerovala svojim glasovima i viđenjima sv. Mihovila Arkanđela, sv. Katarine i sv. Margarete. Bila je duboko svjesna da ovaj vidljivi svijet nije cjelokupnost zbilje, za nju je tvarni svijet prožet duhovnim, svjetovi nisu hermetički odvojeni, zemlja je prožeta Božjom zbiljom, pa je stoga vjerovala u nužnost i pobjedu pravde i ljubavi.

Danas možemo slobodno govoriti o krajnjoj sudobnosti Ivane Orleanske i za naše, dvadeset i prvo stoljeće. Iz njezine pojave možemo iščitati i njezino duboko značenje za naše vrijeme. Živimo u ozračju straha, terora, međunarodnoga nepovjerenja. Pojava i lik Ivane iz petnaestoga stoljeća ima trajnu, nadvremensku poruku i može nam u mnogočemu mnogo toga poručiti.

Ivana se borila i žrtvovala te je žrtvovana kako bi sačuvala identitet i posebnost, suverenost i samostalnost svoje domovine. Posvetila se do kraja jedinstvenoj i nenadomjestivoj duši svoje domovine. Domovina joj je uz vjeru svetinja. Vjerovala je kako nije pravedno ni pravično da njezina domovina postane dio engleskoga imperija i kraljevstva. Naime, kad se pojavila, više od polovice njezine domovine bila je pod vlašću Engleza i njihovih saveznika na kontinentu.

Strašila se pri pomisli da bi se njezina domovina, njezin integritet i identitet, žrtvovao u svrhu izgradnje i stvaranja tuđega imperija (Empire-State-Building! – ne onaj u New Yorku, nego engleski imperij u Londonu!). Ona se do kraja žrtvovala za integritet i opstojnost svoje domovine – Francuske. Nije bila ni svjesna da je njezina uloga (po)služila očuvanju nacije.

Iz njezina primjera možemo i mi danas zaključiti da je svaka nacija po sebi nepovrediva, da nitko nema pravo dominirati, izvana urušavati, uništavati, bilo koju naciju u svijetu. Pogotovo ne nasiljem ili osvajačkim ratovima. Pa ni onu malu, i najmanju! Ivana je zaštitni znak i znamen, „magna charta“ velike povelje – koja je u naše doba ratificirana deklaracijama, ugovorima i međunarodnim sporazumima – kako nijedna nacija nema pravo napasti, osvajati, uništavati, iskorištavati drugu naciju ili je uključiti u nekakav „melting pot“, u veledržavu, bez vlastitoga suvereniteta i identiteta. Njezina pojava jasni je simbol i poruka protiv svih koji žele voditi ekspanzionističku politiku protiv drugih naroda i država.

Ivana Orleanska – Jeanne d’Arc bljesnula je u francuskoj povijesti u presudnim trenutcima. Djelovala je nepune dvije godine, ostavila iza sebe neizbrisiv trag. Ostaje pitanje, ako ju je Bog pozvao na posebnu misiju, zašto je dopustio onakvu smrt? Ljudskom logikom neprotumačivo, ali u svjetlu pojave i sudbine Isusa Krista posve shvatljivo.

Za Jeanne d’Arc vrijedi drukčija logika, ne obična ljudska. Ona ja imala posebnu misiju, u sebi neobičnu, zagonetnu, pred kojom obični čovjek ustukne. Šesnaestogodišnja djevojka sa sela čuje glasove i slijedi ih, nutarnjim porivom, instinktom. Pomislili bismo da nakon krunidbe kralja u Reimsu njezina životna zvijezda pada. To je međutim prosudba naše ljudske logike i naših mjerila te standarda.

Zapravo, njezina zvijezda od toga trenutka počinje se kretati uzlaznom putanjom. Penje se do neslućenih, svetačkih visina. Logiku Ivanina života nije moguće shvatiti ne promatramo li nju u izravnom nasljedovanju Isusa Krista. Suobličila se u životu i smrti s Isusom Kristom. To je temelji akord njezina života. Isusova patnja i smrt cijena su i pretpostavka za otkupljenje i spas čovječanstva. Na tome zaslonu možemo promatrati i život te smrt svih svetaca, pa i Djevice Orleanske.

Oslobađanje domovine od tuđina bijaše početak njezine misije. Svojom bezuvjetnom ljubavlju prema Isusu Kristu, raspetomu i uskrslomu, preobrazila se ta „amazonka“, žena-ratnica u sveticu koja je u veoma kratkom vremenu naučila zanijekati samu sebe te se baciti do kraja u naručje svoga božanskoga Učitelja. U svojoj se duši za svoga tamnovanja u neljudskim uvjetima, podnoseći kušnje, ispitivanja i muke spremala za svoju mučeničku smrt od koje nam i danas prolaze tijelom trnci.

„Svijetla vojska mučenika“ počinje s mladim Stjepanom, đakonom, a nastavlja se kroz cijelu povijest do dana današnjega. Jeanne d’Arc, devetnaestogodišnjakinja, svrstala se u red mladih svjedoka-mučenika koji su prošli Isusovu školu te i danas ostaju primjerom mladom naraštaju, svojom čistoćom, nevinošću, ljubavlju prema Kristu, Crkvi, domovini.

Ivana je bila svjesna da onaj koga Isus uzme kao svoje sredstvo mora biti spreman žrtvovati sebe i svoj život. Ona je to učinila na primjeren način. Sve što je govorila i činila imalo je svoj temelj u njezinoj dubokoj povezanosti s najdubljim tajnama naše vjere. Kao dijete i djevojčica – to su potvrdili svi koji su je od djetinjstva poznavali – rado je molila, išla na misu, neizostavno se ispovijedala i pričešćivala. Bezuvjetno je slušala nutarnje glasove – „Kćeri Božja, kreni! – te je snagom svoje vjere i poniznosti izvela naizgled nemoguće stvari pa je i svoju mučeničku smrt svjesno prihvatila kao volju Božju.

Ivana – ni žena ni redovnica, ni dvorska dama a ni plemkinja, ni filozof ni državnik – Ivana predstavlja nešto krajnje svježe, nebeski dar i našem vremenu. U konačnici, kad se sve sažme i proanalizira, njezina bitka na sudištu ne bijaše protiv engleskih političara ni vojskovođa, nego protiv moćnika iz vlastite francuske Crkve koja je u jednom trenutku izdala interese svoje nacije u korist Engleza zarad vlastite karijere. Do kraja posvećena svojoj vjeri i poslanju na kraju se osjećala izdanom od zemaljske institucije Crkve.

Odbačena od svih za koje se borila, od kralja i dvora, od biskupa i svećenstva – izručena je strašnoj smrti kao i njezin Gospodin. Krivotvoreno sudište i strašna egzekucija. U svojoj osamljenosti, u svojoj agoniji najsličnija Gospodinu na križu. U njezinu životu i smrti osjeća se dašak vječnosti, blizina Boga, u njoj sagledavamo preobrazbenu snagu vjere, što je za nas suvremenike primjer i znak koji treba nasljedovati.

Jean Guitton, filozof i pisac, jedini laik pozvan od Pape biti sudionikom Drugoga vatikanskog sabora, napisao je studiju o Ivani Orleanskoj. Zabilježio je kako je oduvijek osjećao za sebe osobno da su Suđenje Ivani Orleanskoj, Nasljedovanje Krista Tome Kempenca te Povijest jedne duše od Male Terezije od Djeteta Isusa tri intimno povezana evanđelja koja imaju nešto krajnje specijalno poručiti svima koji su osjetljivi na njihovu i individualnu ali i zajedničku jeku i rezonanciju. Poruka je njezina uvijek sudobna. Pa i za naše vrijeme globalizacije, svjetske vlade i potiranja malih nacija. Pa tu možemo negdje smjestiti i mi svoju Hrvatsku i hrvatski identitet koji se potire s mnogih strana i od mnogih čimbenika, nutarnjih i vanjskih. (Svršetak)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!