DUHOVNA MISAO

FRANJO ASIŠKI – UTJELOVLJENJE MOLITVE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Listopad je Marijin mjesec, mjesec krunice, ali i istaknutih svetaca u katoličkoj Crkvi. Mjesec je to superlativima obasipana i nenadmašiva sv. Franje Asiškoga (1182. – 1226.), obiju Terezija, Male i Velike, Luke evanđelista, Ignacija Antiohijskoga (‘Bogonosca’), apostola Šimuna i Jude i dr. Kako je Međugorje od samih početaka u znaku molitve i poziva na molitvu, htjeli bismo se kratko osvrnuti na sv. Franju, utemeljitelja franjevačkoga pokreta i redova u Crkvi, čovjeka molitve na izrazit način. Za njega suvremenici vele kako je bio doslovce utjelovljenje molitve u osobi.

Marija nas poziva neprestano na molitvu. Gotovo do iznemoglosti. Kakva je naša molitva, molitveni stil? Naše su molitve redovito samo prošnje, imamo osjećaj da su neuslišane, neispunjene. Za to krivimo samoga Boga koji, navodno, ništa ne čini, a onda i sebe same, jadikujući kako nismo dovoljno molili. Pavao svojima poručuje da neprestano mole, a Isus je govorio da treba ustrajno moliti. Naučili su nas molitvenom stavu, usmjerenosti molitava. Najprije hvala, zahvala, hvalopoj, slavljenje, a tek onda molitva za osobne i svakodnevne potrebe i nakane. Gospodin je rekao kako treba tražiti najprije kraljevstvo Božje, a ostalo će se sve nadodati. Znamo biti pobožni, ali u svojoj pobožnosti i krajnje sebični! Mislimo u pravilu samo na sebe! Vode nas najpobožnije i najsvetije želje, a u konačnici zapravo tražimo da se ispuni naša volja, naše želje, a ne Božja volja i ono što Bog od nas traži. Tražimo kraljevstvo svoje, a ne Božje.

 

Jedinstvena pojava

Bog bi nerijetko u našim molitvama trebao biti izvršitelj i ispunjavatelj naših osobnih prohtjeva i ambicija. On bi trebao biti sluga, a mi gospodari naređujući mu ili ga poučavajući, što bi on imao i morao učiniti. To je profinjena zamka, napast u našim svakodnevnim molitvama i krunicama. Upravo danas postoji velika opasnost kada je dosta popularan karizmatski pokret i obnova te stalni govor o darovima Duha: Ljudi nerijetko traže darove, a ne Darovatelja. S pomoću darova žele postati gospodari situacije i stvari, u konačnici neovisni i o Bogu. Jednoj je svetici Isus poručio: Brini se ti za mene pa ću se i ja onda brinuti za tebe! Kako bismo izbjegnuli zamku sebičnjaštva u molitvi, Crkva nam stavlja svece kao uzore. Zato nam vrijedi baciti pogled na velikana molitve, sv. Franju.

Franjo je jedinstvena pojava na ozboru Katoličke crkve u srednjemu vijeku. Franjevački red prisjeća se ovih godina 800. obljetnice svoga utemeljenja i pokušava promišljanjem, molitvom i studijem stvoriti nešto kao pretemeljidbu, ponovno utemeljenje na Franjinim temeljima, idealima, nosivim stupovima i potpornjima.

Franjo je ljubavlju, krajnjim siromaštvom i prepuštanjem Božjemu vodstvu promijenio svijet u komu je živio, spasio Crkvu koja se urušavala, utjelovio je u svojoj osobi Krista do te mjere da je njemu bio i vanjskim izgledom – stigmama – ranama – suobličen. Prvi je stigmatizirani svetac u povijesti Kristove Crkve. Ništa drugo nije htio ni činiti, ni imati, ni djelovati – nego u krajnjoj izručenosti u Božje ruke i Providnost vršiti Božju volju, Raspetomu se suobličiti cijelim svojim bićem.

Franjo u cjelokupnome Božjem stvorenju vidi Božju abecedu, iščitava Božju divnu knjigu. Njemu je sve Božja riječ i poruka. Stvorenja, tvari i osobe su mu slova s pomoću kojih je moguće stalno sricati preslavna imena našega Gospodina Boga. Bog ne govori samo iz Svetoga pisma i navještaja Crkve, on zbori iz cjelokupnoga stvorenja. Sav je svemir velika poruka živoga Boga, otvorena knjiga. Kozmičko iskustvo stvorenja za Franju je mistično, posve usmjereno prema duhovnome simboličnom sadržaju vidljivoga stvorenja.

 

Bio je molitva

Kao što se u Mozarta svaka misao prelijeva u zvuk i glazbu, u Rembrandta svaki potez u sliku i crtež, tako se u Franje cijelo biće slijeva i prelijeva u molitvu i postaje molitvom. Franjin životopisac Toma Čelanski veli: “Franjo nije molio, on je jednostavno bio molitva.” Tu je molitvu naučio iz Pisma, ali i promatrajući stvorenja. Prokrstario je ondašnju Europu, zaputio se s križarima u Svetu Zemlju, divio se stvorenju i posvuda sricao abecedu Božjeg stvorenja. Sve se u konačnici stopilo u jedinstvenu “Pjesmu stvorova“, himan divnomu Božjem stvorenju, što ga je spjevao pod kraj svoga života, već naskroz obilježen bolestima i nesnosnim bolovima. Premda su mu nesnošljivi boli prožimali cijelo tijelo, svoje je patnje nazvao ne mukama nego sestrama. Franjin je život jedinstveni hvalospjev, sinteza molitve i hvalopoja. Ono što je postalo njegovim iskustvom života i patnje izučio je u dubokoj vjeri u ophođenju sa stvorenjem i spoznajom Boga u svim stvarima.

Franjo se pojavio kada je Crkva bila na vrhuncu svoje vanjske svjetovne moći. Zaparao je kao svijetla munja nebom Crkve i svijeta za vjerojatno namoćnijega pape u povijesti Crkve, Inocenta III. Sam mu je Raspeti progovorio s križa u crkvici sv. Damjana kako treba ići popraviti Crkvu koja se urušava. U prvo je vrijeme riječi shvatio doslovce, popravljao je ruševne crkve u asiškoj okolici, a onda je shvatio kako treba popraviti Kristovo djelo, ono što je sam Bog u svome promislu ustanovio, Crkvu sazdanu na apostolima i prorocima.

U ostvarenju Kristove i svoje zamisli i pothvatu nikoga nikada ne napada, ne kritizira, nikoga ne pribija na stup sramote. Imao je za to dostatno povoda i bezbroj prilika, kako su to činili mnogi njegovi suvremenici načinivši egzistencijalni otklon od Crkve. Nije Franjo bio naivčina koja nije vidjela opačine i propuste u društvu i Crkvi. Nije išao na trgove, nije žigosao bogatstvo i pohlepu crkvenih dostojanstvenika, nego svojim vlastitim životnim primjerom, te potom primjerom svoje braće koja su mu pristupila doskora i stvorila veličanstvenu zgradu franjevačkoga reda, vraća Crkvu sebi samoj, vraća je siromašnomu i poniznomu Gospodinu. To je mjera i mjerilo crkvenoga života: Siromašni, nemoćni, obespravljeni raspeti Isus Krist.

 

Poziv cijeloj Crkvi

Toga je siromašnoga i bolesnoga te odbačenoga Krista najprije prepoznao u gubavcu. Prema njegovu vlastitu svjedočanstvu s gađenjem je gledao gubavce, otpad ondanjega društva. Ali tu je naravnu odbojnost u sebi pobijedio kada je sišao s konja, poljubio gubavca i ogrnuo ga svojim plaštem. Najednom mu se ogavnost pretvorila u duševnu i tjelesnu slast jer je u gubavcu bio Krist! Zato odsele ne govori kako moramo čini ovo ili ono za bolesnike, gubavce, siromahe, nego se treba zaputiti među njih, postati jedan od njih. To je smisao Božjega silaska među ljude u Isusu Kristu, to je božanska kenoza, poniženje, silazak u dubine ljudske bijede. To je evanđeoska karijera prema dolje, duhovna i tjelesna. Čovjek ne živi od milostinje, nego od srca i ljubavi. Odvažuje se Franjo pozvati Crkvu na život prema Evanđelju te oživjeti Kristovu osobu u svome vremenu. Obnavlja Crkvu ne samo izvana nego poglavito iznutra, znajući da Crkva ima nepotrošivi nutarnji energetski izvor u samome euharistijskom Gospodinu.

Nutarnje utemeljenje svojih postupaka nazrijeva Franjo u Božjemu djelovanju u povijesti. Sam je Bog sišao u ljudsko siromaštvo i bijedu, u konkretnost i (s)tvarnost ljudskog života, Bog je postao stvor, a među nama ostao u tvarnim oblicima, u sakramentima, poglavito pak u euharistijskome kruhu. Stoga prema Franjinu poimanju sva njegova braća moraju brižno čuvati tu konkretnost ljubavi i nazočnost samoga Gospodina u svojoj Crkvi. Slijediti stope Krista malenoga i poniznoga za Franju znači uvijek slijediti i biti poslušan Majci Crkvi. Ne služi se spasenju ni obnovi Crkve velikim riječima i govorima, nego u osobnome životu. U vlastitome tijelu svatko mora biti suobličen Gospodinu Isusu. Ni Uskrsli nije od sebe odbacio rane razapinjanja i križa, nego ih zadržava i kao proslavljeni te se s njima legitimira pred svojima nakon uskrsnuća. Stoga nema uskrsnuća ni proslave bez patnje i križa. Isus se ničega ne lišava, ništa ne odbacuje, nego sve preobražava, svemu utiskuje novi biljeg proslave.

 

Suživljavanje s Kristom

Cijelu povijest Crkve, a u Franjinu životu i primjernu posebice, provlači se jasna crvena nit za način obnove Crkve. Crkva se ne obnavlja proglasima, pisanim dokumentima, deklaracijama, nego prihvatom Gospodina, siromašnoga i propetoga, Gospodina koji sa svakim čovjekom suosjeća. Silaskom prema dolje, u niža područja i slojeve. Nakon što je Franjo doživio da mu progovori s križa u San Damianu sami Raspeti kako treba zaputiti se i popraviti kuću – tj. Crkvu – koja se sva ruši, uzdrhtao je i ostao bez riječi. Toma Čelanski piše kako je u sebi osjetio ‘neizrecivu promjenu koju sam nije mogao objasniti. Od toga trenutka njegovo je srce prožimalo suosjećanje s Raspetim. Duša mu se rastapala otkako joj je Ljubljeni progovorio. Nešto kasnije se ljubav srca očitovala po ranama tijela’, naime, bio je stigmatiziran kojih osamnaest godina kasnije.

Franjin svakodnevni život nije bio ništa drugo nego suživljavanje s Kristom. On se dokraja zaljubio u Krista. Kristove su ga rane ranile najprije u srcu, a potom na La Verni i na tijelu pa je s punim pravom mogao reći s Pavlom kako ne živi više on, nego Krist živi u njemu. A znao je jecajući izgovarati kako Ljubav-Krist nije ljubljena.

Franjo je veliki učitelj i odgojitelj naše vjere, naše molitve, našega života. Cijelim se svojim bićem zaljubio u Krista i u Kristu se susreo s Božjim licem. Licem koje je Ljubav. Ranjen tom Ljubavi te ražaren serafskim žarom postao je zanosni trubadur Božje ljubavi, istinska ‘Božja luda’. Franjo je čovjek koji je živio Kristova blaženstva do kraja i njegov je život shvatljiv samo u zrcalu Gospodinovih riječi i obećanja. Posvuda je bio svjedokom mira i nositeljem mira u nemirnu svijetu. To je i danas prijeki lijek našemu vremenu. Franjo je sebe i svoje vrijeme, Crkvu svoga vremena i svoje suvremenike, sveo na pravu mjeru Evanđelja i Krista, raspetoga i siromašnoga. Prema Mariji je bio ispunjen najnježnijim sinovskim osjećajima. U svome glasilu donosimo zato i Franjin Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji.

 

10 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!