USMJERITI SVOJE KOMPASE!

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Kako je divno jutrom, na uranku, slušati iz obližnjih šumaraka i gajeva pjev ptica. Već su došle i selice. Svi se raduju proljeću, raduju se novome podmlatku. Svijaju gnijezda, raduju se novom životu. Raduju se svemu oko sebe, suncu koje će doskora izići. Koje čudo prirode. Upravo i psalmist veli kako “vrabac sebi log nalazi, a lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje. A ja – Gospodine Bože moj – čeznem za dvorima tvojim”, Tražim tvoje žrtvenike, oltare. Kakvo je samo čudo ta selidba ptica! Čim ujesen malo zastudi, traže toplije krajeve. Pitamo se, kako one koje se izlegu ovoga proljeća ovdje znaju u rujnu svoje odredište na jugu. Kako se ravnaju? Stručnjaci kažu – prema zvijezdama. Naime, imaju u svojim malim mozgovima ugrađene kompase i navigacijske sprave koje im određuju smjer – nepogrješivo. Tijekom tisuća i tisuća godina u njihovim malim mozgovima urezala su se nebeska zviježđa i zvijezde koje onda slijede, nepogrješivo. Kako divna slika za nas vjernike! Usmjeriti svoje kompase, svoje navigacijske naprave prema Gospodinu.

Zapravo to čine svi hodočasnici. Traže topliji kraj, traže mjesta gdje je duši ugodno, gdje se mogu odmoriti. Makar oni imali i u svojoj okolici i gradu velebne crkve, stolne katedrale, ipak idu hodočastiti -gdje je Majka Marija – gdje su svetci. Tu im je toplo, tu se osjećaju doma. Ona velebna kamena zdanja sagrađena su u vremenima dok bijaše vjere. Vjera i molitva, bogoslužja su oživljavala ono kamenje i kamena zdanja. Danas pak nestaje vjere u Europi. Nema bogoslužja, nema molitve. Možda ćemo naići na velike koncerte u katedralama, ali one nisu građene za koncertne dvorane, nego da se u njima Gospodin veliča. Stoga hodočasnici još uvijek hrle u Međugorje, i pored ovih ograničenja. Zašto?  Tu je Majka – tu se osjećaju doma, tu su u zagrljaju Neba. I tu mogu odložiti svoje probleme i grijehe, rasteretiti dušu, te obnovljeni ići natrag, doma.