ZANIMLJIVO I POUČNO

OČENAŠ – MOLITVA NAD MOLITVAMA

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Doslovce, usred Govora na gori imamo ovu Gospodnju molitvu (Oratio Dominica – jer ju je sam Gospodin naučio učenike moliti). Ne treba joj velika tumača, treba je samo su-moliti, su-meditirati, unijeti se u nju, proćućivati je.
Pjesmu je moguće tumačiti pjesmom, molitvu molitvom, himan himničkim zanosom. Onaj tko ovu molitvu skalpelskim ili egzegetskim nožem rasijeca ili secira, nanosi joj nepravdu. Ona je jedan veličanstveni blok unutar samoga Evanđelja. Čovjeka možemo shvatiti samo u odnosu prema Bogu i iz Boga, a taj Bog nije nepoznanica, nego je u Isusu objavio svoje lice. U njegovu djelovanju možemo spoznati i naučiti Božju volju, u njegovim mislima Božje misli, u njegovim molitvama način, kako moliti u svome životu.
Ako je za nas odnos s nekom osobom bitan, onda je također i odnos s Bogom bitan. Taj se odnos uspostavlja samo molitvom. Za nas je bitno govorenje s Bogom i slušanje Boga. Zato i govor o molitvi. I kako moliti.

Očenaš! Molitva nad molitvama. Velemolitva! Najčešća molitva koja se svakodnevno, u svakome trenutku, izgovara na cijelome svijetu. Makar je svojina cijeloga svijeta, makar je postala nešto kao zaštitni znak ispravne molitve, ipak ona nije molitva svijeta. Nju je Isus naučio najprije svoje učenike. Nosi zaštitni znak ili ‘autorsko pravo’, copyright samoga Isusa, Gospodina. To bi trebala biti molitva Isusovih učenika. Kod Mateja ćemo je naći u sredini Govora na gori, a u Lukinu Evanđelju jedan od učenika pita Isusa da ih nauči moliti, kao što je Ivan učio svoje učenike molitvi (Lk 11,1).
Očenaš je i po svome sadržaju molitva učenika. To najjasnije izražava četvrta molitva, molba za kruh. Učenici koji slijede Gospodina trebaju zaboraviti svoje želje, potrebe i životne planove, i htjeti samo ono što Bog hoće. Budi volja tvoja! – Zacijelo je ta molitva svakomu tko je moli i krajnje riskantna, opasna molitva.
Molitva Očenaša bijaše u ranoj Crkvi dragocjenost. Katekumenima, pripravnicima za krštenje, davala se tek na kraju katekumenata, neposredne priprave za krštenje, uoči samoga krštenja. Nazivalo se to traditio orationis, predaja, predavanje molitve. Nakon krštenja, u svečanom bogoslužju, novokrštenici su je smjeli prvi put moliti s cijelom vjerničkom zajednicom. Kao što bijaše s predavanjem Vjerovanja – Creda katekumenima, tako bijaše i s predajom Gospodnje molitve – Očenaša. Za nas je danas ta svijest o dragocjenosti ove molitve iščeznula negdje u nekakvoj nejasnoj sumaglici – obrisi su joj krajnje mutni i nejasni pa i kad je osobno molimo.

Očenaš je čista prosna, prosidbena molitva. Ne hvalbena kakve ćemo pronaći u židovskoj tradiciji ili u psalmima. Isus je poznavao hvalospjev, zahvalu, pa i tužaljke. Očenaš je kratka molitva, ima tek kojih pedesetak riječi. To je krajnje izravna molitva, bez velikih uvoda. Samo jedna riječ oslovljavanja: Oče! Abba! To je krajnje obiteljsko oslovljavanje. I odmah se prelazi na stvar, krajnje zbijeno i zgusnuto.
Najprije je riječ o Bogu i Božjim nakanama, tek onda o našim ljudskim svakodnevnim potrebama i odnosima. Tko se bude brinuo u životu o Božjim stvarima, i Bog će se brinuti za njega. U ovoj molitvi sudjeluju Bog i čovjek. U prvom dijelu kad se sveti Božje ime, kad se moli da dođe kraljevstvo Božje, kad se moli da se vrši volja Božja – može se odnositi i na Boga i na ljude.
Ljudi trebaju svetiti, trebaju činiti Božju volju, trebaju ozbiljivati kraljevstvo Božje zajedno s Bogom. U ovoj molitvi čovječanstvo postaje ponovno jedno i jedinstveno pred svojim Bogom. I tu se možemo ponovno ogledati kao djeca istoga Oca koja se prihvaćaju i praštaju jedan drugomu, koja imaju samo jedno kao konačni životni cilj: ozbiljenje Božje volje u svijetu i životu.

Vrijedi upamtiti: Tko moli za svagdanji kruh, on je stvarno siromah, o drugomu ovisan. Isusova molitva pretpostavlja upravo siromaštvo i posvemašnju ogoljenost kao preduvjet da čovjek stupi pred Boga. Isus pretpostavlja one koji su zbog Radosne vijesti ostavili sve, upravo kao njegovi učenici, koji nemaju ništa, kao što ni on nije imao gdje bi naslonio glavu. Imaju samo Oca nebeskoga. Oni koji su Isusovi odriču se svijeta i njegova bogatstva. Oni nemaju ni najnužnije. Uvijek treba u Crkvi likova poput svetoga Franje koji su ostavili sve da bi Gospodina slijedili, i koji su upućeni na tuđu pomoć, odnosno na dobrotu dobroga Oca. Stoga je onako naskroz razgoljen na trgu mogao reći: Odsada mogu reći – ne oče Bernardone, nego Oče naš…
Dakle, biti ljudi koji sve grade na odnosu prema Bogu, koji nemaju nikakve druge sigurnosti ni usidrenosti osim u Bogu, koji se Bogu do kraja povjeravaju. To je i znak solidarnosti sa svim siromasima na svijetu. To je i podsjećanje na ono putovanje kroz pustinju za 40 godina kad su Izraelci bili ovisni o nebeskoj mani.
Učenici, svakim danom upućeni na Božju dobrotu, podsjetnik su i na iskustvo putujućega Božjeg naroda u pustinji. Ondje ih je sam Bog hranio. Taj kruh treba biti i euharistijski u kojemu Gospodina blagujemo svakodnevno. Kruh naš euharistijski daj nam danas, kruh o kome govori Isus u Ivanovu Evanđelju, kad zbori o kruhu života.
Oslobodi nas, Bože, od zlih sila, od svake ugroze koja nam prijeti. Kršćani su to mogli moliti u Rimskom carstvu, a i danas diljem svijeta. Ugroze su na sve strane od Zloga i zla.
“A vi molite ovako: Oče naš…”
„Neovisno o časoslovu koji nisam dostojna recitirati, jednostavno se ne mogu prisiliti tražiti u molitvenicima lijepe molitve. Od toga me boli glava. Ta toliko ih ima! I svaka je ljepša od druge…
Ne bih htjela, ljubljena Majko, da vjerujete, kako sam nepobožna za zajedničkih molitava u koru ili sama u svojoj sobi. Naime, veoma ljubim zajedničke molitve. Pa i Isus je obećao da će biti među onima koji se sabiru u njegovo ime (Mt 18,19-20). Tada imam osjećaj kako revnost mojih sestara nadomješta moj manjkavi ulog. Ali, kad sam sama – i stid me je to priznati – veliku mi muku pričinja moljenje krunice, tako da mi se čini kako mi je to gotovo pokora. Osjećam kako je ne mogu obujmiti svojim riječima. Uzalud se trudim meditirati tajne ružarija. Jednostavno mi ne uspijeva sabrati se. Dugo sam vremena bila duboko tužna zbog toga otužnoga manjka revnosti. Da, toliko ljubim Presvetu Djevicu da bi mi moralo biti stvarno lako moliti molitve njoj na čast, molitve koje joj se sviđaju. A sad se pak više ne uzbuđujem. Vjerujem da Kraljica neba – koja je i moja Majka – vidi moju dobru volju i da se time zadovoljava.
I kad mi se duh nalazi u tako velikoj suhoći da nisam kadra uhvatiti ni jednu jedinu misao da bih se s dragim Bogom sjedinila, onda ponekada jednostavno molim sasvim polagano Očenaš ili Pozdrav anđeoski. Te me molitve onda za sobom povuku, daju mi duši daleko više hrane nego kad bih ih stotine puta izgovorila na brzinu” (Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjega Lica).

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

Zanima nas Tvoje mišljenje!