DUHOVNA MISAO

MALCOLM MUGGERIDGE: SVETOST ŽIVOTA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Malcolm Muggeridge bio je uvijek osvjedočen o svetosti života. Dobro je shvatio da je odvajanje spolnoga čina od rađanja, prokreacije uvijek vodilo te uvijek uvodi u strašne i katastrofalne posljedice na području morala, čovjekovih nazora te međuljudskih odnosa kao i na polju ponašanja. To je vodilo i prema diskriminaciji majčinstva, promicanju samačkog života (single-egzistencije), prihvatu seksualnih izopačenosti (perverzija) koje su stavljane na istu razinu kao i spolni odnosi unutar braka, otvoreni novom životu. I na kraju, to je vodilo u legalizaciju pobačaja te užasnom holokaustu nerođene djece.

Već je 1978. Muggeridge pretkazao kako će europske zemlje doskora podleći kušnji da legaliziraju eutanaziju kako bi lišile sebe i svog izbornoga tijela skrbi za bolesne, stare i hendikepirane. Muggeridge je pisao da je do legalizacije eutanazije došlo sa zakašnjenjem jer još uvijek bijaše svježe pamćenje na ono što se zbivalo u Njemačkoj za nacističkoga režima te kako je za procesa u Nürnbergu upravo eutanazija ubrojena među grozne zločine protiv čovjeka i čovječanstva u Drugom svjetskom ratu. Muggeridge je konstatirao: „Trideset godina bit će dostatno da se u našem humanističkom društvu taj ratni zločin pretvori u čin milosrđa“. Naglašavao je bolnu istinu kako su pobačaj i eutanazija jedna vrst „humanitarnoga“ holokausta koji će odnijeti više žrtava nego u Hitlerovo doba.

Muggeridge je odlučno ustao u obranu enciklike Humanae vitae pape Pavla VI. Za vrijeme jednoga simpozija u San Franciscu posvećena toj enciklici u svome govoru Muggeridge je konstatirao da se seksualnost treba shvatiti kao sakrament ljubavi, kao temelj nerazrješivosti braka i obiteljskoga zajedništva. Tu je encikliku okarakterizirao kao dokument od temeljnoga značenja za cijelo čovječanstvo te je bio osvjedočen kako će povijest jednom dati za pravo i potvrditi pravilan stav Crkve u odnosu na kontracepcijska sredstva. Takav Muggeridgeov stav svjedoči o velikoj građanskoj hrabrosti („civil courage“), uzme li se u obzir onodobna dominantna propaganda koja je smatrala legalizaciju kontracepcijskih sredstava te pobačaja znamenom emancipacije žena.

Muggeridge je pobijao mentalitet koji je zagovarao promicanje sredstava za kontracepciju te se borio za svetost ljudskoga života od začeća do naravne smrti. Bio je čvrsto uvjeren da je jedini protulijek ili protuotrov zločinu pobačaja i eutanazije ili kao je on to nazivao „liberalna čežnja za smrću“ u obrani svetosti ljudskoga života kako to naučava Katolička Crkva. Kad god bi čuo izraz „neželjeno dijete“, pripovijedao bi Malcolm, kako je Majka Tereza jednom zgodom, držeći u rukama novorođeno dijete pronađeno u kanti za otpad, uzviknula: „Pa zar ne vidiš? Život je u njemu!“

Na pragu doma

Malcolm Muggeridge ustrajno je i uporno tragao za istinom. Na tom putu imao je snažnu potporu čitajući djela velikoga obraćenika Augustina, zatim birana djela kršćanske mistike iz četrnaestoga stoljeća (npr. The Cloud of Unknowing – Oblak neznanja).

Odlučni zaokret u njegovu životu bijaše susret sa današnjom sveticom Majkom Terezom u Calcutti, u proljeće 1969., za snimanja dokumentarca o Misionarkama ljubavi. Muggeridge je tada zapisao: „Majka Tereza je živo obraćenje u osobi. Nemoguće je na stanovit način ne biti obraćen kad se čovjek druži s njom, kad je čovjek sluša, promatra što čini i na koji način i kako čini to što čini. Njeno posvemašnje predanje Kristu, njezina sigurnost da se sa svakim čovjekom mora postupati i svakoga čovjeka mora ljubiti kao da bi to bio sami Krist, njezin jednostavan život prema Evanđelju te njezina radost za primanja sakramenata – sve se to ne može naprosto gurnuti u stranu, zanemariti ili ne vidjeti. Nema knjige koju sam pročitao, nema govora koji sam slušao, nema pobožnosti u kojoj sam sudjelovao, nema ljudskoga odnosa ili bilo kakva transcendentna iskustva koji bi me više približio Kristu ili mi posvijestio što znači zbilja utjelovljenje te što ono od nas iziskuje. Što dakle znači obratiti se? To je slično pitanje kao i: Što to znači biti zaljubljen? Ne postoje uhodane, standardne procedure, ne postoje ni utvrđena vremena“.

Svjedočanstvo i primjer Majke Tereze učinili su da se u srcu Malcolma Muggeridgea javila ljubav prema Katoličkoj Crkvi. Trebalo je, međutim, proći trinaest godina da bi stvorio konačnu odluku stupiti u Crkvu te postao katolikom. God. 1969. izdao je knjigu članaka i govora Jesus Rediscovered (Krist ponovno otkriven) u kojoj svjedoči o tome kako se smatrao kršćaninom, koji nije vezan ni uz jednu Crkvu.

Malcolm je već bio svjestan kako je oholost najopasnija duhovna bolest koja čovjeka dijeli od Boga, a putenost, sjetilnost čovjeka veže i prikiva uz zemlju. U njemu je stalno prisutno grizodušje te osjećaj kako je većinu svoga života uzalud protratio. Svoje kajanje izrazio je sljedećim riječima: „Gospodine, zvao si me, ali ja nisam došao – sve te puste i prazne godine, sve te isprazne riječi, sva ta prazna i pusta požuda“.

Potom je stvorio čvrstu odluku kako će ostatak svojih godina (pro)živjeti i provesti plodotvornije. Potpomagao je misiju Majke Tereze, angažirao se za L’Arche zajednicu duhovno retardiranih osoba koju je utemeljio Jean Vanier. Malcolm je bio uvjerenja kako su Aleksandar Solženjicin, Simone Weil te Jean Vanier najznamenitiji suvremeni kršćanski pisci.

Sredinom sedamdesetih godina minuloga stoljeća Malcolm Muggeridge – zvijezda malih ekrana – prognao je iz svoga života televizor. Došao je do osvjedočenja kako je televizija neka vrst „magazina naše dvoličnosti“, a televizijska kamera „najopasnije otkriće našega doba“. Za jednoga intervjua god. 1981. rekao je Muggeridge da kršćaninu ovoga doba najteže pada „suprotstaviti se nemjerivoj moći optičkih varka. Čovjek je u ovome stoljeću stvorio takvu mašineriju optičkih varka i obmana kakvih bis dato u povijesti nikada nije bilo. Ma gdje da se nalazio, te su optičke varke sveprisutne te čovjeku sugeriraju da će čovjek pronaći sreću u putenosti-sjetilnosti, a puninu života u uspjehu“.

Muggeridge je jasno upozorio na opasnost bijega u svijet obmana, na nestvarni, virtualni svijet, što su ga stvorili mediji i reklama. „Nikada dosada u povijesti čovječanstva nisu tako nebitni, neznačajni materijalni vidici života prikazivani na tako zavodnički način kroz reklamu, a ljudi poticani na žudnju za posjedovanjem što više stvari jer im se stalno utuvljivalo u glavu uvjerenje da se radost i vrhunska sreća postiže samo sjetilnošću, putenošću“. Muggeridge je naglašavao da se stvarnost treba „obujmiti, prožimati i ljubiti kao vrhunski dar“, jer je u toj stvarnosti prisutan Isus Krist – utjelovljeni Bog. Ostvaruje se to i postiže snagom molitve.

Napokon stigao doma

Odluka Malcolma Muggeridgea stupiti u Katoličku Crkvu bijaše kruna jednoga duga duhovnog procesa rasta. U krajnjoj poniznosti prihvatio je sve od Boga objavljene istine koje naučava Katolička Crkva. Kajao se što je trebao tako dugi period za svoje posvemašnje obraćenje.

Zajedno sa svojom suprugom Kitty primljen je 27. studenoga 1982. u kapelici Our Lady Help of Christians u grofoviji Sussex, u mjestu Hurst Green u Katoličku Crkvu. Obred je predvodio biskup (potonji kardinal) Cormac Murphy O’Connor (+2017.) iz biskupije Arundel. Sam je Muggeridge pisao o svome obraćenju kako mu je ono dalo osjećaj da je „napokon stigao doma, da je potkupio sve niti svoga uzalud potrošenoga života te odgovorio na zov zvona koje ga je tako dugo vremena pozivalo te kako je napokon sjeo na mjesto za stolom koje je na njega tako dugo čekalo“.

Malcolm Muggeridge spoznao je radosnu istinu kako dobri i milosrdni Bog čini sve da bi grješnike priveo obraćenju. Čovjek je slobodan te može izgubiti kontakt s Bogom, može se izgubiti u svojoj putenosti, uzdići u svojoj oholosti te prezreti svoga Stvoritelja. U svojoj ludosti kadar je on Boga i prokleti, vjernike ismijavati, pa čak proglasiti i samu smrt Boga. Ali na kraju vlastitoga života jedno mu samo preostaje: pasti na koljena i povjeriti se u poniznoj molitvi Božjem milosrđu. Ne učini li to, očekuje ga užasna vječnost pakla. Učini li to, padne li na koljena, iskusit će beskrajnu dobrotu, ljubav i Božje milosrđe kao i neopisivu radost što su mu svi njegovi grijesi oprošteni.

Muggeridge je cijelim svojim srcem prihvatio poklad bogate riznice vjere te je sav svoj život podredio postulatima katoličkoga vjerovanja. U Poslanici Hebrejima čitamo da je „vjera čvrsto stajanje na onome čemu se nadamo, uvjerenje o stvarnostima koje se ne vidi“(11,1). Malcolm Muggeridge isticao je kako je vjera posebna vrst spoznaje, jer moramo priznati i prihvatiti kako postoji tajanstveni zastor koji dijeli vrijeme i vječnost, zbilju i za-zbilju. Vjera omogućuje čovjeku zaroniti u za-zbiljnu tajnu, izgraditi osobni odnos prema Isusu Kristu koji je kao pravi Bog postao i pravi čovjek da bi nas oslobodio iz robovanja Đavlu, grijehu i smrti.

Nakon svoga obraćenja Muggeridge je gajio posebno ljubav prema Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Sudjelovanje u euharistijskom slavlju postalo mu je najbitnijim činom i događajem svakoga dana. Nadnaravni svijet duhovne zbiljnosti postao je Malcolmu zbiljskiji od svijeta koji zapažamo svojim osjetilima. Zajedno sa svojom suprugom živio je životom tišine, bez televizora, zaštićen od svijeta, u posvemašnjem predanju Bogu u dugim dnevnim molitvama. Oboje se spremalo za najznačajniji trenutak, za susret s Kristom u trenutku smrti, živeći životom mistika, posve uronjeni u Boga.

Godine 1988., dvije godine prije svoje smrti, Muggeridge je zapisao: „Ovdje na zemlji uvijek sam se osjećao strancem. Bio sam uvijek svjestan da je naš dom negdje drugdje. Sad pak kad se bliži kraj moga hodočašćenja na zemlji, pronašao sam svoje utočište u Katoličkoj Crkvi. Odavde sam sada kadar vidjeti nebeske dveri, u zidinama Jeruzalema, mnogo jasnije nego s bilo koga drugoga mjesta, tako reći, kao kroz zatamnjeno okno“. God. 1989. obolio je Muggeridge, posve je izgubio pamćenje. Bog je uslišao njegovu molitvu kojom ga je molio za posvemašnje očišćenje. „Ponizi, slomi moju oholost!“

 

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!