VRIJEDNOST ŠUTNJE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Sv. Ignacije Antiohijski, svjedok, mučenik, osuđenik na smrt, sproveden je u Rim. Sam kaže kako je izišao na Istoku (Antiohija, Sirija) da bi zašao na Zapadu. Zajednici vjernika u Rim šalje svoje pismo kao prethodnicu kazujući kako je okovan između deset leoparda, deset divljih vojnika. On kaže: “Kada ih oslovim prijateljski, tada još gore podivljaju. Njihovom zloćom postajem više Kristovim učenikom… Sada počinjem biti učenik Kristov.” Vojnici jednostavno nisu prijamljivi ni za kakvo dobro. Ignacije je jedan od nepregledna mnoštva onih progonjenih i mučenih koji su na svojoj koži iskusili ljudsku zlobu i okrutnost.

Međutim, posred te nevolje koja je dokončana u Rimu strašnom smrti pred divljim zvijerima, u areni, piše usput kroz Malu Aziju pisma kršćanskim zajednicama. Jedno od njih je i zajednici u Efezu. Piše da bi utvrdio u vjeri, u pouzdanju, da bi u zajednicu unio mir i spokoj. Efežanima veli na jednome mjestu: “Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti a ne biti.” Postoje mnoge mudre izreke u kojima se naglašava vrijednost šutnje, naići ćemo na grafite i izričaje koji veličaju šutnju kao zlato.

Međutim, Ignacijeva riječ sadržava i drugu, kudikamo dublju protežnicu. Za njega sve stoji u izravnome odnosu prema Isusu Kristu. I napose na svome putu u mučeništvo on ne može ne misliti na Krista. Poslušajmo cijeli njegov odnosni odlomak: “Bolje je šutjeti i biti nešto i netko, nego govoriti a ne biti ništa. Dobra je stvar poučavanje ako učitelj vrši ono što naučava. Postoji pak samo jedan jedini Učitelj, naime, Bog. On je govorio, i sve se ispunilo. Njegovoj Uzvišenosti kao Ocu svemira odgovaralo je djelovati šuteći. – Tko prihvati Isusovu riječ, neka za uzor uzme i njegovu šutnju kako bi bio savršen. Neka njegove riječi postaju djela, a djelujući u šutnji on se daje prepoznati kao Kristov.“

Kao da Ignacije želi reći: Čovjek treba biti udomljen, ukorijenjen u Bogu, svojom šutnjom. Do kraja se izručiti u povjerenju Bogu, tajni Svevišnjega. “Bolje je šutjeti i biti, nego govoriti a ne biti…” Bolje je imati svoje žile u Bogu te odatle crpsti hranu i plodotvornost života, nego bez korijena nešto pokušavati u prenemaganju –  i na kraju ništa ne osta, nema trajnosti.

Tko uistinu ima Isusovu riječ, tko je pustio u svoj život Isusovu osobu, može razumjeti i Isusovu šutnju, proniknuti u tajnu njegove šutnje, pred tužiteljima, pred Pilatom, pred Herodom, pred Velikim vijećem, njegovu šutnju na križu, njegovu zanijemjelost pred ljudskom okrutnosti i zloćom. I na kraju bezdani vapaj s križa.

Tko je dopustio Isusu u sebe, osjetit će dubine iz kojih Isus dolazi, dašak vječnosti, duh neprolaznosti. Bit će uronjen u Isusove dubine, djelovat će iz Krista, za Krista, po Kristu. I bit će ugrađen u velebno Božje zdanje. Ignacije u istome pismu veli: “Vi ste živo kamenje za svetu Očevu kuću. U visinu vas diže križ, dizalica (‘kran’) Isusa Krista. A uže je Duh Sveti. Dizalicom ravna vaša vjera. Ljubav je put koji vodi u visine, k Bogu.”