ČEMU KRIŽ?

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Kršćanstvo je naime jedina religija u kojoj Bog traži čovjeka. Sve druge religije pokušaj su da se čovjek vine do Boga svojim silama. Jest da imaju svoje svete knjige, ali na kraju u knjigama dobiju naputke kako živjeti poštenim životom te doprijeti do smisla života. U nas Bog silazi, Bog traži čovjeka, Bog se spušta do krajnjih granica, silazi u dubinu zemlje, u tamu groba da bi nam uzeo strah od neizvjesnoga, od smrti. Dragovoljno je prihvatio smrt na križu, u to doba najsramotniju kaznu koju su primjenjivali Rimljani nad odbjeglim ili buntovnim robovima (Sjetimo se Spartakova ustanka i raspetih robova duž VIa Appia  –  do ušća rijeke Tiber u more), ili pak kazna nad buntovnicima koji su dizali ustanke protiv rimske vlasti. Čekala ih je smrt na križu. Tako je Isus osuđen kao buntovnik, prevratnik, ali je upravo taj križ postao znamen kršćanstva, središnja točka Pavlova i novozavjetnoga navještaja.

Kad su naime jednom zgodom nakon Sabora imali sastanak u  jednoj trapističkoj opatiji u Americi trapisti, monasi i budistički monasi, nakon nekoga vremena jedan je budistički monah prosvjedovao protiv križeva koji su se mogli vidjeti posvuda u svim prostorijama, po hodnicima opatije. Čemu križevi? Za budiste je ideal prijeći u stanje ništavila, biti bez ikakvih želja, ugušiti u sebi bilo kakve potrebe, jednostavno nestati. A za nas je cilj uskrsnuće od mrtvih. Pavao stoga naviješta – križ je za Židove sablazan, za svijet – grčki i filozofski –  ludilo, a za nas Božja mudrost i Božja snaga. Da, upravo to – Božja snaga koju crpe ljudi i u ovoj pandemiji kako bi pobijedili zlo i strah. Danas se križevi uklanjaju, navodno smetaju dobrom ukusu, smetaju drugim vjerama, a toliko nacija ima u svojim zastavama upravo križ kao središnji simbol, kao grb. I ponosni su na to. Vratimo mu dostojanstvo, poljubimo ga i zahvalimo Gospodinu što nas je svojim križem otkupio. Križ je nebrojenim davao snagu i utjehu u teškim trenutcima, upravo kao i krunica – koju smo na poseban način jučer slavili. I na krunici imamo križ – na početku i na završetku molitve krunice  – i ljubimo ga sa strahopoštovanjem i ljubavlju, zahvalni za njegovu, Isusovu žrtvu.

Danas se naš Zadar sjeća i štuje svoga zaštitnika svetoga ŠIMU, Šimuna. To je onaj časni starac, prorok, koji je uzeo Isusa – dijete – u naručje, zahvalio Bogu što na svoje oči vidi, u svojim rukama, u naručju, na grudima drži Spasitelja svijeta. Otpjevao je ondje svoj “labuđi pjev” koji mi molimo ili pjevamo svake večeri dok molimo svoj SAD OTPUŠTAŠ GOSPODINE SLUGU SVOGA U MIRU. Moli to Crkva svake večeri u Povečerju. – Ali je istodobno rekao kako je Isus ZNAK OSPORAVANI, nad kojim će se lomiti koplja, dijeliti duhovi. Bit će kamen spoticaja svim naraštajima. Tako je to do danas. I Mariji je rekao da će joj MAČ BOLI  probosti srce. Dakle, nimalo ružičasta budućnost ne očekuje ni Isusa ni Mariju! I znamo da se njegovo proroštvo obistinilo, u  potpunosti. Bog ih ničega nije poštedio, nisu njima cvale ruže, kako mi često mislimo. I oni su morali kao i mi kroz ovu dolinu suza i patnje. Do proslave, do Neba.