NEKA SE SVE ODVIJA U IMENU I ZNAKU NAŠEGA BOGA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana i novoga tjedna. Ponedjeljak. Spremamo se na posao, započinjemo radni tjedan. Neka se sve odvija u imenu i znaku našega Boga komu vjerujemo, u koga se pouzdajemo. Dok se na posao spremamo, dok se oblačimo, primijenimo i na sebe u duhovnom smislu ono što poručuje Pavao na toliko mjesta u svojim spisima: Obucimo se u Gospodina Isusa. Dakle, navucimo na sebe misao i osobu Isusa Krista, neka sve naše po njemu počne, po njemu se i odvija i po njemu završi. Da mognemo na kraju odahnuti i reći: Gospodinu hvala! – Toliko puta čujem kako se osobe optužuju da nisu molile, da ne izmole u danu ni jednu Zdravomariju. Loš znak osobne vjere. Koliko molim, onoliko i vjerujem, onoliko mi je Bog bitan u životu. Ako ne molim, ja i ne vjerujem. – Svaki dan dolje ponuđeno nam je moliti onu molitvu iz Poslanice Efežanima – obući se u Božju bojnu opremu. Kao Kristov vitez. Upravo kao što to činili u Pavlovo vrijeme a i u srednjem vijeku vitezovi – kaciga, štit, pancirka, opasač, obuća – sve je imalo svoje značenje i primjenu. Tako i mi u borbi života obucimo ono što nam Gospodin nudi. On nam nudi moćna sredstva zaštite. Iskoristimo ih.

Budimo zahvalni za spoznaju Isusa Krista, za spoznaju Božje ljubavi u Isusu Kristu. Sve druge religije idu odozdo prema gore, traže svojim silama Boga, žele ga dokučiti, žele svojim mislima i refleksijama doprijeti do Boga, ne bi li ga kako Pavao veli na Areopagu u Ateni  – napipali i našli! Ali naš Bog sve naše traženje predusreće, on svu filozofsku misao grčke filozofije koja se jednom zbirnom riječju izriče pojmom “logos” – um, razum, riječ, – prenosi taj isti izričaj na Isusa Krista – koji je Logos Božji. Božja riječ. Bog Riječju stvara, a onda snagom Duha oblikuje iz kaosa kozmos, divni poredak u svemiru – makrokozmos i mikrokozmos – čovjek kao preslika toga beskrajnoga svemira, jer svi smo mi mali svemir u sebi. Kad samo čitamo o zakonitostima koje vladaju u našim stanicama, u krvi, u kisiku, u svemu onome što nam život održava, onda čovjeku zastaje dah! Dakle, čudo smo u sebi. Fizika i kemija samo tumače, ne mogu pronaći uzrok toj zakonitosti koju je usadio Bog u čovjeka. Budimo zahvalni i odnosimo se prema sebi i svojemu tijelu – kako Pavao kaže – kao prema Hramu Božjemu.

Jučer smo slavili Krista Kralja svega stvorenoga. U sjeni te svetkovine sjećali smo se i svete Ceciije, zaštitnice crkvene glazbe i pjevanja. Mučenica iz ranoga doba kršćanstva u Rimu, njezin je sarkofag pronađen i prema njemu je kipar Stefano Maderna napravo predivnu skulpturu kojoj se i danas umjetnici a i posjetioci dive. Pronađena je u onakvu obliku kakvu je vidimo na slikama. Što bi Crkva bez pjevanja? Gregorijanski koral je pojam sklada i ljepote, uzvišenosti, gdje sve teži prema vrhuncima. Notni sustav nastao je u Crkvi, isto tako i “solmizacija”, pa i ljestve u glazbi. To mogu biti simbolično i Jakovljeve ljestve kojima se penjemo prema nebesima. Glazba ima upravo tu zadaću – uzdignuti duh i misao prema Bogu, prema nebeskoj liturgiji, koju ćemo pronaći u Knjizi proroka Izaije, njegovu viđenju u Svetištu – gdje pjevaju serafi  SVET – Svet – Svet – što mi također činimo u svetoj Euharistiji. Ovo na zemlji samo je odraz nebeske liturgije, nebeskih zborova. Devet je anđeoskih zborova, a mi tvorimo s anđelima deseti – zemaljski zbor koji “una voce” – jednoglasno sa svima svetima i anđelima pjevaju Svet – Svet – Svet. – Kad bismo iz europske baštine isključili sve ono sveto i sakralno što su pojedinci stoljećima stvarali veličajući Boga, bio bi to na kraju kostur bez krvi i mesa. Zahvalimo Gospodinu za tolike glazbenike i njihovu inspiraciju, a i mi se uključimo u pjev anđela.

Crkva se danas sjeća dvojice velikana iz svoje povijesti. Svetoga Klementa Rimskoga, prema popisu treći nasljednik sv. Petra u Rimu. Napisao je predivnu Poslanicu Korinćanima iz koje je već vidljivo da rimski svećenik, nasljednik svetoga Petra – polaže pravo korigirati, ispravljati zablude i zastranjenja u pojedinim crkvama, već u početcima kršćanstva. Ignacije Antiohijski govori o Rimskoj Crkvi kao onoj “koja predsjeda Crkvama u ljubavi”. – Podnio je mučeništvo krajem prvoga stoljeća. Sveti Pavao spominje jednog  Klementa u Poslanici Fiipljanima. Možda je to ovaj Klement. Ali svejedno, štujmo ga. Klemens znači latinski – blag, umilan, tih.  –  Crkva se sjeća i irskoga monaha sv. Kolumbana koji se rodio sredinom šestoga stoljeća i s dvanaestoricom učenika prešao u Francusku gdje je osnivao samostane. Bili su istinski navjestitelji. Napisao je i pravilo i upute za duhovni život kojima se i danas možemo veoma okoristiti. Rodio se otprilike kad je sv. Benedikt preminuo. Dakle, nastavak monaške tradicije koja je dala svoj pečat Crkvi i civilizaciji te kulturi u Europi.

Danas slušamo iz Knjige Otkrivenja o broju svetih u nebesima koji veličaju Gospodinovo ime. A Isus je u Hramu i promatra kako hodočasnici – koji su došli za Pashu u Jeruzalem – ubacuju novac od svoga viška. A neka udovica ubacila je od svoje sirotinje zadnje što je imala. Isus je hvali – dala je sve od sebe. Kako dajemo, kako se odnosimo prema siromasima, udovicama, sirotama. Oni su danas najnezaštićeniji. Ovrhe, pljačke, otimačina od nemoćnih udovica – grijeh su u nebo vapijući. A jučer Gospodin govori o djelima milosrđa – tjelesnim – koje čovjek propušta činiti i na kraju zbog tih propusta ide u oganj vječiti. Sačuvaj nas, Gospodine!

Anđele moj, ti me čuvaj i zakrili,

Neka tobom bude put mi obasjan;

Vodi me, pomaži, prijatelju mili,

        Samo ovaj dan.

(Sv. Mala Terezija)