UZ BLAGDAN SV. BRIGITE ŠVEDSKE: TREBA ODSTRANITI I OTJERATI SVE RAZVRATNE SVEĆENIKE!

Sv. Brigita Švedska je kategorički žigosala  gnojne rane i probleme klera: Treba odstraniti i otjerati sve razvratne svećenike, jer je bolje da se ne slavi sveta Misa, nego da bludničke ruke dodiruju Tijelo Božjega Sina.

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

 PORUKE SVETIH KATOLIČKIH ŽENA 

Kristovo djelo – Crkva – prolazi kroz teške kušnje. Djelo se razara, ne toliko izvana koliko iznutra, iz vlastitog bića. Tim je aktualno urušavanje opasnije. „Propast tvoja iz tebe, Jeruzaleme“ – krilatica koja se nerijetko čuje. Reći ćemo, ništa nova pod suncem, još od apostolskih vremena.  Već u Knjizi Otkrivenja, u pismima maloazijskim Crkvama, imamo trajni refren glede obraćenja, prve ljubavi, mlakosti, zabluda. O tome zbori i Poslanica Hebrejima. Rezignacija, malaksalost, opasnost od otpada itd. Prisjetimo se, prije nadiranja islama u sjevernoj Africi bilo je više od šesto biskupija. Danas ih nema ni desetak. Pitamo se, kako su vjernici tako lako otpali od Krista i prihvatili islam? Stoljećima je sjeverna Afrika rastakana zabludama. Augustinovo djelovanje trajno je suočeno s herezama donatista, pelagijanizma i drugih zabluda. Arijanizam je učinio svoje, čini to i danas u novodobnim oblicima. Rastoči li se, naime, Isusovo božanstvo, rastače se svećeništvo i vjera u puku, gubi se smisao za žrtvu, kršćanstvo postaje prilagođeni života, lišeno svoje bitne oštrice – križa.

Bolna i gorka izviješća

Svjedoci smo uklanjanja križa i križeva iz života. Čine to crkveni dostojanstvenici za ulaska u džamije, miču se križevi s javnih mjesta, da pogled na Raspetoga ne bi uznemirivao. Skidaju ih časne sestre s grudi. Pročitah ovih dana kako je neki američki teolog došao u draguljarnicu prijatelja Židova u New Yorku. Taj mu je priredio iznenađenje. Otvorio ladicu i pokazao stotinjak križeva. Donijela časna sestra iz sestarske zajednice sve pektorale koje su nosile s obrazloženjem kako im više ne trebaju. Moraju se prilagoditi svijetu. Križ provocira, odudara! Razlikovni znak naše vjere časnim je sestrama zazoran te donose zlataru da procijeni vrijednost srebra u križevima. Ne žele biti zazorne svijetu. Traže procjenu vrijednosti srebra u križevima. Da čovjek ne povjeruje, isplatio joj 30 (!) srebrenjaka. Tolika bijaše vrijednost plemenite kovine u „suvišnim“ križevima. Odbacujući križ, odbacuju i Onoga na križu. Upravo kao u noći izdaje i Isusova suđenja. Izdaja, nijekanje, bijeg.

Bolno i gorko slušali smo i čitali minulih tjedana izvješća američkih sudišta o nečemu što se desetljećima zataškavalo, prikrivalo, guralo pod tepih, a živjelo kao klerikalna subkultura, stanje duha, stil života. Pogotovo je bolan izvještaj nuncija spram zastranjenja i najviših crkvenih dostojanstvenika. Ostajemo bez riječi. Crkva je razgoljena, osramoćena pred javnošću i svijetom. Bilo je toga kroz dvijetisućljetnu povijest, ona je trajno u „klinču“ sa Sotonom. Opustjela je Crkva u dušama, u javnosti nevjerodostojna, za mnoge nepovratno izgubljena, okreću joj leđa, događa se masovni egzodus iz Crkve.

U svim kriznim i teškim vremenima Gospodin je podizao u Crkvi snažne glasove, muževe i žene, koji su utiskivali biljeg svomu dobu. Reforma iz Clunyja iznjedrila je duhovne velikane u 11. stoljeću, sv. Bernard s cistercitima, Franjo i Dominik sa svojim redovima bijahu zamašnjaci, a u doba velikoga raskola u 16. stoljeću rodili su se mnogi redovi i kongregacije.

Htjeli bismo donijeti svjedočanstva svetih, snažnih i odvažnih žena koje su se svom žestinom zalagale za istinu Isusa Krista, vjeru i stegu u Crkvi, napose u kleru. Ne treba smetnuti s uma da je papa Benedikt često rabio izričaj „Ecclesia militans“, mnogima nesuvremen, a zapravo je Crkva stalno „vojujuća“. Svjedoci smo kako Zlo želi ovladati svijetom, uvlači se u sve pore društva, života i (ne)morala. Vrijeme je da vjernici dignu glas, stanu u prednje redove i bore se protiv Zloga. Nerijetko se Zli prerušava u „Anđela svjetla“ (2 Kor 11,14) kako bi rastočio moralne temelje ljudskoga društva. Zahvaćeni su muškarci i žene, na području poroka i grijeha, zločina i opačina.

Gnojne rane i problemi klera

U posljednjih tisuću godina imamo primjere snažnih žena koje su ustale protiv poroka u Crkvi, napose među klerom. Žestoko se okomljuju protiv lakomosti i pohlepe, škrtosti i pomame za vlašću, užitcima, pijanstvom i proždrljivosti. U njihovim spisima naći ćemo popise grijeha u kleru. Rekli bismo, ništa nova. Sve je i danas aktualno, ništa nije izgubilo od svoje sudobnosti.

Primjerice, sv. Hildegard iz Bingena, koju je papa Benedikt proglasio sveticom i crkvenom učiteljicom 2012., oštro osuđuje viši i niži kler svoga doba. Njezine riječi mogu zvučati staromodno, ali su izričaji svedobni. O kleru veli ovako: „Vi ste noć iz koje kulja mrak, vi ste puk koji ništa ne radi. Ležite na zemlji, niste stup ni oslonac Crkve, nego se skrivate u špilji svoje požude. Zbog vašeg ogavna bogatstva i škrtosti te svih vaših inih taština i opačina ne pružate nikakvu poduku svojim podložnicima. Trebali biste biti ognjeni stup koji predvodi ljude te ih poziva činiti dobra djela“.

Dvjesto godina nakon nje Katarina Sijenska obraća se papi Urbanu VI. u Avignonu. „Najbolji, najdraži Oče, svijet ne može dalje. Do te su se mjere nagomilali poroci i opačine, napose kod onih koji su u perivoju Svete Crkve zasađeni kao mirisavo cvijeće kako bi širili oko sebe miris krjeposti. Namjesto toga moramo gledati kako su ispunjeni bijednim i bezočnim porocima i opačinama kojima okužuju cijeli svijet“. Suočeni s ovim što se oko nas zbiva, možemo shvatiti njezinu brigu i zauzetost. Opominjala je Katarina i prethodnika papu Grgura XI. da iz divnoga perivoja Svete Crkve iskorijeni najprije cvijeće što zaudara, prepuno nečistoće, pohlepe i nadmene oholosti. Pored toga pisala je u mnogo navrata kako se mora vratiti u Rim iz „babilonskoga sužanjstva“ u Avignonu. Na magarcu je osobno išla u Avignon do Pape da bi, njega, neodlučno oklijevalo, potaknula na povratak. Uz to je imala vremena otvoreno i jasno poručiti razbludnom i pijanomu kleru kako sada troše i rasipaju s bludnicama ono što je Krist stekao na križu. Bolje bi bilo da spomenuta duhovna lica umru, nego da nastave živjeti u svetogrdnim zlima.

Slično je kategorički žigosala njezina suvremenica sv. Brigita Švedska gnojne rane i probleme klera: Treba odstraniti i otjerati sve razvratne svećenike, jer je bolje da se ne slavi sveta Misa, nego da bludničke ruke dodiruju Tijelo Božjega Sina. I Katarina i Brigita bijahu na udaru hijerarhije i inkvizicije zbog oštrih istupa. Znakovita je upornost kojom te žene nastupaju, pa čak i tvrdoglavost u promicanju svojih nauma. Katarina Sijenska nije pohađala škole, bijaše nepismena, ali nadprosječno inteligentna, svoje je sugovornike osvajala. Pet puta je bila pred sudištem teologa koji je nisu mogli uhvatiti u zabludi. Inače bi je izručili inkviziciji. Uz bok joj je stajao i vodio dominikanac Raimund iz Capue. Ispitivač Katarine Sijenske Gabriele da Volterra, teolog i franjevac, svjetovnog duha, na kraju saslušanja zamolio je dvojicu svojih pratitelja da sve njegovo razdaju. Odlučio je do kraja života biti sluga u fratarskom blagovalištu.

Nemojmo trovati plodove

Velika žena minuloga stoljeća Edith Stein–Terezija Benedikta od Križa, nekoliko tjedana nakon što se Hitler došao na vlast, piše pismo Papi u kome ga poziva da prekine šutnju spram progona Židova i kršćana sa strane bezbožne nacističke ideologije. Njezino alarmantno pismo, pisano iz duboke nevolje i straha za vlastiti narod i Crkvu, bijaše povod da je Pio XI. objavio encikliku Mit brennender Sorge (Sa silnom brigom).

Ida Friederike Görres, kći njemačkoga diplomata i majke Japanke, odgojena u katoličkom duhu, opečaćena likom R. Guardinija, objavila je nakon rata svoje „Pismo Crkvi“. Njime je uzburkala duhove u Crkvi. Odjeknulo je do Rima. Piše iz svoga sentire cum Ecclesia, duboko prožeta ljubavlju prema Crkvi, fiktivnom akademiku o lošu stanju u Crkvi. Pismo je i nakon sedamdeset godina aktualno. Promatra bolnim srcem kler u Crkvi koji živi buržujski, duhovno srozan. Bogoslužje se slavi bez duše, srca i ljubavi, propovijedi sklepane, daleko od evanđeoskog navještaja, uz to i nevolje s celibatom. Žestoka kritika i očajna ljubav prema Crkvi izvire iz nje, duboko svjesna da je Crkva Kristova, svjesna njezine slave i svetosti, dostojanstva i nedodirljive veličine. Velike je nade polagala u Sabor. Nazvala ga je velikom sjetvom koja mnogo obećaje, ali na kraju života (+1971.) rezignirano veli: „Sad vidimo kako raste mnogo toga zastrašujućeg, otrovna što prijeti ugušiti prave plodove“.

Piše u doba Sabora: “Često mi se čini kako u Crkvi ništa više ne ‘štima’. Kao da su specifično katolički elementi, poput svećeništva, hijerarhije, euharistije, sakramenata već principijelno i u svome ishodištu nekakve ‘izrasline’… Krivac je tomu uvelike Küng sa svojim trajnim lamentiranjem kako je Sabor reformacija zakašnjela 400 godina… Relativizacija Crkve i svega što naučava, što predstavlja i utjelovljuje, do te je mjere sveobuhvatna, nemilosrdna, uznapredovala, da mi se čini kako se cijelo tlo… u kome sam ukorijenjena, u sebe urušava”. Glas je to obrazovana svjesna laika koji ljubi Crkvu. Vjera i Crkva nisu apstrakcija, za nju je Crkva “inkarnacija Poruke te time Kristove prisutnosti na ovoj Zemlji”.  Ipak ona vjeruje kako je Crkva feniks koji umire i uskrisuje iz vlastita pepela u novom obliku. Staro se mora spržiti, iz tog pepela Crkva će uskrsnuti. Upozorava na tri kušnje za Crkvu: Vjera kako je bitnije nuditi kruh svijetu od navještaja Gospodinove riječi. Navještaj  se ne smije reducirati. Težnja participirati u svjetskoj moći prilagodbom, mimikrijom, konformizmom, klanjanjem duhu vremena, iz straha ne zaostati s manjinom manje obrazovanih. I napokon kušnja kojoj su napose izloženi svećenici: Srozati se na razinu svijeta, odvojiti se od ‘svetoga brda’, od hramskog prostora, od sakralnog, uzvišenog, srozavanje na razinu nižega, prizemna. Bila je prijatelj s prof. Ratzingerom koji je održao pogrebno slovo toj velikoj ženi Crkve.

Zasaditi cvijet u otrov

Mogli bismo nadodati, plodno tlo Božjeg vinograda u mnogim se segmentima pretvorilo u prigušenu vatru bez plamena. Samo se dimi i do naših dana čini tlo neplodnim. Bijaše dobra nakana otvoriti prozore svijetu, samo se nije imalo na umu da će prodrijeti rojevi komaraca i otrovnih kukaca, dim Sotone koji je sa svježim zrakom navalio na Crkvu.

U novije doba buru je uskovitlala Mother Angelica, utemeljiteljica EWTN-Eternal Word Television Network. Djelo evangelizacije suvremenim medijima počela je u samostanskoj garaži, slično kao Microsoft, Apple te Google. Danas je to najraširenija katolička televizijska mreža s filijalama u više od 140 zemalja, dopire otprilike u dvjesto milijuna kućanstava diljem svijeta. Časna sestra, stroge klauzure („Klarise od vječnoga klanjanja“) pionir je katoličke televizije u SAD. Britka na jeziku, vjerna Crkvi i pravovjerju. Nitko od nije očekivao da će devedesetih godina za TV rasprave izgubiti živce, kad su je upitali što misli o križnom putu za Svjetskog dana mladih u Denveru 1993. Neka je žena trebala, naime, uzeti Isusovu ulogu na križnom putu.

Raymond Arroyo, novinar i urednik EWTN, napisao je biografiju te žene i sestre. U spomenutom TV razgovoru izrekla je riječi: „Grsti mi se na vašu liberalnu Crkvu, … vaše egocentrične molitve, vaše prizemne duhovnosti. Grsti mi se na vaše ‘zamašnjake’, jer prvo što ostaje iza jednog takva zamašnjaka jest velika rupa u koju svi padamo. Grsti mi se na vaše teologe koji ništa drugo ne rade nego stvaraju podjele i razaraju“. Lojalni su katolici dosada predugo šutjeli: „Punih evo trideset godina gutamo vaše nazore o Bogu“. Nazore modernista, nazore liberalnih teologa, ideje nemarna i nezainteresirana te posvjetovnjačena klera, službene Crkve i njezinih struktura. Na kraju predbacuje svima: „Nemate više nikakva Boga, nikakve dogme, nikakva vjerskog nauka i nikakva autoriteta. Hvata me gnjev i bijes zbog vaših pokušaja i nastojanja razoriti katoličko biće u malenima, siromašnima i starijima. Vaši su katekizmi do te mjere razvodnjeni da ne sadrže niti uče išta drugo osim ‘ljubi svoga bližnjega’. Ne, dragi! Najprije treba ljubiti Boga“.

Majku Angeliku Gospodin je pozvao u vječni dom god. 2016. Rođena 1923. U tim riječima izrekla je nešto što je u temeljima svih suvremenih zala u Crkvi, s kojima smo svi suočeni. Da, upravo se maleni žrtvuju pred idolom Zlatnog teleta. Prinose ih bonce, dostojanstvenici u purpurnim haljinama.. Purpur ih nije učinio mučenicima (što bi boja trebala značiti!) svete Crkve, nego su postali strašila koja su tijela i duše sebi povjerenih duša bacili pred plamenog Moloha u ognju svojih strasti i požuda, a drugi su to promatrali ili su postali sukrivci istih zlodjela ili ih čak prikrivali. Tko će snositi posljedice tih katastrofalnih postupaka u Crkvi?

Čujmo još jednom što Katarina Sijenska piše Papi u Avignon: „Zasadite mirisno cvijeće u taj zatrovani vrt: Pastire i upravitelje koji žele biti istinski službenici Raspetoga, kojima nije stalo ni do čega drugoga osim do Božje slave i časti te spasenja duša!“ Otrovni, kvarni i smrdljivi cvjetovi ne bi smjeli okuživati svijet i Crkvu.