UZ BLAGDAN SV. BRIGITE ŠVEDSKE: TREBA ODSTRANITI I OTJERATI SVE RAZVRATNE SVEĆENIKE!
Sv. Brigita Švedska je kategorički žigosala gnojne rane i probleme klera: Treba odstraniti i otjerati sve razvratne svećenike, jer je bolje da se ne slavi sveta Misa, nego da bludničke ruke dodiruju Tijelo Božjega Sina.
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
PORUKE SVETIH KATOLIČKIH ŽENA
Kristovo djelo – Crkva – prolazi kroz teške kušnje. Djelo se razara, ne toliko izvana koliko iznutra, iz vlastitog bića. Tim je aktualno urušavanje opasnije. „Propast tvoja iz tebe, Jeruzaleme“ – krilatica koja se nerijetko čuje. Reći ćemo, ništa nova pod suncem, još od apostolskih vremena. Već u Knjizi Otkrivenja, u pismima maloazijskim Crkvama, imamo trajni refren glede obraćenja, prve ljubavi, mlakosti, zabluda. O tome zbori i Poslanica Hebrejima. Rezignacija, malaksalost, opasnost od otpada itd. Prisjetimo se, prije nadiranja islama u sjevernoj Africi bilo je više od šesto biskupija. Danas ih nema ni desetak. Pitamo se, kako su vjernici tako lako otpali od Krista i prihvatili islam? Stoljećima je sjeverna Afrika rastakana zabludama. Augustinovo djelovanje trajno je suočeno s herezama donatista, pelagijanizma i drugih zabluda. Arijanizam je učinio svoje, čini to i danas u novodobnim oblicima. Rastoči li se, naime, Isusovo božanstvo, rastače se svećeništvo i vjera u puku, gubi se smisao za žrtvu, kršćanstvo postaje prilagođeni života, lišeno svoje bitne oštrice – križa.
Bolna i gorka izviješća
Svjedoci smo uklanjanja križa i križeva iz života. Čine to crkveni dostojanstvenici za ulaska u džamije, miču se križevi s javnih mjesta, da pogled na Raspetoga ne bi uznemirivao. Skidaju ih časne sestre s grudi. Pročitah ovih dana kako je neki američki teolog došao u draguljarnicu prijatelja Židova u New Yorku. Taj mu je priredio iznenađenje. Otvorio ladicu i pokazao stotinjak križeva. Donijela časna sestra iz sestarske zajednice sve pektorale koje su nosile s obrazloženjem kako im više ne trebaju. Moraju se prilagoditi svijetu. Križ provocira, odudara! Razlikovni znak naše vjere časnim je sestrama zazoran te donose zlataru da procijeni vrijednost srebra u križevima. Ne žele biti zazorne svijetu. Traže procjenu vrijednosti srebra u križevima. Da čovjek ne povjeruje, isplatio joj 30 (!) srebrenjaka. Tolika bijaše vrijednost plemenite kovine u „suvišnim“ križevima. Odbacujući križ, odbacuju i Onoga na križu. Upravo kao u noći izdaje i Isusova suđenja. Izdaja, nijekanje, bijeg.
Bolno i gorko slušali smo i čitali minulih tjedana izvješća američkih sudišta o nečemu što se desetljećima zataškavalo, prikrivalo, guralo pod tepih, a živjelo kao klerikalna subkultura, stanje duha, stil života. Pogotovo je bolan izvještaj nuncija spram zastranjenja i najviših crkvenih dostojanstvenika. Ostajemo bez riječi. Crkva je razgoljena, osramoćena pred javnošću i svijetom. Bilo je toga kroz dvijetisućljetnu povijest, ona je trajno u „klinču“ sa Sotonom. Opustjela je Crkva u dušama, u javnosti nevjerodostojna, za mnoge nepovratno izgubljena, okreću joj leđa, događa se masovni egzodus iz Crkve.
U svim kriznim i teškim vremenima Gospodin je podizao u Crkvi snažne glasove, muževe i žene, koji su utiskivali biljeg svomu dobu. Reforma iz Clunyja iznjedrila je duhovne velikane u 11. stoljeću, sv. Bernard s cistercitima, Franjo i Dominik sa svojim redovima bijahu zamašnjaci, a u doba velikoga raskola u 16. stoljeću rodili su se mnogi redovi i kongregacije.
Htjeli bismo donijeti svjedočanstva svetih, snažnih i odvažnih žena koje su se svom žestinom zalagale za istinu Isusa Krista, vjeru i stegu u Crkvi, napose u kleru. Ne treba smetnuti s uma da je papa Benedikt često rabio izričaj „Ecclesia militans“, mnogima nesuvremen, a zapravo je Crkva stalno „vojujuća“. Svjedoci smo kako Zlo želi ovladati svijetom, uvlači se u sve pore društva, života i (ne)morala. Vrijeme je da vjernici dignu glas, stanu u prednje redove i bore se protiv Zloga. Nerijetko se Zli prerušava u „Anđela svjetla“ (2 Kor 11,14) kako bi rastočio moralne temelje ljudskoga društva. Zahvaćeni su muškarci i žene, na području poroka i grijeha, zločina i opačina.
Gnojne rane i problemi klera
U posljednjih tisuću godina imamo primjere snažnih žena koje su ustale protiv poroka u Crkvi, napose među klerom. Žestoko se okomljuju protiv lakomosti i pohlepe, škrtosti i pomame za vlašću, užitcima, pijanstvom i proždrljivosti. U njihovim spisima naći ćemo popise grijeha u kleru. Rekli bismo, ništa nova. Sve je i danas aktualno, ništa nije izgubilo od svoje sudobnosti.
Primjerice, sv. Hildegard iz Bingena, koju je papa Benedikt proglasio sveticom i crkvenom učiteljicom 2012., oštro osuđuje viši i niži kler svoga doba. Njezine riječi mogu zvučati staromodno, ali su izričaji svedobni. O kleru veli ovako: „Vi ste noć iz koje kulja mrak, vi ste puk koji ništa ne radi. Ležite na zemlji, niste stup ni oslonac Crkve, nego se skrivate u špilji svoje požude. Zbog vašeg ogavna bogatstva i škrtosti te svih vaših inih taština i opačina ne pružate nikakvu poduku svojim podložnicima. Trebali biste biti ognjeni stup koji predvodi ljude te ih poziva činiti dobra djela“.
![](https://miportal.hr/wp-content/uploads/2020/07/3-2-199x300.jpg)
Dvjesto godina nakon nje Katarina Sijenska obraća se papi Urbanu VI. u Avignonu. „Najbolji, najdraži Oče, svijet ne može dalje. Do te su se mjere nagomilali poroci i opačine, napose kod onih koji su u perivoju Svete Crkve zasađeni kao mirisavo cvijeće kako bi širili oko sebe miris krjeposti. Namjesto toga moramo gledati kako su ispunjeni bijednim i bezočnim porocima i opačinama kojima okužuju cijeli svijet“. Suočeni s ovim što se oko nas zbiva, možemo shvatiti njezinu brigu i zauzetost. Opominjala je Katarina i prethodnika papu Grgura XI. da iz divnoga perivoja Svete Crkve iskorijeni najprije cvijeće što zaudara, prepuno nečistoće, pohlepe i nadmene oholosti. Pored toga pisala je u mnogo navrata kako se mora vratiti u Rim iz „babilonskoga sužanjstva“ u Avignonu. Na magarcu je osobno išla u Avignon do Pape da bi, njega, neodlučno oklijevalo, potaknula na povratak. Uz to je imala vremena otvoreno i jasno poručiti razbludnom i pijanomu kleru kako sada troše i rasipaju s bludnicama ono što je Krist stekao na križu. Bolje bi bilo da spomenuta duhovna lica umru, nego da nastave živjeti u svetogrdnim zlima.
![](https://miportal.hr/wp-content/uploads/2020/07/1-7-203x300.jpg)
Slično je kategorički žigosala njezina suvremenica sv. Brigita Švedska gnojne rane i probleme klera: Treba odstraniti i otjerati sve razvratne svećenike, jer je bolje da se ne slavi sveta Misa, nego da bludničke ruke dodiruju Tijelo Božjega Sina. I Katarina i Brigita bijahu na udaru hijerarhije i inkvizicije zbog oštrih istupa. Znakovita je upornost kojom te žene nastupaju, pa čak i tvrdoglavost u promicanju svojih nauma. Katarina Sijenska nije pohađala škole, bijaše nepismena, ali nadprosječno inteligentna, svoje je sugovornike osvajala. Pet puta je bila pred sudištem teologa koji je nisu mogli uhvatiti u zabludi. Inače bi je izručili inkviziciji. Uz bok joj je stajao i vodio dominikanac Raimund iz Capue. Ispitivač Katarine Sijenske Gabriele da Volterra, teolog i franjevac, svjetovnog duha, na kraju saslušanja zamolio je dvojicu svojih pratitelja da sve njegovo razdaju. Odlučio je do kraja života biti sluga u fratarskom blagovalištu.
Nemojmo trovati plodove
Velika žena minuloga stoljeća Edith Stein–Terezija Benedikta od Križa, nekoliko tjedana nakon što se Hitler došao na vlast, piše pismo Papi u kome ga poziva da prekine šutnju spram progona Židova i kršćana sa strane bezbožne nacističke ideologije. Njezino alarmantno pismo, pisano iz duboke nevolje i straha za vlastiti narod i Crkvu, bijaše povod da je Pio XI. objavio encikliku Mit brennender Sorge (Sa silnom brigom).
![](https://miportal.hr/wp-content/uploads/2020/07/ida-friederike-grres-373186c4-3460-4e5d-8e52-6544505e809-resize-750-215x300.jpeg)
Ida Friederike Görres, kći njemačkoga diplomata i majke Japanke, odgojena u katoličkom duhu, opečaćena likom R. Guardinija, objavila je nakon rata svoje „Pismo Crkvi“. Njime je uzburkala duhove u Crkvi. Odjeknulo je do Rima. Piše iz svoga sentire cum Ecclesia, duboko prožeta ljubavlju prema Crkvi, fiktivnom akademiku o lošu stanju u Crkvi. Pismo je i nakon sedamdeset godina aktualno. Promatra bolnim srcem kler u Crkvi koji živi buržujski, duhovno srozan. Bogoslužje se slavi bez duše, srca i ljubavi, propovijedi sklepane, daleko od evanđeoskog navještaja, uz to i nevolje s celibatom. Žestoka kritika i očajna ljubav prema Crkvi izvire iz nje, duboko svjesna da je Crkva Kristova, svjesna njezine slave i svetosti, dostojanstva i nedodirljive veličine. Velike je nade polagala u Sabor. Nazvala ga je velikom sjetvom koja mnogo obećaje, ali na kraju života (+1971.) rezignirano veli: „Sad vidimo kako raste mnogo toga zastrašujućeg, otrovna što prijeti ugušiti prave plodove“.
Piše u doba Sabora: “Često mi se čini kako u Crkvi ništa više ne ‘štima’. Kao da su specifično katolički elementi, poput svećeništva, hijerarhije, euharistije, sakramenata već principijelno i u svome ishodištu nekakve ‘izrasline’… Krivac je tomu uvelike Küng sa svojim trajnim lamentiranjem kako je Sabor reformacija zakašnjela 400 godina… Relativizacija Crkve i svega što naučava, što predstavlja i utjelovljuje, do te je mjere sveobuhvatna, nemilosrdna, uznapredovala, da mi se čini kako se cijelo tlo… u kome sam ukorijenjena, u sebe urušava”. Glas je to obrazovana svjesna laika koji ljubi Crkvu. Vjera i Crkva nisu apstrakcija, za nju je Crkva “inkarnacija Poruke te time Kristove prisutnosti na ovoj Zemlji”. Ipak ona vjeruje kako je Crkva feniks koji umire i uskrisuje iz vlastita pepela u novom obliku. Staro se mora spržiti, iz tog pepela Crkva će uskrsnuti. Upozorava na tri kušnje za Crkvu: Vjera kako je bitnije nuditi kruh svijetu od navještaja Gospodinove riječi. Navještaj se ne smije reducirati. Težnja participirati u svjetskoj moći prilagodbom, mimikrijom, konformizmom, klanjanjem duhu vremena, iz straha ne zaostati s manjinom manje obrazovanih. I napokon kušnja kojoj su napose izloženi svećenici: Srozati se na razinu svijeta, odvojiti se od ‘svetoga brda’, od hramskog prostora, od sakralnog, uzvišenog, srozavanje na razinu nižega, prizemna. Bila je prijatelj s prof. Ratzingerom koji je održao pogrebno slovo toj velikoj ženi Crkve.
Zasaditi cvijet u otrov
Mogli bismo nadodati, plodno tlo Božjeg vinograda u mnogim se segmentima pretvorilo u prigušenu vatru bez plamena. Samo se dimi i do naših dana čini tlo neplodnim. Bijaše dobra nakana otvoriti prozore svijetu, samo se nije imalo na umu da će prodrijeti rojevi komaraca i otrovnih kukaca, dim Sotone koji je sa svježim zrakom navalio na Crkvu.
![](https://miportal.hr/wp-content/uploads/2018/09/2-300x188.jpg)
U novije doba buru je uskovitlala Mother Angelica, utemeljiteljica EWTN-Eternal Word Television Network. Djelo evangelizacije suvremenim medijima počela je u samostanskoj garaži, slično kao Microsoft, Apple te Google. Danas je to najraširenija katolička televizijska mreža s filijalama u više od 140 zemalja, dopire otprilike u dvjesto milijuna kućanstava diljem svijeta. Časna sestra, stroge klauzure („Klarise od vječnoga klanjanja“) pionir je katoličke televizije u SAD. Britka na jeziku, vjerna Crkvi i pravovjerju. Nitko od nije očekivao da će devedesetih godina za TV rasprave izgubiti živce, kad su je upitali što misli o križnom putu za Svjetskog dana mladih u Denveru 1993. Neka je žena trebala, naime, uzeti Isusovu ulogu na križnom putu.
Raymond Arroyo, novinar i urednik EWTN, napisao je biografiju te žene i sestre. U spomenutom TV razgovoru izrekla je riječi: „Grsti mi se na vašu liberalnu Crkvu, … vaše egocentrične molitve, vaše prizemne duhovnosti. Grsti mi se na vaše ‘zamašnjake’, jer prvo što ostaje iza jednog takva zamašnjaka jest velika rupa u koju svi padamo. Grsti mi se na vaše teologe koji ništa drugo ne rade nego stvaraju podjele i razaraju“. Lojalni su katolici dosada predugo šutjeli: „Punih evo trideset godina gutamo vaše nazore o Bogu“. Nazore modernista, nazore liberalnih teologa, ideje nemarna i nezainteresirana te posvjetovnjačena klera, službene Crkve i njezinih struktura. Na kraju predbacuje svima: „Nemate više nikakva Boga, nikakve dogme, nikakva vjerskog nauka i nikakva autoriteta. Hvata me gnjev i bijes zbog vaših pokušaja i nastojanja razoriti katoličko biće u malenima, siromašnima i starijima. Vaši su katekizmi do te mjere razvodnjeni da ne sadrže niti uče išta drugo osim ‘ljubi svoga bližnjega’. Ne, dragi! Najprije treba ljubiti Boga“.
Majku Angeliku Gospodin je pozvao u vječni dom god. 2016. Rođena 1923. U tim riječima izrekla je nešto što je u temeljima svih suvremenih zala u Crkvi, s kojima smo svi suočeni. Da, upravo se maleni žrtvuju pred idolom Zlatnog teleta. Prinose ih bonce, dostojanstvenici u purpurnim haljinama.. Purpur ih nije učinio mučenicima (što bi boja trebala značiti!) svete Crkve, nego su postali strašila koja su tijela i duše sebi povjerenih duša bacili pred plamenog Moloha u ognju svojih strasti i požuda, a drugi su to promatrali ili su postali sukrivci istih zlodjela ili ih čak prikrivali. Tko će snositi posljedice tih katastrofalnih postupaka u Crkvi?
Čujmo još jednom što Katarina Sijenska piše Papi u Avignon: „Zasadite mirisno cvijeće u taj zatrovani vrt: Pastire i upravitelje koji žele biti istinski službenici Raspetoga, kojima nije stalo ni do čega drugoga osim do Božje slave i časti te spasenja duša!“ Otrovni, kvarni i smrdljivi cvjetovi ne bi smjeli okuživati svijet i Crkvu.