UZ 100. OBLJETNICU ROĐENJA DR. FRA LJUDEVITA RUPČIĆA:Odrobijao je pune četiri godine (2)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Zaređen je u Mostaru na svetkovinu Bezgrješne, god. 1946. Potom je mobiliziran u jugoslavensku vojsku. Kako se isticao znanjem, inteligencijom i pronicljivošću, a u vojsci bijahu mahom analfabeti (pa čak i jugooficirski kadar), dobro je investirao i tu svoje znanje i snalažljivost. Ipak je na kraju vojnoga roka na namještenome procesu dobio jednu godinu vojnoga zatvora i odležao osam mjeseci.

Po povratku iz zatvora neko je vrijeme bio kapelan u Vitini, potom župnik u Klobuku i Veljacima, ali je opsluživao i okolne župe koje su ostale bez župnika koji bijahu po tamnicama ili su napustili župe. Provincija desetkovana. U dičnoj Provinciji na terenu u pastvi ni četrdeset franjevaca. Rat zatro i pomeo. Ponovno je optužen da potkopava ‘narodni režim’, da ozloglašava novi narodni ‘socijalistički’ poredak, da seljake obeshrabruje da ne ulaze u zemljoradničke zadruge. Uhićen je i na montiranome procesu osuđen na četiri godine zatvora koje je do kraja izdržao u zloglasnoj Zenici. Jedna od njegovih krivica bijaše da je, navodno, govorio kako ‘zadružni’ konji padaju s nogu jer su toliko neuhranjeni te ih moraju pridizati sohama (tj. kolcima). U svome stilu on je na sudu britko odgovorio: Nisam govorio, nego svojim očima gledao! Nu, ništa mu nije pomoglo. Morao je odležati te tako postaje uznikom i svjedokom za vjeru.

Odrobijao je pune četiri godine. Po povratku iz zeničkoga kazamata djeluje kao kapelan u konjičkoj župi. Uz redoviti dušobrižnički posao priprema doktorski rad na zagrebačkome Katoličkom teološkom fakultetu iz Novoga zavjeta. Rad je obranio god. 1958., a okvirna tematika bijaše završno slovo iz Matejeva Evanđelja: Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Specijalizirao se u novozavjetnoj egzegezi koju potom tijekom punih trideset godina predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, do 1988., kada je kao profesor umirovljen.

Trideset godina profesorske službe, ali uz to se na nagovor nešto starijega fra Rufina Šilića – koji je znao za fra Ljudevitove kvalitete – dao na prevođenje Novoga zavjeta. I to je svoje životno djelo stalno, do svoje smrti dotjerivao, usavršavao, cizelirao, brusio. Znao je što je riječ i Riječ, njegovao je riječ, ljubio je riječ i Onoga koji je Božja Riječ.

Kao što već rekoh, bijaše on vrhunski intelektualac koji se upuštao u koštac i polemike u komunizmu s marksističkim i islamskim intelektualcima, briljantan govornik, obljubljen i vrstan predavač, osoba koju je sam Gospodin obdario nesvakidašnjim darovima, oštrim umom, britkim perom, nenadmašivim stilom, biranim riječima i rječnikom. Ono što bi izrekao, moglo je odmah ići u tisak, bez odbitaka ili dodataka. Bio je i ostao u našim sjećanjima učitelj, rabi, kako smo ga popularno zvali, a ne samo profesor ili predavač.

Fra Ljudevit bijaše teološki autodidakt, samouk. Što je naučio, naučio je vlastitim marom i trudom. Što je mogao u ratnome vihoru svršiti ondanji student teologije, u Hercegovini, između 1941. – 1945.? Sve bijaše u svakome pogledu fragmentarno, u krhotinama. Pogotovo kada je pao veliki mračni zastor nad Hrvatskom te kada su komunisti započeli svoj krvavi ples ubijanja svega svetoga i Kristova na hrvatskome povijesnom tlu. Izrastao i stasao u osobu, vjernika, franjevca i Hrvata u najtežim povijesnim hrvatskim vremenima, bio je svjestan da se komunističko bezbožno zlo može pobijediti samo jednim: Božjom istinom, Božjom riječi, istinom Isusa Krista. Znao je da je vlast ili prevlast Pakla te njegov ples i iživljavanje samo trenutno, privremeno. I zato se odmah u komunističkome (su)mraku dao na temeljit studij, teološko sazrijevanje i promišljanje vjere, poglavito za vrijeme Sabora i nakon njega.

Izišavši iz zatvora uz svoj kapelanski posao u Konjicu sam je znao reći da je dnevno po pet sati studirao. Doktorirao u Zagrebu, a potom započeo kao profesor u Sarajevu. Odvažio se uz profesorsku službu, kao što već rekoh, na nagovor fra Rufina, na prevođenje Novoga zavjeta. Fra Ljudevitova odluka za prevođenje Novoga zavjeta bijaše dar Providnosti hrvatskomu narodu. Njegov je prijevod prvi poratni prijevod Novoga zavjeta na suvremeni hrvatski jezik. Taj prijevod iz god. 1961. bijaše samo početni korak u potonjemu stalnom prevođenju, dotjerivanju i brušenju vlastitoga prijevoda, njegovu poboljšavanju. Tri godine prije smrti stavio je – tako je rekao – završnu točku kada je izišlo šesto prerađeno, poboljšano izdanje prijevoda Novoga zavjeta i prvo izdanje prijevoda Psalama. Međutim, oni koji su dolazili u njegovu sobu, mogli su uvijek vidjeti na njegovu radnom stolu otvoren Novi zavjet – najnoviju inačicu prijevoda – a pored njega grčki izvornik te unos novih ispravaka i poboljšanja.

Kada se već ‘umorio’ od profesorske službe (ali je doslovce sve do smrti bio neumoran), tijekom punih trideset godina, nikada ne prestajući biti Učiteljev učenik, dogodilo se Međugorje. I tu se zaputio u Marijinu školu. Od učitelja je postao Marijinim učenikom. A Mariju je Majku vrlo štovao i ljubio. To je bilo za njega novo polje predana rada, promišljanja, čitanja, učenja, pisanja. Naime, svima nama ovdje bijaše to novo područje, nepoznanica, terra incognita. Znali smo za ukazanja u Lourdesu i Fatimi, ali sve se to događalo daleko od nas. Kada se nešto slično dogodi u vlastitoj kući, onda moraš početi promišljati iznova sve. I tu je fra Ljudevit obavio pionirski rad, znalački i iskusno, do kraja uvjeren da se Nebo otvorilo nad ovim prostorom, da je Bog konačno pohodio svoj narod, nakon desetljeća i stoljeća neslobode, čamljenja u tamnici smrti ili pak poslovičnoj Platonovoj spilji.

Nije volio niti se slagao s govorom o privatnim objavama. Bog govori u svakome vremenu, objava se događa i Bog po Duhu djeluje i uvodi u puninu istine, na svoj način, preko pojedinaca, proroka, a u minula dva stoljeća napose preko Marije i njezinih ukazanja. Nisu ta ukazanja ‘dječja igra’ ili pak neobvezatna nebeska ‘šetnja’, nego Marija u svojim ukazanjima upire prstom na probleme vremena i čovječanstva, daje dijagnozu nudeći i lijek. Kristovo je pak evanđelje sveopći lijek za cijeli svijet, nešto kao panaceja.

Svi smo bili svjesni da mora jednom svanuti dan, da se mora skratiti noć, da nam mora zasjati Sunce s visine. Za tim je fra Ljudevit žudio, o tome sanjao, i Marijinim zahvatom, intervencijom samoga Neba komunistička je bezbožna ‘aždaha’, o kojoj pjeva i pjesnik Mak Dizdar, izdahnula, glavu joj je satrla Žena iz Knjige Postanka, ali i Otkrivenja sa svojim Porodom. Svanuo je dan slobode – i hrvatskomu narodu i Crkvi na ovim ozemljima. Ništa od toga ne bi bilo da nije bilo ovoga povijesnoga događaja, možda najvažnijeg u drugome kršćanskom tisućljeću – Međugorja i pada komunizma 1989.

Da, fra Ljudevit se uvijek vraćao na izvore. Stalno nam je ponavljao i dokazivao: Izvor je trajno i star i nov! Stoljećima i tisućljećima je star, ne prestaje davati vodu, pitku, bistru, pravu izvorsku! Izvor je ujedno uvijek i nov jer je voda na njemu uvijek svježa, prava, izvorna. Biotop života! Taži žeđ, tiša životnu glad. U Knjizi Postanka, na samome početku, u edenskome vrtu imamo rijeke koje sve natapaju i daju život. I završna knjiga Biblije, Otkrivenje, na samome svršetku, u finalnoj viziji, nudi nam viđenje Rijeke života što izvire ispred Prijestolja Božjega i Janjetova, bistra kao sami prozirac, kao čisti ledac, i na samome kraju Božja velikodušna ponuda: Tko je žedan, neka samo pristupi, tko želi, neka besplatno uzme i pije vode života. Uvjereni smo da naš fra Ljudevit – koji nas je učio ljubiti riječ i Riječ, pije iz toga nepresušnoga Božjeg izvora. A mi smo mu zahvalni što je svojim riječima i spisima, svojim umom i ljubavi htio skrenuti pozornost svih naš na Bitno, na Boga, Krista, Mariju, Crkvu, vjeru te milu nam Hrvatsku. Bio je i ostao veličina koja se pamti, o kojoj se pripovijeda, čije se dosjetke i dijalektičke upadice prepričavaju. Takvi se rijetko rađaju. Sunt rari nantes gurgite in vasto! Rijetki se osmjele plivati u golemom viru (Vergil). A fra Ljudevit je plivao protiv struje, znao se snaći i u najtežim virovima ovoga svijeta koji ne bijaše nimalo sklon franjevcu ni Hrvatu. Otišao je između nas u vječnost na obljetnicu ukazanja, 25. lipnja 2003. Gospa ga je na svoj dan uzela k sebi, vjernoga slugu.