SUVREMENI SVETAC I MISTIK: RAFAEL ARNÁIZ BARÓN

Danas se Crkva sjeća svetoga Rafaela Arnaiza Barona, redovnika, mistika. Živio je nepunih 27 godina – preminuo 1938. Odgojen u kršćanskoj obitelji, bogatoj. 

Rafael Arnáiz  Baróna živio je tek 27 godina, a umro na glasu svetosti. Kad se pročita njegova duhovna ostavština, preda nama izranja zbiljski suvremeni svetac i mistik, upravo na crti onih velikih španjolskih mistika iz 16. stoljeća.

Brat Rafael, španjolski trapist, bijaše zanesen Božjom ljepotom. Izgarao je od ljubavi prema Bogu, izgarao ognjem ljubavi. Njegova je jednostavna poruka: Tko ima Boga, ima sve! A upravo to trebaju suvremeni mladi i sve je više mladih koji se zanose tim netipičnim suvremenikom, oduševljavaju se njegovim kratkim životom i mističnim spisima. Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II., koji je tako divno znao o njemu zboriti, a svetim ga je proglasio današnji Papa prije tri godine, zajedno s apostolom gubavaca Danijelom de Vesteurom.

U svome nagovoru u povodu proglašenja svetim Papa je istaknuo: Brat Rafael djeluje poput snažnoga magneta upravo na one koji se ne zadovoljavaju s prosječnošću i malenim, nego žude za punom istinom i radošću. Već je Ivan Pavao II. opetovano govorio o Rafaelu kao primjeru za sve koji žele pronaći puni smisao svoga života te ga i ostvariti. Brat nam je Rafael iza sebe ostavio množinu pisama i svoj dnevnik te neka promišljanja koja tvore glavninu njegovih duhovnih spisa. Sve je to rječito svjedočanstvo o mladome čovjeku koji u svome kratkom životu ništa drugo nije htio nego ljubiti Boga iznad svega.

“Uvijek sam ljubio sve lijepo”

Rafael se rodio na Cvjetnicu, 9. travnja 1911., u Burgosu, u sjevernoj Španjolskoj kao prvo od četvero djece. Potječe iz imućne i ugledne obitelji, a na krštenju je dobio ime koje svjedoči o njegovu plemenitaškom podrijetlu: Rafal Arturo Alvar José od Bezrgješnoga začeća i svetoga Alojzija Gonzage. Djetinjstvo mu protječe naskroz mirno. Otac je šumarski inženjer, ljubi brda i prirodu, a napose lijepu književnost. Posjeduje golemu biblioteku, naizust zna mnoge svoje omiljele pjesnike. Majka je neobično lijepa žena. Djeca za nju vele da tomu nije pridavala nikakva značenja. U duši je bila krajnje i duboko pobožna, svojega je muža i djecu nježno ljubila.

Kad je Rafaelu bilo devet godina, poslan je u isusovački kolegij u Oviedu. Naime, obitelj se onamo preselila jer je otac dobio premještaj. Jedan od učitelja u kolegiju veli za Rafaela: “Vrlo se dobro sjećam Rafaela. Bijaše to inteligentan mladić s izrazitim darom za matematiku. U humanističkim predmetima nije bio posebno darovit, područje u kome je on kasnije postao briljantan, kako se vidi iz njegovih dnevničkih zabilježaka. Doskora je postao središnjim likom među svojim školskim drugovima, a gdje bi se on zatekao, tu je vladalo silno radovanje”.

Specifična crta kod dječaka bijaše njegova silna ljubav za slikarstvo, i uopće za umjetnost. S petnaest godina moli roditelje da smije crtati. Roditelji udovoljavaju njegovoj želji i ide na poduku kod nekoga uglednoga slikara krajolika. Njegov život bijaše očaran bojom i oblikom. Godine 1929. završava uspješno gimnazijski studij. Odluka spram zvanja je pala: Studij arhitekture. Čini se da to ponajvećma odgovara njegovu umjetničkom nagnuću. U povodu ispita zrelosti roditelji mu žele priuštiti radost i mole sina da im izrazi želju kamo bi putovao. Na njihovo čuđenje Rafael ih moli da može ići u posjet svojim rođacima, plemićima iz Maquede, koji imaju posjed u blizini Avile koju Rafael samo površno poznaje. Susret s tom obitelji utiskuje Rafaelu za cijeli njegov život neizbrisivi biljeg. Bračni par s petero djece dugo je živio svjetovnim životom dok ih neka propovijed nije pogodila u srce. Promijenili su naskroz svoj život i postali duboko religiozna obitelj. S nećakom Rafaelom povezuje ih trajna duboka duhovna ljubav i prijateljstvo, što bijaše mjerodavno i odlučno za njegovu odluku postati trapistom.

God. 1930. postiže bakalaureat iz prirodoslovnih znanosti i s neopisivom lakoćom polaže prijamni ispit za studij arhitekture u Madridu. Tako za njega započinje novi životni odsječak, studentski život. Prve dvije godine vozari između Madrida i Ovieda, da bi se 1932. zastalno nastanio u Madridu. Njegov je život obilježen ozbiljnim studijem i dubokim vjerskim životom. “Položio sam ispit iz analitičke geometrije plohe: Te Deum laudamus! (Tebe Boga hvalimo!) Položio ispit i iz mehaničke fizike: Te Deum laudamus!”

Rafaelova upadna karakterna crta jest njegov smisao za humor kojim se služi na radost i ugodu svojega okružja. U svome pismu bratu skreće mu na vrlo fin, humorističan način pozornost na njegove pravopisne pogrješke. U istome pismu navodi i svoj dnevni red: “U osam sati predavanja, u deset sam doma i učenje, u podne idem na svetu misu, potom dalje učim, bolje rečeno, pokušavam odgonetnuti bilješke s predavanja. U dva popodne ručak. Nakon ručka ništa ne radim. U četiri se vozim podzemnom željeznicom svomu prijatelju s kojim učim aritmetiku do pola sedam. Onda idem na kavu, a potom doma. I tako se postupno probijam…”

“Moja, pomalo sanjarska duša…”

Već za svoga prvoga boravka kod ujaka i ujne god. 1929. Rafaelu se otvara novi svijet kontemplacije, molitve, Bogu posvećena života. Došli su mu u ruke spisi svete Terezije Avilske,  Ivana od Križa. S ujakom je prvi put pohodio trapiste. Trapisti su nastali u 17. stoljeću kao reformirani ogranak cistercitskoga reda. Odlikuju se strogom šutnjom i povučenošću u opatiju, otklonom od svijeta. Ime nose po francuskoj opatiji La Trappe u kojoj su započele reforme i strogo obdržavanje pravila. U nas je poznata trapistička opatija Marija Zvijezda u blizini Banje Luke.

Od toga prvoga pohoda opatiji Rafael je trajno ostao privučen životom tih monaha. Otkrio je ondje tajnu tišine i sreće. “Jednostavno ne mogu opisati ono što sam vidio u opatiji, sve one dojmove koje sam stekao u tome svetom samostanu. Bog sami to zna!” Nakon nekoliko godina bilježi on u svojim dnevničkim zapisima: “Prije nekoliko godina zadržao se u toj opatiji jedan svjetovno nastrojeni mladi čovjek s glavom punom…, da, ni sam ne znam, što je nosio u glavi. Proveo je nekoliko dana među tim monasima. I kako je ljubio sve što ima veze s bojama, glazbom i svim umjetničkim, bio je duboko impresioniran korskim pjevanjem Salve Regina. Bio je dirnut šutnjom tih ljudi (…) Kad je taj mladi čovjek iz svijeta vidio što je vidio, u njemu se dogodila duboka preobrazba. Mladi je čovjek razmišljao. Bog se poslužio svim tim vanjskim stvarima da bi svojim svjetlom dopro do njegove sanjarski nastrojene duše. Kako je silno Božje milosrđe!”

Za svoga trećega pohoda obavio je ondje duhovne vježbe i toga je trenutka pala konačna odluka: “Bog je u meni do te mjere djelovao da sam stvorio čvrstu odluku prepustiti se Njemu cijelim svojim srcem, s dušom i tijelom.” Nakon što je dobio pristanak od odgojitelja novaka Rafael je do te mjere oduševljen da bi htio stupiti odmah, bez oproštaja s roditeljima. Njegov ga ujak moli da se posavjetuje s nekim svećenikom. Bio je to apostolski nuncij. Poslije će se Rafael prisjetiti njegovih savjeta: “Oni koje Bog poziva ne moraju se svidjeti samo Bogu, oni moraju biti blagi i ljubazni i u očima ljudi, tj., bez grča i prisile, naprotiv: posve ugodni”.

Stoga on odustaje od svoje namisli smjesta stupiti u samostan. Putuje svojim roditeljima u Oviedo da bi im saopćio svoju odluku. I prije svoga stupanja bilježi u svoj dnevnik: “Pomiješano sa suzama (…) osjećam u sebi radost, zadovoljstvo i nutarnji mir. Sve što u sebi nosim tako je uzvišeno. Ako je moja radost tako velika, onda je isto tako velika, štoviše, odveć velika i moja bol. Međutim, daleko je snažnija i veća moja ljubav prema Bogu. Bez nje to se ne bi moglo izdržati”.

“Patnja: jedina valuta koja ostaje i ima vrijednost”

U siječnju 1934. stupa Rafael kao postulant kod trapista u opatiju San Isidro de Dueñas. Naravno da su prvi dani u novom ozračju, u samostanu, obilježeni velikim žrtvama, poglavito što se tiče spavanja, jela i rada. Svojim roditeljima piše: “Vaš je sin pronašao pravi put. Moje je uvjerenje stalno sve veće da je Bog stvorio trapiste za mene i mene zatrapiste.” Ali nakon četiri mjeseca najednom se pojavljuje opasno oboljenje u njegovu metabolizmu. To ga prisiljava napustiti samostan i zaputiti se roditeljima da bi ondje imao pravu njegu. “Očajno sam slab, dok čitam imam vrtoglavice, hodanje me strahovito zamara”. Ni sam ne zna hoće li preživjeti, ali u svakom slučaju svoju majku moli da ga, ako bi slučajno preminuo, pokopa u habitu.

Godinu i pol dana provodi izvan samostana. Teškom mukom se oporavlja. Liječenje je uspjelo zahvaljujući nježnoj brizi majke te ozračju, u tihom obiteljskom domu. Međutim, u to ga doba čeka i druga teška duševna kušnja. “Zapažam kako vrijeme prolazi, a sam ne spoznajem što to Bog od mene traži… Mislim kako ne zaslužujem biti sin toga reda te su moji snovi bili za moju slabašnu i siromašnu osobu negdje u oblacima. Bog me ponizio i mogu samo jedno reći da to temeljito ispaštam. Vjerovao sam da mogu učiniti sve sam svojim silama”. U tome vremenu kušnje Rafaelov se ponos pretvara u poniznost, on sam prolazi vatreno krštenje, kao zlato u talioniku. “Lagao bih kad bih kazao da nisam trpio”.

Ponovno moli da ga prime u samostan, ali ovaj put želi to kao obični oblat. Oblati nisu u to doba polagali zavjete, nisu se spremali ni za svećeništvo. To je zadnje mjesto u redu, najponiznije. Za takvo mjesto prosi Rafael: “Računajte s jednim oblatom koji posjeduje samo jednu jedinu želju: Ljubiti Boga. Žrtvuje Gospodinu i samu želju da smije položiti zavjete. Činim to – vjerujte mi – veoma rado, s veseljem, ne nanoseći sam sebi nikakvo nasilje”.

U siječnju 1936. želja mu se ispunja. Slijedi povratak u opatiju. Svojoj tetki piše: “U jednome malome uglu svojeopatije molit ću za tebe. Moli i ti da Gospodin primi moj dar. Jer riječ oblat znači: dar, prinos”.

I dok Rafael pred ljudima i s ljudima obdržava krajnju šutnju, tim intenzivnije razgovara on s Bogom. Piše cijeli niz monologa koje posvećuje Majci Božjoj i naziva ih Meditacije jednoga trapista. U stanovitom smislu to su ispovijedi u kojima se dade slijediti njegov nutarnji rast i razvoj. Meditacije između ostaloga o šutnji, o radu, o životu trapista. Tu ćemo pročitati: “Kako je divna šutnja jednoga trapista za vrijeme njegova rada! Sve pjeva slavu Bogu: pšenica, cvijeće, brda, nebesa… Sve je uzvišeni koncert prepun suglasja. Ništa ne manjka, ništa nije suvišno. Duša trapista nalazi se u jednom trenutku na zemlji i prekapa oranicu, a onda se diže prema nebesima i veliča Boga – sve to pak u posvemašnjoj šutnji. Pa i kad se kadikad zaustavi da bi zapjevala pjesmu Mariji. – Poznajem jedan takav slučaj…”

Godine 1936. opetovano napušta opatiju. U Španjolskoj je izbio građanski rat. Trebao biti unovačen, ali je za vojnu službu nesposoban te se nakon tri mjeseca izbivanja smije ponovno vratiti u opatiju.

“Tvomu se Rafaelu žuri”

Bolest se ponovno pogoršala. To ga sili po treći put napustiti opatiju. “Ovaj treći put kad odlažem svoju redovničku odjeću vidim savršeno jasno Božju ruku te mi je sve svejedno. Bog me ne napušta. On me ne kuša. On me ljubi. Patnja je jedina valuta koja vrijedi i trajno ostaje”.

Deset mjeseci provodi bolesnik u Burgosu. Vrijeme je to u kojemu Rafael sazrijeva, vrijeme u kome bez ikakve zadrške predaje Bogu doslovce sve. Sve Bogu žrtvuje. “Živim u iščekivanju onoga koji ništa ne posjeduje i sve očekuje”. “Htio bih letjeti cijelim svijetom i svim njegovim stanovnicima stalno dovikivati: Bog! Bog! Samo on! Što tražite? Za čim čeznete? Siromašni, pospani svijete, koji ne poznaješ silna Božja djela. Siromašni i nijemi svijete koji ne znaš zapjevati nikakav himan silnoj Božjoj ljubavi!”

U prosincu 1937. četvrti – posljednji – put stupa u samostan. Preostalo mu je još samo četiri mjeseca života. “Želio bih da moj siromašni, bolesni život bude plamen koji lagano izgara od čiste ljubavi”. Boluje od neizlječiva dijabetesa.

Rafaelova majka opisuje rastanak u prosincu kad je zadnji put vidjela svoga sina. “U jedanaest dopodne otišao je. Bijaše turoban, kišovit dan. Rastanak je bio tih, jednostavan, ali su srca krvarila. Moli Boga da doskora umrem, rekao mi je kad me zagrlio”. Na jednom papiriću njegovih posljednjih bilježaka zapisuje: “Postao sam svjestan svoga poziva. Ja nisam ni redovnik, ali nisam ni laik. Ja sam naprosto jedno veliko ništa. Nisam ništa više nego jedna u Krista zaljubljena duša”.

“Ne oklijevaj, Gospodine. Tvomu se Rafaelu žuri. Želi biti s tobom, želi vidjeti Mariju… Kakve ću divne zavjete položiti u času svoje smrti! Vječne zavjete ljubavi, zauvijek…, zauvijek!”

Rafaelova je molitva uslišana. Teški dijabetes. Pao je u dijabetičku komu. Bolest se naprosto na njega sručila. Posljednja četiri dana života ima visoku vrućicu. Uslijedila su naizmjence stanja delirija i duhovne svježine. 26. travnja 1938. umire brat Rafael. “Želim biti za svijet jedno veliko ništa. Htio bih biti naskroz Tvoj. Pa i sve svoje grijehe predajem Tebi. Oni su posljednje što mi preostaje i što je do kraja moje. Gospodine moj, jesi li zadovoljan? Ja jesam”.