ŠIRIMO SVIJETOM KRISTOV MIOMIRIS

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Sveti je Franjo na kraju života rekao: Braćo, do sada smo malo ili ništa dobra učinili. Vrijeme je početi s početka. Tako i mi jutros Gospodina molimo da počnemo s njime ispočetka i dan i rad, i da sve naše bude prožeto Kristovom kvalitetom. Da bude ono što Pavao za sebe kaže kako ne živi više on, nego kako Krist živi u njemu. To je smisao našega života. Biti s Kristom sjedinjen, da nosimo kršćansko ime dostojanstveno i ponosno. Upravo u svijetu i vremenu koje niječe Isusa Krista, koje progoni Boga, vrijeme u kome je praktični ateizam jedino pravo uvjerenje. A zapravo ateizma nema, svi vjeruju u nešto, a pogotovo su ateisti ili  tzv. ateisti vrlo praznovjerni, pa vjeruju u sve i sva, horoskope, astrologe, numerologe, vračare. I što je najneobičnije, osobe koje idu kojekakvim “vidovnjacima” i “vidjelicama” vele kako im pogađaju stvari, kako bih se i ja iznenadio kad bih ih čuo govoriti nepoznate stvari. Pa jasno, Đavao je inteligencija, on zna što je u nama, on mnoge stvari zna predvidjeti, pa s time se i Pavao sukobio u Filipima, s duhom Pitona. Englezi imaju za to dobru riječ “fortuneteller” – oni koji ti prokazuju sreću ili nesreću. Mi znamo u čijem znaku živimo.

Jučer smo slušali kod Marka o tome čiju sliku nosim, na čiju sam sliku stvoren. Čija slika i prilika na onome novčiću? Komu pripadam? Treba skinuti u sebi s Božje slike sve namaze i premaze, sve lakove i sve što zastire onu pravu Božju sliku u nama da budemo u svijetu ikona Boga, ikona Isusa Krista. Da širimo svijetom ugodan Kristov miomiris, o čemu govori Pavao u 2 Kor, a ne zadah smrti. Biti u svijetu Kristova “aroma” – to je zadaća svih nas.

Danas je u žarištu brak i ženidba. Žele kušati Isusa oni koji ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih. A Isus ih pobija jasno i glasno dokazom iz Pisma gdje je Bog Bog živih, ne mrtvih. Svi njemu žive. O tome govori i Knjiga Tobijina, o ženidbi te o mladome Tobiji koji treba poći na daleki put da bi uzeo sebi ženu iz daljnje rodbine. U židovstvu je brak bio svetinja, a najveće je blago imati potomstvo. Slikovito, djeca su kao tobolac pun strijela – i čovjek se ne boji nikoga.

Crkva se danas sjeća svete Blandine, mučenice. Dala je život nekoliko godina nakon svetoga Justina koga smo slavili jučer te koji je u Rimu položio život za Isusa Krista godine 165. za cara Marka Aurelija. Blandina bijaše robinja i zajedno sa svojom gospodaricom i njezinom kućom bila je u Lionu (onodobno Lugundum) god. 177. uhićena i strpana u zatvor zajedno s ostalim kršćanima. O tome piše naširoko sveti Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti. Naime, Crkva iz Liona poslala je na Istok veliki zapisnik o mučeništvu tih svetih Lionskih mučenika koji su neustrašivo išli u arenu-amfiteatar i podnijeli mučeništvo pred razbješnjelim psima, divljim zvijerima, a Blandinu je na kraju njezina mučeništva, nakon što je strahovito bila bičevana, razderao pobješnjeli bik. Čovjek se pita odakle njima ta nadljudska snaga, podnositi takve patnje? Zacijelo iz činjenice da je i sami Gospodin Isus bio strahovito mučen, bičevan i na kraju razapet, umro sramotnom smrću. To im je davalo snagu – poistovjećivanje s Isusom u njegovoj muci i smrti! Isus im bijaše snaga u životu i smrti. Govoreći čisto ljudski muke koje su podnosili bijahu nadljudske. Oni koji znaju strane jezike mogu pronaći  Zapise – akte Lionskih mučenika na internetu. Vrijedi s ljubavlju i zahvalnošću pročitati te zapise iz rane Crkve. Mi smo potomci svetaca i mučenika…