BOŽIĆ KAO TAJNA, ISTINA, LJEPOTA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Božić je blagdan mnoštva prigoda, ali i mnogih nelagoda, neugodan blagdan. Kroz povijest svetkovina je Božića proživljavala znakovite preobrazbe i preoblikovanja. U posljednjim je stoljećima zbog sekularizacije kršćanstva, laicizacije društva, svjetonazorskoga relativizma te neopoganskih utjecaja Božić izgubio mnogo od svoga prvotnog značenja za svijet. Čovjek sam proživljava u svojim dubinama promjene. Zato bi se sami kršćani morali zapitati, krajnje samokritično, je li uistinu ova suvremena komercijalizacija ono što iskrivljuje i otuđuje smisao Božića? Nije li zapravo sva komercijalizacija zatim potreba i nagon za kupovanjem i darivanjem, samo vanjski nadomjestak onih dubokih duševnih i iskonskih, arhetipskih čovjekovih potreba, čežnja, koje su zapretane u nama, koje smo potisnuli, a mi kršćani postali umorni na pozornici ovoga svijeta? I dok smo u kupovinama, trajno nas prate božićni napjevi i melodije u trgovačkim centrima.

Glazba spušta Boga na zemlju

Božić je vrijeme raspjevanosti, predivnih melodija što bruje na sve strane. Upravo su umjetnici pokušali izraziti u melodijama i tonovima svoje osjećaje za skladanja. Svi su se veliki glazbenici (pa i mnogi nekatolici i nevjernici) okušali u skladanju dijelova svete Mise, Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei. Od velikana jedini G. Mahler, pokršteni Židov, nije skladao nijednu misu, jer se nije mogao suživjeti s riječima Vjerovanja – Credo. Bio je učenik velikoga A. Brucknera za koga se vodi postupak proglašenja blaženim jer je sva njegova glazba hvalopoj Stvoritelju.

Brucknerove Mise spadaju uz Bachovu Misu u B-molu, Beethovenovu Missa solemnis i Mozartov Requiem među najgenijalnije skladbe sakralne glazbe. A Mahler? Kad su ga pitali zašto ne sklada dijelove svete Mise, odgovorio je: „Vjerujete li da bih to mogao? Nu, zašto pak ne? Ipak, ne! Tu se nalazi Credo“. I onda ga je počeo recitirati na latinskom. „Ne, to ja ne mogu, to nisam kadar“. U svoju je Osmu simfoniju ipak utkao svoje vjerovanje koje je pretočio u glazbu. Bio je bogotražitelj, u skladanju je zacijelo bio nadahnut Duhom Božjim.

Veliki su skladatelji svete glazbe pred riječima Vjerovanja i utjelovio se po Duhu Svetom znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu neizrecivu istinu. Pokušavali su u zvucima i suzvučjima, kroz skladbe izreći neizrecivo, htjeli su s pomoću glazbe dodirnuti ljudska srca, naša osjetila. Redovito su to odsječci s najtišim i glasovima i zvukovima, te su skladbe u biti daleko snažniji tumači i egzegeze jedinstvene istine o Utjelovljenju od svih naših umnih i razumskih doviđanja i dosega. Međutim, i mi smo prisiljeni Riječ koja je postala tijelo zaodijevati u svoje riječi – ljudske i ograničene – da bismo mogli osluškivati i čuti upravo kroz ograničene ljudske riječi tu istinsku Božju Riječ.

Između mnogih skladatelja koji su se okušali u sakralnoj glazbi vrijedi izdvojiti i navesti tri primjera.

U svojoj Missa solemnis genijalni Beethoven, kad sklada, „gluh kao top“, Credo, on se, možemo reći, titanskim snagama upire izraziti svoje: Vjerujem, želim vjerovati. Nebrojeno puta solisti i zbor ponavljaju riječ, uvodni Credo-Vjerujem. Kad sklada et descendit („sišao s nebesa“), on i glazbom gotovo kaskadno, niz nebeske ljestve, spušta Isusa na zemlju. Kao da nam ga i glazbom želi približiti. Spuštajući ponuditi. Na prvoj stranici partiture te mise napisao je posvetu  – Od srca Srcu! Sam je rekao kako je glazba najveće umijeće i objava, silnija od svih filozofija i umovanja.

Franz Schubert, već obilježen skorom smrću, zarazio se naime neizlječivom bolešću, sklada na postelji veliku Misu u Es-duru. Trideset i dvije su mu godine. Od vlastitoga oca odbačen, od bečkih dama prezren, od kritičara ismijan, osamljen, bolestan, siromašan, nesretan, ali u duši duboko pobožan i Bogu predan. Svojom glazbom i svojim genijem ostavio je čovječanstvu oporučno svoj tumač Gospodinova utjelovljenja i božićne poruke.

Glazba – poruka ljubavi

Drhtavom rukom, u teškoj groznici, na bolesničkoj postelji, na rubu smrti i groba ispisuje svoj labuđi pjev Misu u Es-duru. Riječi Vjerovanja Et incarnatus est intonira čelo, a potom melodiju preuzima sopran i pretvara je u pravu uspavanku malomu Isusu u taktu od 12/8 (dvanaest osminka). Jedna zanimljivost: Hrvatska je bogata božićnim napjevima, kao malo koji narod na svijetu, i mnoge su upravo u tonalitetu uspavanki. Njihanje zipke, kolijevke u kojoj je mali Isus. U Schuberta melodija prerasta u kanon, dvoglasni. Napisao je i skladao nebrojeno mnogo pjesama, ali nam je oporučno ostavio taj pjev anđela s betlehemskih poljana. Hoće da i mi zajedno s Marijom pjevamo uspavanku Isusu u jaslama. Nije Isus imao zipku, nego tvrde jasle, ali je umjetnik na svoj način htio izraziti zahvalnost Bogu koji postaje čovjekom, na tvrdoj postelji, među životinjama. Poruka besmrtne Ljubavi i ljepote našega Boga u Isusu Kristu.

Genijalni Mozart u svojoj velikoj C-mol misi očituje svoju vjeru. Punih osam (!) minuta opijeva i pjeva sopran dionicu Et incarnatus est – i utjelovio se… et homo factus est! Osam minuta! To se može smatrati vrhuncem Mozartove sakralne glazbe u kojoj dolazi do izražaja otajstvo Gospodnjega utjelovljenja. Bitan je izričaj „et homo factus est“. Postao čovjekom, jednim od nas. U Mozarta imamo najprije božićni ugođaj, flaute, oboe, fagot. Sviraju pastoralu, pastirsku idilu i glazbu uz Isusove jasle. Sopran pjeva intimno, radosno, zanosno, s velikom ljubavlju i zahvalnošću. Riječ je o prisutnosti Neba na Zemlji.

Ljubavna pjesan malomu Isusu u kome se očitovalo Božje čovjekoljublje. Susret Neba i Zemlje između kojih, prije Isusova dolaska, zjapi bezdan, ponor. Bog u Isusu premošćuje bezdan, postaje čovjekom. Teologija je to, ne opisana niti iskazana riječima, već tonovima i glasovima koji pokušavaju dočarati neizrecivo.

Nenadmašni Mozart meditirao je tajnu utjelovljenja, silaska Boga među nas ljude, ali i u svakoga od nas. Bog postaje čovjekom da bi čovjek postao čovjekom, da bi se čovjek u konačnici pobožanstvenio (istočna teologija govori o theosis–pobožanstvenjenje čovjeka po Isusu i u Isusu).

Tu nam se otkriva tajna i našega života, naš odnos prema čovjeku, tijelu, duhu, Bogu. Sve što je stvoreno, prožeto je Božjom stvarnošću, a Božić nam je poruka kako možemo u svijetu susresti Isusa Krista u svakom bratu i sestri. Na licu Isusa Krista zrcali se Božje lice, ali i na licu svakoga čovjeka zrcali se lice Bogočovjeka, Isusa. Utješna je to i velika poruka i istina naše vjere o kojoj vrijedi promišljati ovih svetih dana i Bogu zahvaljivati što je postao čovjekom. I utjelovio se – Riječ je tijelom postala i učinila nam Boga vidljivim i obasjala svijet vječnim svjetlom.  

Bio je Mozart u životu krajnje neposredan. U razgovoru s jednim protestantom veli kako njima iz reformacije nedostaje mistična, dubinska protežnica vjere. „Vi zapravo ne osjećate što znači ono: ‘Agnus Dei qui tollis peccata mundi – dona nobis pacem’ i slično… mistično svetište naše vjere.“ U svijetu se to možda izgubi, u vrevi svagdana, ali, potom nadomeće, „kod mene je barem tako, kad se tisuću puta čuju iste riječi te pretaču u glazbu, sve se ponovno vraća, i čovjek se nalazi pred Jednim, i to mi pokreće dušu“. Irski nobelovac W. B. Yeats napisa: „Vjerujem u viziju istinitoga u dubinama duha, kad su oči zatvorene“. Zatvoriti oči i prepustiti se ljepoti glazbe, napose u božićnom vremenu. I ovdje vrijedi, „što god se prima ili prihvaća, prihvaća se i prima na način primatelja“. Nisu svi glazbeno nadareni, nemaju svih sluha za klasično i lijepo. Svijet ipak prepoznaje i cijeni prave vrijednosti.

Glazba – transcendalna dimenzija

Očito je da zavisi od duhovnoga temeljnog raspoloženja pojedinca, od njegovih osobnih iskustava te njegova društvenoga položaja kako sluša glazbu. Glazba ne živi u zapisima, notama, ne živi ni u violinama niti u gudalima. To su samo glazbeni znakovi i instrumenti. Glazba živi u pojedincima, u ljudima. Zavisi i od skladatelja te njegova raspoloženja za vrijeme skladanja, zatim od prijamljivosti slušatelja te čemu glazba služi. Glazba može biti izričaj snažnih emocija, ali može poticati i na nasilje. Ali isto tako i izražaj umjetničkoga oblikovanja i humanih osjećaja.

Dok se glazba sluša zatvorenih očiju, moguće je dopustiti da pojedini stavci djeluju smirujuće, da čovjeka ponesu u neki drugi svijet. Čovjek osjeća da postoji i drugi svijet osim svijeta materije, novca, moći, proračunatosti, dakle, bolji i ljepši svijet koji se objavljuje  onkraj riječi i tonova. Pritom se može osjetiti ono o čemu veli Poslanica Hebrejima kako je vjera „čvrsta osvjedočenost onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (11,1).

Za sebe kaže Mozart: „Nikada ne liježem a da ne pomislim kako možda, makar sam još uvijek dosta mlad, ne ću ugledati svjetlo novoga dana – ali nitko tko me poznavao ne će moći reći za mene kako sam u ophođenju s ljudima bio mrzovoljan ili žalostan. Tu sreću zahvaljujem svakodnevno svomu Stvoritelju i želim je od srca svakomu čovjeku“. Bolestan, ali još uvijek krajnje kreativan, umire skladajući svoj nedovršeni Requiem. Ruka mu se zaustavila kod „Dies irae“, U dan onaj, u dan gnjeva, na završnoj Lacrimosa dies illa, dok himan završava usrdnom molbom: „Blagi Spase Isuse, udijeli im mir i pokoj“. Za Mozartov Requiem godinu dana nakon Mozartove smrti rekao je glazbeni znalac: „Opus summum viri summi”: “Vrhunsko djelo vrhunskoga muža i genija“.

Ti genijalci imali su svoje nasljednike u 19. stoljeću, u Brahmsu, Bruckneru, Lisztu, Schumannu, Wagneru itd. Mogli bismo reći, njihova je glazba prosvjed protiv industrijalizacije i materijalizma koji onodobno bješe dominantni duhovni i filozofski smjer. Prosvjed protiv Feuerbacha, Marxa, Schopenhauera i njemačkih materijalista te njihove krilatice – „man ist, was isst“ – ‘čovjek jest ono što jede’. Htjeli su u svojoj glazbi snagom zvukova, sklada i suzvučja posredovati transcendentnu dimenziju ovoga svijeta ali i čovjekova života. Njihova je glazba iskorak iz čovjekove zatočenosti u svijet materije, iz naravnih potreba u uzvišene sfere. Tako su glazbenici odgovorili duhovnim potrebama jedne obezdušene  epohe.

Dokaz neponovljivosti

Lako se  danas pretražiti na internetu i poslušati te besmrtne napjeve i tako se duhovno okoristiti. Upravo su umjetnici uz svetce najočitiji, najzorniji dokaz neponovljivosti i istinitosti Isusove osobe, poruke i kršćanstva. Stoga su i božićni napjevi posvuda izražaj čovjekove duše i vapaj iz suzne doline. Svijet se i danas divi činjenici da su i Mozart, i Beethoven, a i Schubert upravo prije svoje smrti skladali najdivnije melodije. Glazba kao iskustvo Onostranoga, kao božanska objava i inspiracija u njihovim životima. Glazba kao dašak Vječnoga i prijelaz u vječnost. Vrijedi poslušati – više puta –  jedno od posljednjih Mozartovih djela, Adagio iz Koncerta za klarinet i orkestar (op. 622). Kritičari su složni u jednome, to je glazba s „one strane zbiljnosti“. I to je nešto kao uspavanka Isusu u jaslicama.  Remek djelo velemajstora, kako vele kritičari, skladan dva mjeseca prije njegove smrti ( https://music.youtube.com/watch?v=aNv5gI3WR4A&list=RDAMVMaNv5gI3WR4A )

            Postoji u nama strana života gdje se kuje naša sudbina i vječnost. Na to Isus smjera kad govori o budnosti. Svi nosimo, imamo u sebi podzemne silnice u kojima se slijevaju naše čežnje i emocije, rane i promašaji, stresovi i porazi. U svakome postoje negativne podsvjesne pohrane koje ravnaju, nesvjesno, našim akcijama. Krist kao Sunce treba to obasjati.

Stoga nam ovih predbožićnih dana može biti od velike koristi zaputiti se barem načas u svoje dubine, otkriti svoje sljepilo, otvoriti oči za Krista. Toliki govore kako bi rado bili sveti, imaju u sebi čežnju za većim, savršenim, za blizinom s Marijom, Kristom, s drugim ljudima. Biti doma, udomljeni. O tome svjedoče i naše zornice.

Došašće treba dirnuti srce iznutra. Izvana će učiniti malo ili ništa svijeće i božićna drvca, sav nakit na koji toliko trošimo, ne okrenemo li svoj pogled prema unutra, u vlastito srce. Tu nas Gospodin čeka da s njime zajedno hodimo. Prema Božiću, prema Novomu. Božićna je poruka: Incipit vita nova – Počinje novi život, prava i istinska budućnost s Isusom i Marijom! Neka Isus postane melodijom našega života.

Fra Tomislav Pervan OFM