OTRESTI POGANSTVO I BEZNAĐE!

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana, novoga radnog tjedna. Gospodinu zahvalimo za jučerašnji susret s Njime u euharistiji, za sreću koju nam daje, za utjehu koju nam pruža u svojoj riječi. Makar su te riječi nekada krute, preozbiljne, sve je izgovoreno da utjehom koju daju Pisma imamo život vječni, kako govori Pavao u Posl. Rimljanima (15 glava). Zahvalimo i za sve susrete tijekom dana, na misi, doma, u društvu, s prijateljima, pa nekada i na pokopima. Tu se osjeća solidarnost jednih s drugima, vjera nas nosi i daje snagu, a ljubav povezuje u zajedništvo.

Nama još uvijek odzvanja ono iz jučerašnje Isusove riječi:  “A oni se nisu odazvali” – “Oni nisu marili”! Nisu marili, nisu se odazvali na kraljevsku gozbu koju priređuje svome sinu. Na veliko svadbeno slavlje. Svima koji odbiše pozivnicu bijaše važnije otići na njivu koju je tek kupio, isprobati volove koje je nabavio (danas auto!),  družiti se s djevojkom koju je tek oženio. Nisu marili. Teška riječ upućena onodobno Isusovim suvremenicima, a zapravo vrijedi i nama. Oni su onodobno bili gotovo zasićeni pričama i propisima, vjera im bijaše vanjština, bez nutarnjega sadržaja. Čini se da je tako i danas nerijetko. Vjera postaje životni višak, nešto što čovjek tek tu i tamo prakticira, a zapravo bi vjera trebala biti onaj ocean u kome plivamo, gdje se nalazimo, i s njom putujemo prema vječnosti.

Čini se da je kod mnogih ta vjera izgubila onu prvotnu draž. U početcima Crkve ljudi su dolazili da se otresu poganstva i beznađa, a danas stavljamo svoju nadu u materijalno i prolazno, nema zanosa. Čovjek se pita, jesmo li sretni što smo vjernici, da li nas vjera zbilja usrećuje? Jesam li sretan što sam kršćanin, što pripadam Kristu? A on bi htio da svatko od nas ima njega za pravoga prijatelja. I bit ćemo sretni s njime, i naš će život imati svoj sadržaj i smisao.

I jučer mnoštvo ispovijedi ovdje u Međugorju. Međugorje je mjesto istinskih obraćenja. Dolaze ovdje bez razlike, ljudi svih “kategorija”, od starica i gotovo nepismenih baka do akademika i akademskih obrazovanih. Svakomu od njih, nad svakim od njih izgovara se riječ –  I JA TE ODRJEŠUJEM… Tu nema “ti” ni “vi” kao u svagdanjem ophođenju. Svećenik govori i onomu “gore” i malenima  “ti”. Zašto je to tako?  Zato što nas Bog oslovljava s “ti”.  U njega nema “VI”. Svakomu je on Otac, Isus je svakomu brat, i zato nas tako oslovljava. A svećenik ondje u ispovjedaonici izgovara one riječi u Ime Isusovo, u Božje ime! To je ta razlika između ljudskoga i Božjega oslovljavanja čovjeka. Pred Bogom nema razlike. Štoviše, upravo su maleni i djeca povlaštenici!!!

Čut ćemo danas iz Pavlova pera riječ o slobodi. ZA SLOBODU NAS KRIST OSLOBODI:  Sloboda od okova zla i grijeha, sloboda za službu Bogu. To je razlika od slobode koju nudi svijet. Ima jedno mjesto kod svetoga Petra u Drugoj poslanici gdje on kaže kako govore i nude slobodu oni koji su okovani grijehom i zlom. Ne mogu ti nuditi slobodu, ako su sami zarobljenici svojih ideja, požuda, strasti. – A od Isusa se trajno traži da svede neki veliki znak pa da mu vjeruju. Cijeloga života se on s tim suočavao. Tražili su znak! Čak i kad je visio na križu tražili su od njega znak –  da siđe s križa pa da mu vjeruju! Ne bi ni onda povjerovali, jer vjera je stvar srca i povjerenja, a ne kušanja Gospodina Boga svoga. S tim se suočio i Napasnik u pustinji kad je Isus postio… Gospodinu izručimo sebe i svoj život da nas on sobom usreći!