POTRES ZEMLJE I VJERE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! SVIMA SRETAN I BLAGOSLOVLJEN POČETAK NOVOGA DANA.   Jutros – prvo što možemo učiniti jest   DUBOKO UDAHNUTI i zahvaliti Gospodinu da možemo normalno disati u vremenu ove epidemije koja najprije zahvaća čovjekov dišni sustav i uništava ga a onda sistemski razara organizam. Zatim bismo trebali svi DUBOKO UZDAHNUTI – UZDAH  KAO MOLITVA.  Kad bi Gospodin Isus činio koje čudo, često se veli da je pogledao u nebo i duboko UZDAHNUO  te bi nakon toga učinio čudo na nevoljniku. Mi bismo trebali duboko uzdahnuti i moliti za one koji su pogođeni strašnim potresom, kojima je nestalo sve, kojima su uništeni domovi i imanje, ali nerijetko i vjera i pouzdanje u Boga. Uvijek su takve katastrofe kao potresi, poplave, vulkani bili izazov čovjekovoj vjeri. Pita se čovjek, kako to Bog dopušta. Tako bijaše za velikoga potresa koji je razorio Dubrovnik, tako bijaše za potresa koji je sravnio sa zemljom portugalski Lisabon 1760. Vjera bijaše uzdrmana, a francuski su se enciklopedisti rugali Bogu (Voltaire & Comp), pitajući se zašto to Bog dopušta. Sve je na neki način u planu stvaranja. Hrvatska kao cjelina na trusnom je području. Sjećamo se potresa – barem mi stariji – 1963. u Skoplju, zatim Banja Luka krajem šezdesetih, pa onda ponovno Dubrovnik i okolica  krajem sedamdesetih i sad ovi najnoviji u Zagrebu i Petrinji te bližoj okolici.   Naše su molitve upravljene Gospodinu da se smiluje svima, da svoje pouzdanje stavimo u njega.

Tek sam sinoć vidio donekle razmjere potresa u produljenim dnevnicima nakon osam sati, kad sam se vratio iz ispovjedaonice. Čovjeka boli duša, pitamo se, zašto upravo mora Hrvatska toliko pretrpjeti? Zašto onolika ratna razaranja upravo na Banovini gdje su četnici i druge jedinice počinile tolike zločine, zašto tolike poplave, zašto sada ovaj potres? Sve su to upitnici koji nam se nameću, a zapravo je jedini odgovor: Čovjek je nesavršeno biće, on treba spas i Spasitelja, on treba Nebo, i na kraju zaključak: Nemamo ovdje stalnoga boravišta. Sjetimo se i iz Staroga zavjeta, i ondje se spominje potres u knjizi Amosovoj, a grad Kolosa, koga je pogodio potres oko godine 62. nikad se poslije nije obnovio. Pavao je pisao Poslanicu Kološanima dakle prije toga potresa, a u toj poslanici ističe Kristovu ulogu – molimo redovito onaj predivni himan Kristu Gospodinu pravo sada u božićno vrijeme –  u Večernjim pohvalama. Ujedinimo se i mi u molitvi i pomoći, tvarnoj, materijalnoj i duhovnoj, sa  stradalima. Prinesimo od sebe što možemo, najprije vapaje, uzdahe Gospodinu, da bude milostiv onima koji su ostali bez svoga krova na ovoj zimi i kiši.

Čitamo i slušamo danas iz Prve Ivanove poticaje svakomu staležu kako se ponašati, kako staviti svoje pouzdanje u Gospodina. A u Evanđelju imamo susret s onom proročicom Anom, kćeri Penuelovoj iz plemena Ašerova. Luka točno navodi njezino plemensko podrijetlo. Ašer znači “Blagoslovljeni”, a “Penuel” Božje lice, jer je Jakov u Knjizi Postanka imao susret s Gospodinom i vidio “Boga livem u lice”, a Hana znači “Bog je milostiv”, Bog se smiluje. Živjela je cijeli svoj svjesni vijek u Hramu. Hram bijaše kuća, a zvanje joj bijahu  post i molitva. Dobar primjer našim starima koji su u mirovinama, koji više ne rade. Mogu barem krunicu u ruku i pretvoriti svoje dane u molitvu! Oni su ona nužna energija koja spašava svijet od hladnoće i mrzline, kao i grijanje u ovim zimskim danima. Bez molitve sve se mrzne, u nama i oko nas.

Kraj Tvog divnog Srca svijeta za me nesta,
Dušmanin mi više nije strahotan.
Isuse, o daj mi u Svom Srcu mjesta
Samo ovaj dan.
(Sv. Mala Terezija)