UZOR POLITIČARIMA: KRŠĆANIN I MISTIK (3)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Tamna noć duše

Godinâ 1951. i 1952. Dag je strahovito patio od samoće i osamljenosti. Godine su to posebna nutarnjeg pročišćavanja u smislu ‘tamne noći duše’, što ćemo pronaći kod Ivana od Križa te drugih mistika i svetaca, primjerice Male Terezije ili Majke Tereze. Samo nekoliko navoda: “Moli da tvoja samoća postane žalcem da pronađeš, da otkriješ nešto za što možeš živjeti, što je pak istodobno dovoljno veliko da možeš za to i umrijeti. Daj mi nešto za što se isplati i za što mogu umrijeti…” Malo dalje: “Umor mi omamljuje bol te me mami sa smrću. Tako možeš kušati nadići samoću – pozvan u konačnici na bijeg iz života. – Samo to ne! Smrt neka bude tvoj završni dar životu, a ne prijevara.” Iz toga vremena potječe i pjesma “Najduži put je put prema nutrini”.

Kriza je okončana 1953. Na početku te godine unosi u dnevnik: “… i doskora se bliži noć. Minulomu hvala, sutrašnjemu da!” Tad se dogodio i obrat te je uslijedila sposobnost prihvatiti službu Glavnog tajnika, ne samo kao osobni poziv, ne samo kao poziv Ujedinjenih naroda, nego je tu službu shvatio kao poziv od samoga Boga, komu je na prvom mjestu pripadao sav njegov život i cjelokupna služba. Pa i u pisanim izričajima osjeća se kvalitativni pomak u smislu vjerskoga iskustva i mistike. Pretpostavlja se da je imao snažno iskustvo samoga Gospodina.

Nakon što je imenovan za Glavnoga tajnika unosi u svoj dnevnik: “I tako je zbilja došao taj dan – dan kad je sva briga postala mala. Budući da je sva ona težina koja se spustila na mene bila beznačajna u svjetlu zahtjeva što ga je Bog stavio pred mene. Ah, kako je teško ćutjeti da je to također – i upravo stoga – bio dan kad je i radost bila prevelika. – Ne ja, nego Bog u meni… Tko se predao u Božje ruke, posve je slobodan glede svih ljudi: posve slobodan, jer im je dao pravo na sud i osudu” (1.- 6. travnja 1953).

Vjera i mistika

Na sami dan izbora za Glavnoga tajnika 7. travnja 1953. unosi u svoj dnevnik navod iz Nasljeduj Krista od Tome Kempenca (na francuskom jeziku): “Njihov je život utemeljen i nošen samim Bogom, i daleko je od njih bilo kakav ponos; oni mu zahvaljuju na svemu što im je dobra učinio; oni se ne hvale, a sve se njihovo djelovanje odvija jedino na slavu Božju”. Potom nastavlja: “Ja sam posuda, a Bog ulijeva napitak. Bog je onaj koji žeđa. A da put poziva svršava na križu – to zna svatko tko se pokorava sudbini – makar taj put vodio kroz genezaretsko klicanje te jeruzalemske trijumfalne dveri. Biti slobodan, ustati, sve ostaviti – ne obazirući se ni jednim pogledom unatrag. Reći svoje da – … Koji je smisao riječi žrtva? Ili pak samo riječ dar? Tko ništa nema, ne može ništa niti dati. Dar je Božji – samomu Bogu”.

Pojam žrtve što ga Dag često rabi ne odnosi se prvenstveno na umiranje nego na život za druge, što uključuje također i umiranje. U to se doba često dopisivao i viđao sa židovskim filozofom i mistikom Martinom Buberom, postao blizak s njegovom ‘dijaloškom’ filozofijom. Rado ga je posjećivao u New Yorku i Jeruzalemu. Bog nije nekakav objekt našega promišljanja, nego osoba sučelice nama, biće koje od nas traži osobni odnos. Iz toga vremena seže molitva Bogu:

“Ti koji si iznad nas

Ti koji si jedan od nas.

Ti koji jesi. –

I u nama;

O, da bi Te svi vidjeli – i u meni,

da bih Ti pripravio put u drugima,

o, da bih Ti zahvaljivao za sve što me snašlo.

I da pritom ne zaboravim tuđu nevolju.

Sačuvaj me u svojoj ljubavi,

kao što hoćeš da i drugi ostanu u mojoj ljubavi.

I neka se sve u ovome mome biću okrene na Tvoju slavu i čast,

i da nikada ne očajavam.

Jer ja sam pod Tvojom rukom,

a sva je snaga i dobrota u Tebi.

Daj mi čisto osjetilo – da Te ugledam,

daj mi ponizno osjetilo – da Te čujem,

daj mi ljubavno osjetilo – da Ti služim,

podari mi i vjerničko osjetilo – da ostanem u Tebi.”

Nakon molitve slijedi unos: “‘Nečuveno’ biti u Božjoj ruci. – I ponovno upozorenje spram ovoga jedinoga što ostaje u tvome životu – i ponovno ono razočaranje koje svjedoči koliko ti je samo potrebno da spoznaš.” Takve se opomene samomu sebi provlače kroz cijeli dnevnik. Dana 30.12.1954., dan prije naporna i nesigurna putovanja u Peking navodi Psalam 139,9 sl: “I kad bih uzeo krila zorina i naselio se moru na kraj, i ondje bi me tvoja ruka vodila, tvoja bi me desnica držala.” U to doba Kina još nije bila članica UN-a. Misija se tek pola godine nakon posjeta pokazala uspješnom, kad mu je kineski premijer Ču En Laj čestitao 50. rođendan, a američki ratni zarobljenici pušteni u Kini na slobodu te se vratili doma. Zbog njih je i išao u tu mirovnu misiju.

U svoj dnevnik zapisuje: “Sram pomiješan sa zahvalnošću: Sram zbog naviranja taštine, ispraznosti, nelagode i popustljivosti – a zahvalnost za sve na što bi me možda mogla navesti volja, a ne polučeni uspjeh. Ponekad nam sam Bog daruje čast – za svoje djelo”. A kad su zatočenici pušteni iz zarobljeništva kućama, unosi on u svoj dnevnik riječi iz psalma: “Ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svomu daj slavu i čast…” Tim oslobađanjem otklonjena je ponajprije opasnost Trećega svjetskoga rata jer su u to doba Sovjetski Savez s Kinom i Korejom tvorili zajednički protuzapadni (protuamerički) blok. (Nastavlja se)