BEZ DJECE NEMA BUDUĆNOSTI, BEZ NOVOKRŠTENIKA NEMA CRKVE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Kako je lijepo čitati od starijih osoba pohvale na račun svoje djece, a napose na račun unuka ili unučica. Ona su zalog njihova života, smisao njihova bivovanja, jer se život u njima nastavlja. Tako je nekako i u Crkvi. Bez djece nema budućnosti, bez novokrštenika nema Crkve, nema zajednice vjernika. Papa Benedikt uvijek je isticao kako budućnost Crkve leži u malim zajednicama. Ne više u masovnim okupljanjima koja mogu biti masovna, ali ne moraju nužno odražavati srž vjere. Nerijetko je to površna vjera, koja se zadržava na površini kože ili bića, ne ide duboko u srce. Treba nam proživljena vjera, iskustvena vjera, gdje čovjek zna komu je povjerovao i komu je dao svoje srce (credo- latinski: cor – do, a znači, dajem srce). Stoga budimo odgovorni za svoju vjeru, kako živimo, je li nam stalo do nje, i kako je drugima prenosimo.  A meni je užitak čuti od unučadi moje braće i sestara kad još i ne znaju izgovoriti pravilo, ali žele mi reći – “Hvaljen Isus i Marija”… Ono to na svoj način izreknu, a zahvalan sam njihovim roditeljima što ih tomu uče.

Jučer je Međugorje slavilo svoj Križevac – misu na brdu Križevac o kome sam jučer pisao. Manje, znatno manje svijeta. Ali tu su oni najodaniji, najvjerniji, tu su mladi ali i starije osobe koje nose svoje križeve pod Gospodinov križ. Zahvalimo Gospodinu što imamo to mjesto štovanja, što imamo i mi svoju Kalvariju, s predivnih petnaest postaja koje smo podignuli 1987., dok sam bio još u Međugorju župnik, a onda je isti talijanski umjetnik izradio i otajstva krunice na Brdu ukazanja. Istinska umjetnička djela u bronci kojima se svijet divi. Uz koje moli, prikazuje svoje molitve i žrtve. Umjetniku je ime Carmelo Puzzolo … nakon što je napravio postaje i otajstva, teško je obolio, ali je i u bolesti dolazio u Međugorje. Njegova je i ona postaja Isusova rođenja kad se ide od istoka, Bijakovića, prema crkvi – s lijeve strane, na kamenu zidu.

Danas se Crkva sjeća Uzvišenja svetoga Križa. Naime, prije mjesec dana slavili smo sv. Jelenu Križaricu, majku cara Konstantina koji je dao kršćanima slobodu vjeroispovijedanja. Ona, kao sveta žena, hodočastila je na sveta mjesta, i dala pretražiti mjesta gdje je Isus bio raspet. Pronađeni su bačeni križevi i nakon čuda znalo se koji je pravi križ. Sagrađena je Bazilika – Crkva Kristova uskrsnuća ili Svetoga groba – i god. 335. je svečano posvećena. Tada je prvi put uzdignut Kristov križ  – pokazan puku –  onako kako se to danas čini na Veliki petak.  EVO DRVO KRIŽA NA KOME JE SPAS SVIJETA VISIO! – Križ je svečano unesen u crkvu i otada se slavi spomen 14. rujna. Perzijanci su za pohoda i osvajanja Jeruzalema oteli Kristov križ, tu najvrjedniju relikviju kršćanstva, ali je car Heraklije uspio vratiti god. 628. križ natrag u Jeruzalem. I danas je ono mjesto koje pohode svi hodočasnici koji s vjerom putuju na sveta mjesta. Stoga zavolimo križ, poljubimo ga danas iz srca kao znak svoga spasa, i zahvalimo Gospodinu Isusu na njegovu djelu spasenja i otkupljenja.

O tome govore i današnja čitanja. Iz Staroga zavjeta – Mojsije u pustinji podiže zmiju – i svi koji su se u nju zagledali, bivali bi zdravi, a Isus s Nikodemom govori o tome kako je Bog ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca – za spas svijeta. Zahvalimo Gospodinu za njegovu žrtvu. Na kraju života – sam On nam ostaje kao utjeha i nada u vječni život.