MALCOLM MUGGERIDGE: „Čovjek se mora odlučiti: Ili će obuzdati svoje požude, ili će im popustiti. Ja sam svoje pobijedio!“

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

U brak je stupio s Kitty Dobbs ljeti 1927., ali samo u civilnu vezu. Supruga mu je iz ugledne i imućne obitelji, dijelili su zajedno socijalističke ideje. Oboje su se smatrali emancipiranim osobama koje su se lišile svih religijskih ograničenja, okova i predrasuda. Stoga je i njihov brak bio partnerski ugovor koji su mogli razvrgnuti u svakom trenutku. Njihovi nazori spram seksualnosti bili su krajnje liberalni. Tek su nakon dugo godina zajedničkog života spoznali i shvatili kako je egoistička težnja za seksualnim zadovoljstvima koja ih je vodila u mnoge ‘ljubavne’ afere uzrokovala silne patnje koje su zadavali jedno drugomu ali i svojoj djeci. Kad bi Malcolm varao svoju suprugu, uvijek bi osjećao grizodušje i krivnju. Prezirao je svoje egoistično ponašanje, žudio je za čistoćom srca. Pisao je da u času kad se čovjek prepusti seksualnoj požudi da se prepušta zapravo sebičnoj potrazi za srećom koja je „poput mlade srne, lijepa i okretna. Dadne li se čovjek u potjeru za njom, postaje ona prestrašenom, sirotom žrtvom, a kad je čovjek ubije – postaje mesom koje zaudara“.

Skoro cijeloga svoga životnoga vijeka Malcolm se borio protiv tjelesne požude. Za vrijeme te duhovne borbe oko čistoće srca trajno se prepun nutarnje čežnje okretao kršćanskim načelima koja vele kako čovjek može postići istinsku sreću „samo ako se odrekne sebičnosti te ako ne robuje svomu ja, zatim ako se odvrati od tjelesnih požuda i ne udovoljava im“. Muggeridge nije ni pokušavao ušutkati glas svoje savjesti ili tražiti ispriku za svoje avanture izvan brake te brakolomstva i tolike preljube, nije ni pokušavao prikazivati zlo kao nešto dobro. Zadržao je elementarnu čestitost i poštenje te je ostao uvijek vjeran glasu svoje savjesti. Taj ga je stav nakon dugih godina nutarnjih borba napokon doveo do vjere i pomirenja s Bogom, otkrića punine istine u Katoličkoj Crkvi.

Muggeridge je napisao esej o seksualnoj revoluciji pod naslovom Down with Sex – Dolje sa seksom. Na temelju svojih zapažanja i primjera iz vlastitoga života u spisu zorno prikazuje u kakvu se duhovnu pustinju i izopačenje sunovraćuje i zapada kad čovjek krši sve moralne zasade u području spolnosti. Upozorio je jasno kako će životni stil što ga promiče svim sredstvima seksualna revolucija odvesti čovjeka u najveću egzistencijalnu nesreću. U svome je dnevniku 18. siječnja 1962. zapisao: „Jedina mi je još preostala želja u životu da se u meni sprži bilo kakav oblik egoizma, oholosti, svakolika pohota i pohlepa… Tako žudim da u punom sjaju zasja posljednji put sve tanji plamičak moga bitka u meni, bez velikih dimova“. U jednom razgovoru iz god. 1965. priznaje da mu je napokon uspjelo postati gospodarom nad samim sobom te ovladati vlastitim požudama. Tom je zgodom zabilježio: „Čovjek se mora odlučiti: Ili će obuzdati svoje požude, ili će im popustiti. Ja sam svoje pobijedio“.

Bijaše to početak najljepše dobi u bračnom životu Malcolma i Kitty. Iz bračnoga sklada izvirali su silni mir i sreća. Oboje su otkrili radost čiste bračne ljubavi te su se mogli radovati jedno drugomu kako im to nikada dotada nije uspijevalo. Umjerenost, samostega, askeza, kontrola nad osjetilima i emocijama da bi čovjek postigao slobodu duha, da bi mogao ljubiti, radovati se životu – sve sama i golema oprjeka općoj medijskoj propagandi novoga životnog stila. Stoga nikakvo čudo da je takav Malcolmov stav naišao na žestoku kritiku te su ga javno izrugivali i ismijavali propovjednici i misionari ultraliberalne seksualnosti koja je propagirala hedonistički i permisivni način života.

Malcolmovo stajalište ne bijaše povratak u puritanizam, čistunstvo, nego put u slobodu i životnu radost. U svome dnevniku bilježi: „Sad sam zaljubljenik u uzdržljivost. Čovjek se ne treba odricati stvari zato što su ugodne (to je puritanizam), nego zato što se druge nude i očituju kao ljepše i ugodnije, ako se onih odreknemo“.

Preobrazba

Malcolm je bio beskompromisan u traganju za istinom, u moralnom smislu, ali i na području intelekta, uma. Borio se protiv svoga egoizma i svojih nekontroliranih emocija i požuda, a u intelektualnom smislu bio je u potrazi za istinom. Kako je bio zadojen socijalističkim idejama, početkom tridesetih godina 20. stoljeća zanosio se za komunizam. God 1932. otišao je u Moskvu kao dopisnik. Čvrsto je vjerovao da će ugledati zemlju u kojoj se po prvi put u ljudskoj povijesti ne će susresti s izrabljivanjem, nego će otkriti pravdu, jednakost i blaženstvo na zemlji.

Međutim, on se na licu mjesta osvjedočio veoma brzo kako je vjerovao u utopiju. Otkrio je da je sve u Sovjetskom Savezu sagrađeno na laži i nasilju. Malcolm piše. „Ondje je na početku bila laž, i laž je postala informacijom koja je obitavala i boravila među nama“. Muggeridge je naskroz i osobno doživio kako je komunistička ideologija pretočena u život pokazala svoje pravo zločinačko i barbarsko lice. Užasan monstrum totalitarnog porobljavanja te genocida. Bio je svjedokom gladomora u Ukrajini koji je uzrokovao smrt milijuna ljudi u toj zemlji. Staljin je osobno planirao gladomor u Ukrajini kao kaznu za otpor prisilnoj kolektivizaciji ukrajinske poljoprivrede.

U isto doba europske su elite bile oduševljene Sovjetskim Savezom. Mnogi su novinari, pisci i intelektualci, zavedeni pragmom, oportunizmom ili political correctness, širili, unatoč znanim činjenicama, idilične laži o stanju u komunističkom „raju“. Malcolm je opisao taj fenomen intelektualnog sljepila, gluposti i nepoštenja u noveli Winter in Moscow iz god. 1934. te je takvo ponašanje okrstio kao „posebni, specijalni grijeh 20. stoljeća“. Muggeridge bijaše jedan od rijetkih novinara koji su se osmjelili kazivati i pisati istinu o Sovjetskom Savezu. On bijaše ujedno i prvi koji je obavijestio širu javnosti o strašnom zločinu gladomora u Ukrajini. Svoje je članke slao redakciji u Manchester kriomice, zajedno s diplomatskom poštom, kako ih komunistički agenti ne bi zaplijenili.

Boravak u Moskvi imao je kao posljedicu da je Malcolm Muggeridge s gnušanjem odbacio komunističku ideologiju koja je vodila u totalitarizam, porobljavanje i genocid. Dirnut tim boravkom Muggeridge je ponovno počeo zanimati se za duhovni život i kršćanstvo. Otkrio je mističnu tradiciju ruske kulture u knjigama Dostojevskoga i Tolstoja. Dok je jednom zgodom Malcolm stajao u nekoj pravoslavnoj crkvi za Božanske liturgije, okružen izgladnjelim ljudima kako duboko i predano mole, po prvi je put u svome životu otkrio radosnu istinu Kristova uskrsnuća. Spoznao je da nikakva moć ovoga svijeta ne može pobijediti Boga. Malcolm je osjećao silnu žudnju u sebi predati cijeli svoj život potpuno i bezuvjetno Isusu Kristu koji je u svojoj ljubavi svemoćan, a nikomu ne nanosi silu. Postalo mu je jasno i bio je svjestan koje katastrofalne posljedice povlači za sobo odbacivanje Isusa Krista i Njegova nauka. Čovjek naime postaje luđakom i spušta se na razinu živine. U njemu se rodila silna i duboka čežnja postati kršćaninom. U to je doba zapisao: „Kršćanska je vjera za mene poput beznadne ljubavi. Sa sobom i u sebi nosim njezinu sliku te je s vremena na vrijeme promatram čeznutljivo“.

Teror liberalne ideologije

Razočaranje boravkom u Sovjetskom Savezu te liberalna ideologija vodili su ga prema namisli stupiti u Katoličku Crkvu. U svom je dnevniku zapisao: „Vidim snagu i značenje Katoličke Crkve, ali još nisam u stanju iskreno prihvatiti njezine dogme“. Nakon svoga povratka iz Moskve Muggeridge je shvatio do kojega je stupnja liberalizam već razorio europsku civilizaciju te da liberalizam nutarnjom nuždom vodi u završnici u totalitarizam. Liberalizam je preteča totalitarizma. Muggeridge bilježi da liberalizam na zaplotnjački način kuša prikriti evidentnu činjenicu kako „čovjek, prepušten sam sebi, postaje okrutan, pohotan, lijen te sklon kriminalu. Postoji samo jedna mogućnost ukrotiti čovjekove zle i loše sklonosti: U njemu se mora probuditi strah pred Bogom i pred drugim ljudima. Kod te alternative prednost dajem strahu pred Bogom i stavljam to na više mjesto“. Njegovo je uvjerenje kako prije svega svijest o postojanju Božje pravednosti i strah od toga da bi čovjek mogao svojom vlastitom krivnjom izgubiti vječni život te se u vječnosti upropastiti ono što ljude oplemenjuje te ih motivira za dobar i čestit život.

Muggeridge staje u obranu kršćanstva i prije nego je postao kršćaninom. Mišljenja je kako ni Hitler ni Staljin nisu najveći neprijatelji kršćanstva, nego upravo liberalizam. Malcolm upozorava pred civilizacijom smrti koja, zaodjevena u liberalni svjetonazor, već više od stotinu godina razara temelje kršćanske civilizacije koja štiti dostojanstvo svakoga pojedinog čovjeka, slobodu savjesti kao i pravo na život od trenutka začeća pa do naravne smrti. Ideje liberalizma pretočene u život eliminiraju kršćansku etiku te sve što iz nje izvire za život. I na kraju liberalne ideje vode u samorazaranje čovjeka.

U svojoj autobiografiji Chronicles of Wasted Time opisao je Muggeridge razorne utjecaje ideja i nazora jednoga Freuda i Marxa na cijelu zapadnu civilizaciju. „Njima je naime uspjelo potkopati temelje civilizacije zapadne Europe do te mjere do koje to nije uspjelo niti je moglo poći za rukom bilo kojem revolucionarnom pokretu prije njih. Freud je to izveo na području morala, a Marx na području povijesti. Obojica su uvela pojam determinacije te im je pošlo za rukom uvjeriti ljude da su lišeni ili slobodni od bilo kakve odgovornosti za vlastite kao i za društvene postupke“. Muggeridge je stalno naglašavao kako je jedino Isus Krist pravi i jedini temelj europske civilizacije, a ne nekakav Charles Darwin, S. Freud, Karl Marx ili pak Lenjin. Liberalizam je u protuslovlju sa svime što nam je Isus Krist objavio. Kad čovjek odbaci Isusa Krista, traganje za nadom vodi u beznađe, lov za srećom u konačni očaj, a žudnja za ljubavlju u pandže smrti.

U svojoj borbi te pobijanju terora, doslovce, nasilja liberalne ideologije Muggeridge nije pravio nikakve kompromise. U svojim dnevnicima bilježi: „Moj je grob miran; ne plačem za remek-djelima koja nisam napisao, ne plačem za neostvarenim genijem. Odavna mi se činilo odveć jasnim da sam rođen u civilizaciju koja, ako već nije umrla, ono je na umoru, civilizaciju čija je literatura bila dio sveopće dekompozicije; hrpa strvinarskog otpada što ga iza sebe ostaviše mršave i gladne engleske literarne ptice grabljivice, daleka jeka hijenskih zavijanja poklonika Freuda, koji zure u smjeru svoga Marxa i marksista koji bulje u smjeru svoga Freuda… Na početku civilizacije uloga umjetnika bijaše svećenička; a na kraju civilizacije ona je obično lakrdijanje, harlekinstvo. Od sv. Augustina do Ezre Pounda, od gregorijanskog pjevanja do Rolling Stonesa, od El Greca do Picassa, od Chartresa do Empire State Buildinga, od Benvenuta Cellinija do Flenry Millera, od Pascalovih Misli do Robinsonova Honest to God. Ubrzani slobodni pad na kome svi nizbrdo klizimo, svršavajući zajedno u istoj baruštini.“

God 1968. odrekao se mjesta rektora na Sveučilištu u Edinburgu. Kategorički se i odlučno suprotstavio zahtjevima studenata koji su tražili legalizaciju LSD-droge te besplatno dijeljenje kontracepcijskih pilula na sveučilišnom kampu.

Za svoga odreknuća na položaj rektora Muggeridge je održao govor u kome je izrugao studentske zahtjeve. Nastalo stanje usporedio je s moralnim stanjem Rimskoga imperija za njegove propasti. Studentsku pobunu s njihovim zahtjevima za legalizacijom droga i kontracepcijskih sredstava označio je kao sablastan, jezovit i najžalosniji pokušaj u svim vremenima da se izbjegnu odgovornosti, dužnosti i poteškoće. Muggeridge je doslovce rekao: „Droga i krevet – to su opcije bijega svojstvene svakomu starom pohotniku u svim vremenima i na svim ozemljima ovoga svijeta“.

(Nastavlja se)