NAUČIMO DJECU CIJENITI LIJEPO

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Srijeda je, sredina tjedna. Već ulazimo postupno u mjesec rujan, mjesec sabiranja plodova, ali ujedno i mjesec u kome naši školarci polaze u školu. Ne zna se još kako se ponašati u ovoj pandemiji, ne znaju se mjere ni ograničenja koja čekaju učenike. Nu, bitno je jedno – naučiti djecu samostalno raditi i misliti. Škola je tek pomagalo na putu u život. Ono što se nauči doma, uz roditelje kao prvašići te uz odrasliju braću i sestre, to se usađuje u srce i biće. Škola pruža obrazovanje, ali je bitan odgoj. Odgoj za čovjeka, odrasla, svjesna, a u nas i za svjesna vjernika, katolika, Hrvata. Bez kućnoga odgoja, majčine brige i očeve snažne ruke dijete ostaje prikraćeno. Od kolikih čujem životne biografije, priče, kako je otac zapuštao odgoj, kako nije znao dijete zagrliti, potapšati po ramenu. Dijete, bilo to sin ili kći, nije nikakva konkurencija u životu, nego zov života za samim sobom. Život se u njima nastavlja te je u životu bitno prepoznati trenutak kad je dijete odraslo, kad je stalo na svoje noge. Neki nikada ne odrastu jer nisu imali normalan razvoj u obitelji. Stoga odgajati za odgovornost i samostalnost. Odgovornost prema sebi i drugima prema učenju, školi. Odveć je sebičnjaka i sebičnosti, i u nama samima, a pogotovo oko nas. Stoga se odgajajmo za kršćansku solidarnost kakvu ćemo pronaći u Djelima apostolskim, kad se Crkva rađala nakon Duhova. Svi bijahu jedno srce i jedna duša, svima bijaše sve zajedničko.

Naučimo djecu cijeniti lijepo. Nije lijepo ono što nam nude našminkane ljepotice i kojekakve misice, s podija ili paradnih pista, gdje se sve “mjerka” i procjenjuje, nego je ljepota ono što dolazi iznutra. Postoje u filozofiji tzv. univerzalije, to je ono što uvijek vrijedi –  a to su – kako je bitak dobar, jedan, istinit i lijepi.  Odgajati djecu a i sebe za ono što je dobro, što je jedno, što je istinito i lijepo. To je ponajprije Bog, a znamo da je u Isusu Kristu i Istina i Ljepota, i Dobrota,  i Božja jedincatost, jedinstvenost. On može biti svakomu naraštaju i svakomu čovjeku uzor.

Kroz cijelu kršćansku povijest umjetnici su se natjecali tko će bolje i ljepše izraziti te misli u svojim djelima. Bilo to u građevinarstvu, kod gradnje velebnih katedrala kojima se i danas svijet divi, kod tolikih umjetničkih djela, skladbi, slika, kipova, pjesama. Ljudi su pjevali najljepše Bogu, Isusu. i njegovoj Majci. Kad bismo iz zapadne baštine iščupali ono što je vezano uz Krista i Mariju te baštinu koju su ostavili iza sebe u srcima i dušama vjernika i umjetnika, iza nas bi ostala pustoš. Kad je čovjek odbacio Boga i Krista, sunovratio je sebe u propast, u revolucije koje su gutale same sebe. Smrt je vladala Europom i svijetom. Babilonski kralj Nabukodonozar bio je na vrhuncu svoje moći kad je uništio Jeruzalem i židovski Hram. Ali tada počinje i njegov osobni i kraljevski sunovrat. Tko dirne u svetinju, osuđen je na propast. Tako vidimo i u svim revolucijama posljednjih dvjesto godina. Srozavanje čovjeka i humanuma jer je otjeran Bog, jer je gurnut u stranu, kao nebitan, dok je čovjek smjestio sebe u centar.

Skrenuo bih u ovom trenutku pozornost na dvije činjenice. Svake godine veliki bi Dostojevski hodočastio u Dresden da se divi tzv. Sikstinskoj Madoni, velebnom djelu jednoga Raffaela komu slavimo petsto godina od smrti. Divio se tomu djelu da ne bi pao o očaj. A veliki venecijanski slikar Ticijan (Tiziano) naslikao je oltarsku sliku u franjevačkoj crkvi u Veneciji (dimenzija šest metara x 2,5 metra). Uznesenje Marijino na nebo. Ne ćemo reći da je to apoteoza čovjeka, ali je upravo u toj slici prikazano dostojanstvo čovjeka koji je posve u Bogu. Treba se samo zagledati i diviti djelu Božjih i ljudskih ruku. Marija je djelo i Božje i ove Zemlje, pa stoga promatrajmo i sebe i svoj život u tome svjetlu. Diviti se ljepoti. A ovih smo dana govorili kako su se prema Lukinu Evanđelju ljudi Isusu stalno divili, bili u čudu zbog svega što je govorio i činio. Neka i među nama obnovi silna djela svoje ljubavi, kao nekoć. Zovimo ga, zazivajmo ga, molimo se usrdno. Čovjek je – vidimo – nemoćan i pred ovom pandemijom. Gospodin može pomoći ako se u njega uzdamo.